Moji radovi su toliko predimenzionirani u odnosu na tijelo da nisu za šetanje po gradu, ali su vizualno atraktivni jer ideja je ta koja čini nakit, a ne materijal, smatra Romina
– Sedam godina sam u jednoj radionici izrađivala »klasičan« nakit, a istovremeno sam imala puno ideja za nešto ekstravagantno, avangardno, a nisam ih mogla realizirati. A onda sam se upisala na Akademiju i otkrila da tamo postoji kolegij Dizajn nakita i onda sam znala da to ima smisla, sad mogu izraziti svoju kreativnost, kaže mlada riječka umjetnica koja studira na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, Odjelu za kiparstvo, a izborni su joj predmeti Kostimografija, Moda i Dizajn nakita.
Pod mentorstvom profesora Nenad Roban koji predaje Dizajn nakita ona i njezini kolege djeluju u grupi PULP, što je kratica za Primijenjenu umjetnost i Likovnu pedagogiju. Svoje su radove izlagali na više izložbi, a trenutno se njihove kreacije mogu razgledati na izložbi u zagrebačkom ULUPUH-u. Svoj »nakit« ona danas izrađuje od paljenih crnih vreća, vune, kaširanog papira, kože…
– Oduvijek sam voljela raditi s kožom, ali ju nisam često koristila jer je skupa… No, moj tata u svome poslu radi s kožom pa mu ostaju restlovi koje koristim za izradu nakita. Radim po intuiciji, instinktivno. Jednostavno mi sine neka ideja i odlučim to napraviti. To i nije nakit. Često radim od tekstilnih materijala pa to što izrađujem može spadati i u scenografiju, a budući da se nosi preko cijelog tijela, moglo bi se nazvati i kostimom. Naš profesor to zove instalacijama, a mogu se nazvati i skulpturama za tijelo, kaže riječka dizajnerica.
PREVELIKI ZA NOŠENJE
Jedna od posebnosti njezinih radova njihova je veličina.
– Moji su radovi toliko predimenzionirani u odnosu na tijelo da nisu baš nosivi. To je nakit koji je do sad bio izlagan na izložbama. Nisu nosivi, preveliki su, preekstravagantni. Nisu za šetanje po gradu, ali su vizualno atraktivni, iako nisu skupi materijali. Ideja je ta koja čini nakit, a ne materijal, smatra Romina.
Svoje kreacije, zanimljivo je, uglavnom ne nosi, ali zato voli na drugima vidjeti što je sama stvorila.
– Općenito ne nosim nakit. Od svojih stvari znam staviti jednu naušnicu i to bude dovoljno jer su velike. S druge strane, super mi je kad se nekome svidi nešto moje i onda ću mu to s guštom pokloniti. Kad me netko pita da mu nešto prodam, to mi je uvijek strašno, kaže.
Na njezine ekstravagantne radove ljudi različito reagiraju. Ipak, najboljim kritičarom Romina smatra svojeg dečka.
– Najbolja mi je kritika kad su ljudima moji radovi smiješni i grozni, onda znam da su dobri, dodaje.
NE RADI PO NARUDŽBI
Romina ne voli raditi po narudžbi, ali voli iznenađivati prijateljice.
– Radim kad dobijem poticaj za to, a kad moram nešto raditi po narudžbi raditi, to mi nije gušt. Najbolje mi je kad nešto sama napravim za nekog i onda toj osobi to bude super, objašnjava.
Kad je u pitanju inspiracija, Romina kaže kako radim po intuiciji jer je tako najprirodnije.
– Nekad mi padne više ideja na pamet, jednu radim dok ne zavrišim, drugu započnem da ne zaboravim… Često me inspiriraju materijali, tkanine, komadići kože… Puno mi puta za neki materijal kažu – pa to je smeće, ne možeš ništa od toga napraviti, pa mi kad napravim od toga nešto genijalno, bude mi super. Izazov mi je raditi nakit od nečeg što ne izgleda kao materijal od kojeg se izrađuje nakit. Volim si zakomplicirati stvari, zbog toga izrada nekog predmeta traje jako dugo. Često tehnički dio posla zna biti puno kompliciraniji jer Imaš ideju, ali je treba provesti u djelo, objašnjava.
S druge strane, u tuđim radovima nikad ne traži inspiraciju. Štoviše, baš kad vidi tuđi rad koji bi je mogao na nešto inspirirati, namjerno neće napraviti nešto slično.
– Smeta mi kad druge inspirira moj rad, ali i obrnuto, doživljavam to kao kopiju. Inspiracija mi proizlazi iz onog što sam već napravila, samo dalje razvijam ideju. Jedan rad možeš napraviti u pet različitih tehnika i to će biti pet različitih radova, zaključuje Romina.
