Sve više danas dolaze ljudi tražiti bolovanje zbog reaktivne depresije. I imaju depresiju, ali su je dobili zato što im se sprema otkaz ili su već dobili otkaz. Dakle, to nije medicinski nego socijalni problem, jer većini tih ljudi će biti bolje čim dobiju posao. 

      – Nedvojbeno, u porastu je depresija i predviđa se da će 2020. godine svaka druga dijagnoza biti depresija. Danas je depresija kao dijagnoza na trećem mjestu, a računa se da će 2030. biti na prvom mjestu. Do pretprošle godine su se u Hrvatskoj najviše prodavali sedativi, lijekovi za smirenje, a lani najviše antidepresivi. Depresija je bolest i sadašnjosti i budućnosti. Postoje endogene depresije, uzrokovane biološkim faktorima, genetikom itd., te depresije kao komorbiditet, odnosno kao popratna bolest. Radio sam npr. istraživanje kod 100 PTSP pacijenata, a zanimalo me postoji li kod njih depresija. Testirao sam ih Bekovim testom i svih 100 pacijenata imali su depresiju kao komorbiditet samo u različitom intenzitetu. Što je bio teži PTSP i trajao duže vrijeme, imali su teže oblike depresije. Zaključno to znači da bismo kod PTSP pacijenata odmah trebali raditi i test na depresiju i u liječenje, ako treba, uključiti antidepresive. Uopće, depresija je često popratna bolest drugim bolestima. Redovito je tako npr. kod oboljelih od karcinoma, bolesti probavnog sustava, respiratornog sustava, imunoloških bolesti, sistemskih bolesti. 

    Uvijek moramo razlikovati je li depresija primarna ili sekundarna bolest. Treba napomenuti da su najnoviji trend u liječenju boli danas antidepresivi, a ne narkotici i hipnotici. Oboljeli od karcinoma, kad zatraže liječničku pomoć obično dobivaju viosokopotentne analgetike i hipnotike, narkotike, što je pogrešan pristup liječenju boli jer ti preparati brzo stvaraju ovisnost i stalno treba podizati terapijske doze da bi se postigao isti analgetički efekt. Pacijenti koji kod mene zatraže pomoć zbog boli, ne dobivaju lijekove protiv bolova nego antidepresive. Mnoge tjelesne bolesti su praćene depresijom, samo je drukčija težina depresije, a antidepresiv liječi i depresiju i bol, ima i analgetički efekt. 

    Prije 30 godina, kada sam počinjao raditi, depresija je bila bolest srednje životne dobi. U zadnje vrijeme, međutim, depresija se učestalije pojavljuje kod djece, adolescenata i starijih osoba, a s tim je povezan i povećani broj samoubojstva u tim populacijama. 

    Ima li u Hrvatskoj u današnje vrijeme nekih izraženijih psihijatrijskih dijagnoza?

    – Imamo PTSP koji je posljedica rata. Svaka trauma može izazvati PTSP, no u zadnjih 20 godina bilježimo kao novu patologiju velik broj PTSP-a zbog rata. Primjećujemo porast depresije, narkomanije i sve više demencije, odnosno Alzheimerove bolesti. Te bolesti će obilježiti i ovo stoljeće, a druga patologija je više-manje standardna. Prije 30 godina je u Njemačkoj bilo četiri milijuna ljudi starijih od 80 godina i Nijemci su već tada predvidjeli da je demencija patologija budućnosti te počeli graditi domove za takve pacijente. Zbog tako dobre procjene i pripreme u ovom trenutku imaju tri posto neiskorištenih kapaciteta za starije ljude.   

Crno tržište

Što se kod nas događa sa starijim ljudima kada završe liječenje na psihijatrijskoj klinici?

    – Problem naše psihijatrije je taj da nam dnevno dovoze starije osobe i obitelj očekuje da ih kasnije smjestimo u neki dom, neki doslovno kažu da je to naš problem. Mi takvu osobu možemo hospitalizirati do mjesec dana, jer smo medicinska i edukativna ustanova, a ne socijalna. Naša je funkcija da omogućimo da pacijent starija osoba ima dobru njegu, da preko noći spava i da je mirna. I mi to postignemo u dva-tri tjedna, a poslije toga je problem kuda s tim pacijentom. Prije su ljudi svoje roditelje iz bolnice uzimali doma, da umru doma, a danas ih ne žele doma – danas je obrnuto, kad jednom roditelja dovedu na psihijatriju više ga ne vode kući nego smještaju u dom. Obitelji se danas raspadaju i tu je dio problema. Problem je i to što mi nemamo dovoljno domova za starije ljude – poznato je npr. da se na smještaj u Dom Kantrida čeka i dvije-tri godine. Dakle, i nama kao klinici, je to zaista velik problem. Kamo sa starijom osobom nakon hospitalizacije? Dnevno se s tim susrećemo. 

    Ima i obitelji u kojima svi ne rade, a ne žele svoje stare roditelje uz sebe. Problem je u emocionalnom i ljudskom odnosu koji se promijenio prema starijim ljudima. Životni vijek se produžio – na klinici imamo i starih ljudi čak do 90 godina. Većina ljudi ipak radi i ne mogu dovoljno brinuti za bolesne starije članove svoje obitelji. S druge strane, kod starijih ljudi koji nemaju djece i koji s takoreći nepoznatima sklapaju ugovore o doživotnom uzdržavanju stvorilo se svojevrsno »crno tržište«. To znam jer često radim vještačenja kod takvih ugovora, kada se zbog imovine vode sudski sporovi. Kao društvo ne činimo dovoljno. A mjera demokracije i humanosti jedne države očituje se u odnosu prema slabijima, duševno oboljelima i brigom za njih. 

    Tvrdite da Hrvatska ima skupu psihijatriju i da ju, prije svega, zbog pacijenata, treba reformirati. Kakvi su modeli u zemljama koje su to bolje uredile?

    – U Italiji je 80-ih godina 20. stoljeća psihijatar Bazaglia zatvorio sve kronične psihijatrijske bolnice te napravio novi sustav kojim je humanizirao psihijatriju diljem Italije. On je začetnik razvoja psihijatrije u zajednici, odnosno stvorio je mikro-centre za duševne bolesnike unutar gradova i gradića. Ti mikro-centri primaju 10 do 20 pacijenata koji tamo žive i rade. Za njih skrbe medicinske sestre, psihijatri ih samo obilaze, a jako puno participiraju volonteri. U centrima je život organiziran, pacijenti imaju raznih aktivnosti i kreativnih sadržaja, a oni kojima je održana radna sposobnost i rade, u vrtovima, u poljoprivredi… Ako se tamošnjem pacijentu pogorša stanje, onda odlazi u bolnicu koja ima akutni odjel za psihijatriju sa po 15-tak kreveta. Recimo tršćanska bolnica i bolnica u Udinama imaju taj kapacitet psihijatrijskog odjela, a pokrivaju područje od 400 tisuća stanovnika. Naša Klinika u Rijeci pokriva 250 tisuća stanovnika, a naša psihijatrija ima 80 kreveta. I stalno smo krcati, Psihijatrijska bolnica Lopača je krcata, Psihijatrijska bolnica na Rabu takoreći isto.   

Pacijenti u vrtlogu

Što se nakon hospitalizacije događa s ljudima koji imaju »klasične« psihijatrijske dijagnoze?

    – Po ovom našem sustavu pacijenti su stalno u jednom vrtlogu, u začaranom krugu iz kojeg ne mogu izaći. Prvo su na Klinici kod nas u Rijeci, onda u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu, a nakon Raba odlaze svojoj kući. No ubrzo se vraćaju k nama u Kliniku zato što prestaju uzimati lijekove i jer uglavnom nitko o njima ne brine, te se bolesti ponavljaju, recidivirajuće su. Npr. kronični shizofreni bolesnici stalno su u tom krugu. Nasuprot našem modelu, talijanski model je za takve pacijente humaniji, a za društvo jeftiniji. Trend u psihijatriji danas je da se bolnički centri maksimalno reduciraju i da se pojača izvanbolnička služba. Kod nas je suprotno: mi imamo pacijenta koji je na klinici 24 sata zato da bi dobio lijek tri puta na dan. To je najskuplja psihijatrija – cijeli jedan sustav radi za tog pacijenta, a naša riječka Psihijatrija ima 80 kreveta i 120 zaposlenih. Hrvatska treba reformu psihijatrije, a to znači maknuti bolničke psihijatrijske krevete i jačati izvanbolničku službu, raditi centre, dispanzere, dnevne bolnice. 

    U Njemačkoj postoji mnogo modela, a spomenut ću dva: dortmundski i gütersloški. Kod oba ova modela naznačena je holistička, integrativna terapija gdje pored psihofarmaka pacijenti dobivaju socijalnu, psihoterapiju, radnu i kreativnu terapiju. Jako naprednim modelom, iako je već star, smatram sustav dnevne i noćne bolnice. I mi sada imamo dnevne bolnice, ali ne onoliko koliko bismo ih trebali. U dnevnu bolnicu pacijent dolazi ujutro, a popodne se vraća svojoj kući i obitelji, i na taj način ostaje integriran u zajednici u kojoj živi. Nijemci imaju i noćne bolnice: pacijent je danju na svom radnom mjestu izvan bolnice, dok je po noći u toj bolnici u kojoj ima svoj apartman. Dežurni tehničar se brine za lijekove i opservira njegovo psihičko stanje, a ukoliko dolazi do pogoršanja pacijent se vraća na odjel akutne psihijatrije. Dakle, Nijemci imaju klasičnu psihijatriju 24 sata te dnevne i noćne bolnice u kojima su pacijenti također pod nekim patronatom psihijatara. 

    Modela ima više (njemački, talijanski, austrijski, švicarski) i mi ne trebamo otkrivati neki novi. Smatram da se trebamo fokusirati na jaku izvanbolničku službu, što bi značilo da se i liječnici obiteljske medicine, socijalni radnici, psiholozi, volonteri trebaju dodatno educirati kako bi participirali u liječenju pacijenata u izvanbolničkim centrima i dispanzerima. Na taj način bi pacijenti bili i normalno socijalno integrirani, što je za njih je bolje, a za društvo jeftinije.