Foto Arhiv NL
Biti klaundoktor nije rad koji podrazumijeva samo umjetničke sposobnosti, s obzirom na to sa se klaunovidoktori u bolnicama susreću s, kako kažu, »pravim životom«. To od njih zahtijeva osobite karakteristike, humanost, empatiju i osobitu senzibilnost, uz pomoć koje će znati kako pristupiti kojem pacijentu
Klaundoktorica je zanimanje koje mi je trenutno u prvom planu. Inače sam završila Pedagošku akademiju, bavim se glumom i lutkarstvom već 16 godina, dramski pedagog sam, tako da je to sve nekako srodno… Kako se bavim glumom i kako je klaunerija jedna kazališna grana, tako sam se slučajno našla na seminaru jedne američke glumice koja je došla iz klaunske škole čuvenog Le Coqa. I kada sam ušla u tu priču, filozofiju klauna, shvatila sam da sam to ja. Shvatila sam da biti klaun znači biti potpuno iskren, imaš tu najmanju masku na svijetu, a u stvari nemaš maske, i to je nevjerojatno, priča nam Petra Bokić iz Zagreba.
Profesionalno ime Petre Bokić je »sestra Livadić«, s njim već pet godina djeluje kao klaunicadoktorica, u sklopu hrvatske organizacije klaunovadoktora »Crveni nosovi«. Misija »Crvenih noseva« je donositi radost, smijeh, nadu, vjeru i optimizam bolesnoj djeci u bolnicama, a jednako tako i starim i nemoćnim ljudima u staračkim domovima. Ova udruga sa svojim jedinstvenim, humanim programom, opstaje isključivo zahvaljujući donacijama građana i pravnih osoba. Zahvaljujući novčanoj potpori koja im svakodnevno pristiže od brojnih građana Hrvatske, klaunovidoktori iz »Crvenih nosova« posjećuju dječje odjele šest bolnica u Zagrebu (KBC Zagreb, Kliniku za dječje bolesti Zagreb, KBC Sestre Milosrdnice, Dječju bolnicu Srebrnjak, Kliniku za tumore, Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež), te KBC Rijeka, KBC Osijek, a uskoro se očekuje i početak redovnih posjeta klaunovadoktora djeci na liječenju u KBC-u Split.
Klaunska filozofija
A što bi to bila »klaunska filozofija«?
– Klaunska filozofija podrazumijeva da je klaun dijete, klaun je uvijek tu i sada, on nema neku prošlost i nema budućnost, ima samo sadašnjost. On živi u trenutku, i taj trenutak se stvara na mjestu zbivanja, s publikom. Klaun nije živ ako nema publike koju on hrani i koja njega hrani s idejama i svime ostalim. Kod njega je važna samo istina i emocija koja je ustvari uvijek istinita, ali je preuveličana, pa se iz tog razloga čovjek poistovjeti s time i smiješno mu je. To je vrst umjetničkog stvaranja u trenutku, djeluje se tijelom, mislima i djelima. I uz pomoć mnogo vještina i akrobacija, pojašnjava nam sestra Livadić.
»PONOS HRVATSKE« ZA HUMANO DJELO
»Crveni nosovi« klaunovidoktori dio su međunarodne organizacije RED NOSES Clowndoctors International (RNI), koja okuplja 10 partnerskih zemalja: Austriju, Češku, Litvu, Mađarsku, Njemačku, Palestinu, Poljsku, Slovačku i Sloveniju. Partnerske organizacije međusobno dijele znanje i iskustvo koje je važno za kvalitetnu provedbu programa u zdravstvenim i socijalnim ustanovama. »Crveni nosovi« klaunovidoktori primili su nagradu »Ponos Hrvatske« za humano djelo.Foto Arhiva »Crveni nosovi«
No, biti klaun, a osobito klaundoktor, pretpostavlja neprestanu obuku i učenje, i to na više različitih polja, što je dio programa koji »Crveni nosovi« imaju kao redovan i obavezan.Kada se udruga »Crvenih nosova« formirala i došla u Hrvatsku, tada je naš umjetnički voditelj Zoran Vukić, koji je imao i prijašnjeg iskustva rada u bolnicama, to pokrenuo. Tada se održala audicija, bilo je to prije pet godina, ja sam se odazvala i prošla, ušla u tu priču, koja se nastavila konstantnim školovanjem na našoj Međunarodnoj školi humora u Beču, na radionicama, nacionalnim kampovima koje mi organiziramo… Mi smo ustvari profesionalci, educiramo se na raznim poljima, od psihologije, sociologije, klaunerije, cirkusa, pedagogije, glazbe, svi smo uglavnom i takvih struka, i naša je edukacija konstantna. Najmanje dva puta godišnje svaki klaun ide na Međunarodnu školu humora u Beču, uz pohađanje radionica koje ovdje organiziramo s profesorima, majstorima zanata…
Tužni trenuci
Klaunovidoktori u posjete bolničkim odjelima uvijek odlaze u paru. Oni klaunovi koji tek počinju s tom vrstom nimalo lakog rada, posjete započinju tako da prvo odlaze u civilne vizite, zatim idu kao treći klaun – promatrač, potom deset puta kao klaun junior, i tek tada na bolničke odjele mogu doći kao klaunovi seniori. To je proces inicijacije, tijekom kojega dosta klaunova odustane od ideje da rade kao klaunovidoktori, jer imaju prigodu uvjeriti se je li taj poziv uistinu za njih ili nije. Biti klaundoktor nije rad koji podrazumijeva samo umjetničke sposobnosti, s obzirom na to sa se klaunovidoktori u bolnicama susreću s, kako kažu, »pravim životom«. To od njih zahtijeva osobite karakteristike, humanost, empatiju i osobitu senzibilnost, uz pomoć koje će znati kako pristupiti kojem pacijentu.
– Postoje trenuci koji su vrlo teški i tužni. Jer kako imamo redovne klaunske vizite, upoznajemo se s djecom, znamo im imena, roditelje, osobito onima koji su na dugom liječenju. Tamo dolazimo kao u neki svoj drugi dnevni boravak, a ima trenutaka koji su zaista teški. Međutim mi imamo misiju koja nas vodi, crveni nos, ta je misija naše svjetlo i njihovo svjetlo i teški trenutci se prevladaju, jer mi dolazimo promijeniti atmosferu, donijeti tisuću šarenih balončića, donijeti muziku, neku smiješnu priču koja će ostati lebdjeti negdje iza nas…, priča nam Petra.
Zbog psihološki specifičnog posla, za klaunovedoktore u svim gradovima u kojima oni u Hrvatskoj za sada djeluju organiziraju se takozvane »mjesečne supervizije«, grupne terapije sa stručnjakom psihologom, koje im pomažu prebroditi moguće teškoće, krize, strahove, kako stresovi i emotivni zaostaci koje sakupe djelujući u bolnicama ne postanu dijelom njihove svakodnevne životne prtljage.
– Najveći broj djece u bolnicama, recimo 99 posto njih, dočekuje nas sa širokim osmijehom. Educirani smo da budemo decentniji, nenapasni, i da sami procijenimo gdje ćemo ući nježnije, gdje s nekim gegom. Ali isto tako nam se vesele i stariji i nemoćni, jer idemo i u staračke domove. Njima je to totalno jedan drugi svemir kada im mi tamo dođemo s pjesmom i zezancijom, kada im netko uopće pokuca na vrata. Njima je tamo ustvari teže nego da su u bolnici, tamo su sasvim zaboravljeni ljudi.
Teško pobijediti emocije
I Nives Soldičić iz Rijeke je doktoricaklaunica. Ekonomistica po struci koja se bavi plesom i kazalištem veliku je radost pronašla djelujući, zajedno s još tri klaunadoktora iz Rijeke, unutar ovog neobičnog, kod nas još uvijek rijetkog poziva.
– Svakog utorka idemo u dječju bolnicu Kantrida, a posjećujemo i riječki dom za stare i nemoćne na Kantridi, jednom mjesečno. Svaki put posjetimo jedan bolnički odjel, ali svaki tjedan obavezno posjećujemo onkološki odjel. Evo upravo sam se vratila iz vizite, danas je bilo lijepo, sunčano, veselo… Bilo je dobro, zanimljivo. Svaki put je drugačije, ovisi naravno koliko ima djece, jesu li hodnici puni, prazni, puno toga ovisi o trenutku. Ponekad su odjeli stvarno krcati, a nekada bude malo manje. Ovo je jedina dječja bolnica ovdje, tako da je više puna nego prazna, priča Nives, čije je profesionalno ime »Dr. Đumbus«.
Priznaje da je posao koji radi težak i da je ponekad teško pobijediti emocije. Osobito je teško vidjeti djecu koja se vraćaju na odjel, ili djecu koja su, zbog teških bolesti koje imaju, napuštena.
– Imali smo jednu curicu koja je napuštena jer je bolesna… Ali čak smo je uspjeli rasplesati, iako su sestre u bolnici vjerovale da ona baš nikoga ne doživljava, jer nije ni na koga reagirala i sve je odbijala. Međutim mi smo je uspjeli toliko otvoriti i raspoložiti da je plesala, smijala se. Kada vidimo naš učinak, koliko to što radimo terapeutski dobro djeluje na djecu, sve nam bude lakše. Iako, ima dana kada dođem kući i samo me neka tuga prekrije. Neke vizite me stvarno napune, jer dobijem toliko osmijeha i toliko lijepog sjaja u očima se nagledam, da mi to daje snagu. Neki dani budu takvi da se poslije osjećam umorno, jer ipak mi trebamo svoju energiju dati djeci. Ipak me naravno većinu vremena ispunjava to što radim.
Bolničko osoblje
Ulazak klaunovadoktora u bolnička okruženja, koja su ipak strogi i zatvoreni sustavi, nije bio sasvim lagan. Oni su i za taj početni korak, u sklopu svoje međunarodne organizacije »Crveni nosovi« prošli ozbiljne edukacije, koje su ih poučile tome kako da se odnose s bolničkim osobljem. Edukacije su ih usmjerile na to kako da ih sagledaju unutar zadataka koje obavljaju, kako da ih što bolje razumiju i uvaže, s obzirom na njihov posao i svakodnevnu radnu atmosferu nimalo ugodnu i punu stresa. Klaunovidoktori obučeni su za to da pomažu liječničkom osoblju, da znaju kako uspostaviti dobru komunikaciju kako bi razvili relaciju odnosa unutar kojega osoblje i klaunovi pomažu jedni drugima da bolje rade svoj posao i podržavaju se, svaki na svome zadatku.
– Mi trebamo raditi jedni za druge, a ne jedni protiv drugih. S takvim pogledom i pristupom i s otvorenim srcem, danas smo u nevjerojatno dobrim odnosima. Danas su i pripadnici bolničkog osoblja sretni kada nas vide. Nakon pet godina, postali smo dio tima. Na početku je bilo malo teško, a sada smo tim, radimo jedni za druge, kažu u »Crvenim nosovima«.
Klaunovidoktori puno ulažu u svoju edukaciju i profesionalnost, ali njihovi posjeti bolnicama, i domovima umirovljenika, za sada još uvijek ovise o donacijama, tako da oni za sada ne mogu živjeti radeći samo ovaj posao, iako bi kažu, voljeli da to jednoga dana za njih bude moguće. U zemljama s višim standardom od Hrvatske nije tako. kaže Nives Soldičić.
– Vidim da nas u bolnicama sve više i sve bolje prihvaćaju, i mislim da bismo svima jako nedostajali kad nas ne bi bilo. U nekim zemljama, poput Argentine recimo, klaunovi su već dio bolničkog osoblja. Mi smo ovdje još jako daleko od toga, ali mislim da bi se moralo ići u tom smjeru, da jednog dana tako bude. Puno se radi na tome i drugdje u svijetu, svaka zemlja ima nove ideje. U Češkoj, na primjer, klaun prati dijete na operaciju. On je s djetetom prije nego ga se uspava i dočeka ga kada se probudi. Njima se u Češkoj to pokazalo kao nešto posebno dobro za djecu.
