Na fakultetu su se čestim boravcima u bolnicu pridružile i dvije šake različitih tableta dnevno. Zapravo, i tablete su postale punoljetne: zadnja brojka koju pamti je 18 različitih lijekova koje je svakodnevno pila. Svoj problem najprije je nastojala sakriti od svojih kolega i prijatelja. Pomalo i od sebe. Kao primjer navodi kako je teško disanje nakon obične lagane šetnje skrivala od svojih kolega na fakultetu. 

    – Zastala bih i pravila se da pišem SMS. Zapravo sam dolazila do daha – govori Emily Thackray 27-godišnja plavokosa Britanka koja jako voli život. Za razliku od njezinih vršnjaka, ona je te ljubavi itekako svjesna. Vidi se to u svakoj njezinoj gesti, može se iščitati iz svake njezine rečenice koju izgovara uz širok osmijeh. Emily je danas direktorica dobrotvorne udruge koja pomaže i podupire ljude koji se nađu u sličnoj situaciji poput njezine. Sretno je udana i ponosno pokazuje slike sa svog vjenčanja. No, prije šest godina život nije izgledao tako obećavajuće. 

   Teška dijagnoza

  – Život je postao progresivno težak. Kad sam završila u invalidskim kolicima bila sam sretna jer su mi nakratko ponovo omogućila nezavisnost. Mogla sam se kretati. No ne zadugo. Sa sobom sam nosila kisik. Spremnik s kisikom je bio težak sedam kilograma, a trajao bi svega dva sata. Ako bih kojim slučajem potrošila svoju tjednu zalihu morala sam ostajati kod kuće kod aparata za kisik koji je bio strahovito bučan. Bolnica je sada postala sastavni dio mog života, u njoj sam provodila polovicu svog vremena i ona je naprosto postala moj drugi dom. Imala sam 21 godinu kad mi je rečeno da trebam transplantaciju pluća – započela je svoju priču Emily koja je još kao dijete dobila tešku dijagnozu. Cistična fibroza, nasljedna bolest koja svojom agresivno razara unutrašnje organe i osjetno skraćuje život. U jednom dijelu slučajeva pogađa probavni sustav, u njezinom je slučaju pogodila pluća. 

    – Činjenica da trebam transplantaciju bila je za mene ozbiljan šok. Mislila sam da samo ozbiljno bolesni ljudi trebaju transplantaciju, a ja nisam mislila da sam ta – kaže Emily. 

    No, bilo je puno ozbiljnije nego što je mislila. S funkcijom pluća koju je pala na 40 posto i progresivnom bolešću koja je razarala njezine vitalne organe, mogla je živjeti još godinu dana. Prosječno čekanje na pluća Britaniji iznosi godinu i pol. Neizvjesna utrka za život je počela. 

    – Čekanje na organ posebno je iskustvo. Moj kovčeg je bio stalno pored izlaznih vratiju jer organ može doći svaki dan, ali i nikada no morate svaki dan biti spremni kao da će organ doći baš taj dan. Te 2006. godine bilo mi je toliko loše da su iz bolnice zvali moju obitelj kako bismo se oprostili. Postojala sam, ali ne i živjela. A onda 2007. godine dogodio se dugoočekivani poziv. Jedino što sam uspjela u toj gužvi reći svojoj obitelji bilo je: toliko sam sretna, jer organ je bio nešto što sam najviše željela u životu. U mom slučaju transplantacija je bila velik rizik, bila sam slaba i moji markeri su bili visoki. No, isplatilo se riskirati i boraviti na intenzivnoj njezi tri mjeseca. Danas je sve drugačije, mogu planirati, a što je najvažnije, mogu disati. Dišem zahvaljujući nekome koga ne poznajem i jedino što znam o toj osobi i njezinoj obitelji jest da su donijeli dobru odluku koja je meni u konačnici spasila život – smatra Emily.    

 Anonimna donacija

    Prošle godine u zemljama Europske unije je zabilježeno 9.262 donora čiji su organi spasili živote pacijenata poput Emily. Ona je ipak imala veliku sreću jer svakodnevno u zemljama Europske unije čekajući na organ umire dvanaest pacijenata. Na godišnjoj razini to iznosi između 4.000 i 5.500 bolesnika koji su izgubili bitku sa svojom bolešću, ne dočekavši spasonosni organ. Trenutačno se na takvim listama diljem Europe nalazi gotovo 60 tisuća pacijenata. Ako je suditi prema broju presađenih organa kojih je u prošloj godini bilo oko 30 tisuća, samo polovica pacijenta na europskim listama čekanja ući će u transplantacijski program. Za razliku od Emily koja je svoj organ primila od preminule osobe, petina pacijenata na europskim listama čekanja dobit će svoj organ od živućeg donora. Sa živih donora uglavnom se presađuju bubrezi, a u manjem postotku jetra. Zakoni u većini europskih zemalja propisuju da živući donor može biti isključivo član obitelji kako bi se izbjegla svaka mogućnost malverzacije u procesu doniranja organa. Europski vrh u donacijama organa sa živih donora drži Nizozemska gdje stopa transplantacija sa živih donora iznosi 28,5 na milijun stanovnika. Liberalna Nizozemska je ujedno i jedna od rijetkih zemalja koje su proširile mogućnost darivanja organa i na osobe koje nisu u nikakvoj rodbinskoj niti emotivnoj vezi s osobom koja treba transplantaciju. Jedini je uvjet da ta donacija bude u potpunosti anonimna što znači da donor ne može odlučivati kome ide njegov organ. Brojka takvih donacija zasad je u Nizozemskoj još uvijek mala, ali ipak znakovita: u posljednjih pet godina dogodilo se 63 anonimnih donacija.    

 Gesta ljubavi

    Jose Rutten i Andre Bek skladan su nizozemski par. Vitki, visoki i nasmiješeni, tipični Nizozemci. Ona je voditeljica odjela humanih resursa u jednoj tvrtki, a on menadžer. Upoznali su se na plesu pa Jose kaže da je Andre jednostavno uplesao u njezin život, a taj zajednički ples traje 30 godina. Ples je bio nadahnuće za naslov Andreove knjige »Ples u pijesku« u kojoj piše o svom dugačkom putu do organa koji mu je spasio život. Na tom putu Andreovo tijelo odbacilo je tri bubrega koja su mu darovali živi donori. Četvrti mu je naposljetku spasio život. Bio je Josein. Bubrezi koje su mu darovali otac, majka i brat njegovo je tijelo opterećeno nefropatijom je odbacilo. Danas živi s bubregom svoje životne partnerice Jose koja se unatoč Andreovom opiranju, zakonskim preprekama odlučila i doslovno darovati dio sebe Andreu. Kaže da doniranjem svog organa nije izlječila samo Andrea. 

    – Izlječila sam i sebe jer sam i ja bila bolesna s njim. Transplantacija jednostavno otklanja zavisnost i donosi slobodu svima – kaže Jose koja tvrdi da je u slučaju živog donora puno lakše dati svoj organ nego ga primiti. Andre se protivio ideji da ona bude četvrti živi donor u njegovom životu. Osoba koja prima organ pita se hoće li to narušiti zdravlje njezinih bližnjih, hoće li eksplantacija uspjeti i hoće li njezino tijelo napokon primiti život na dar. 

    Andre se često pita kako zahvaliti svojim najbližima na, kako kaže, ultimativnim gestama ljubavi kojima su nastojali spasiti njegov život. 

    – Oni mi tada uvijek jednostavno odgovore: i ti bi isto učinio za nas – kaže Andre.      

Ponos Hrvatske

    Prema ispitivanjima Eurobarometra, nakon svoje smrti 55 posto Europljana to bi isto učinilo i za nepoznatu osobu. S takvim stavom najviše prednjače Šveđani od kojih bi čak 83 posto izjavljuje da bi darovalo organ nakon svoje smrti. Hrvati drže europski prosjek s 53 posto, a tek nešto veći postotak imaju Španjolci kojih se 61 posto izjasnilo za doniranje organa. Međutim, Španjolska i Hrvatska drže vodeća mjesta u praksi. Sa stopom od 32 kadaverična donora na milijun stanovnika koliko ih broji Španjolska te 30,7 koliko ih je Hrvatskoj, ove su dvije zemlje definitivno prešle s riječi na djela. Za razliku od Španjolske koja je dugi niz godina razvijala široku mrežu javne potpore ideji donorstva počevši od promišljenog detektiranja donatora, komunikacije s obitelji preminulog i pozitivnog medijskog pristupa, Hrvatska je dospjela u sam europski vrh velikom dijelu zahvaljujući predanom radu transplantacijskih timova u hrvatskim bolnicama.