RIJEKA  Gušt je bio pratiti majstorije Sergia Machina, rođenoga za nogomet, jednog od asova one nezaboravne generacije Rijeke, osvajača jugoslavenskog Kupa 1978. i 1979. godine. Rijetkost je naći tako polivalentnog majstora, koji je u ondašnjoj iznimnoj konkurenciji mogao igrati odlično praktički na svim pozicijama u momčadi, od lijevog krila do desnog beka. Davno su za njim ti davni, ali nezaboravni dani koje nikada neće pokriti prašina zaborava. Sergio, za prijatelje iz juniora poput Srećka Juričića, Zvjezdana Radina, Šime Miočića, Milana Trošelja i druge bio je samo »Ćeđi«. Danas je u nogometnoj mirovini živeći sportski, među ostalim u Novigradu ima svoju jutarnju »porciju« na biciklu, uobičajenu rutu kojom pedalira.

– S biciklom se družim uglavnom svakoga jutra. Krećem negdje oko sedam, sedam i pol – kaže Sergio Machin, nakon što je sišao s bicikla i sjeo. Tako govori majstor, navijačima u sjećanju zbog aristokratskog izgleda i isto takvog načina igranja. Pojava na terenu. – Napravim svoj krug na biciklu, ona im baterije tako da imam pomoć kada je malo uzbrdo, kada je malo teže, zbog koljena. Sve da ga malo sačuvam. Uglavnom, to mi je svakodnevica kada me ne omete kiša, nevrijeme. Sportski život? Navečer ima i malo vina, a preko dana sport…

Umjesto u reprezentaciji, ja sam završavao u Lovranu. Tamo sam proveo dosta vremena, ha, ha… Morao sam rano ostaviti nogomet – prisjeća se Machin

Koljeno ima itekako važnu ulogu u toj njegovoj uspješnoj karijeri, u kojoj su ga ozljede ciklički pogađale, dolazeći iznenada kao nepozvani gosti.

– Dogodilo mi se to recimo taman u ona vremena kada je došao poziv Miljana Miljanića. On je u to vrijeme bio selektor reprezentacije Jugoslavije i trener Crvene zvezde. Pozvali su me među one velikane, Džajića i »kompaniju bellu«, zvali su me u A selekciju Jugoslavije i umjesto da sam išao tamo na taj skup, završio sam u bolnici u Lovranu na dvostrukoj operaciji koljena, koju je obavio pokojni profesor Mihelić. I onda mi je trebalo dosta vremena da se oporavim, sve govorim o sedamdesetim godinama. Bilo je to kada smo se vratili s turneje u Japanu.

Najbolji strijelac

Gromoglasno je obilježio svoj ulazak u prvu momčad na tadašnjim itekako zahtjevnim drugoligaškim terenima, a ozljede ga nažalost nisu zaobišle.

– Bio sam tada najbolji strijelac momčadi koja je ušla u Prvu ligu 1975. godine. U vojsci sam bio samo dva mjeseca, oslobodili su me, naime, zbog oba razbijena koljena. U tom prvenstvu sam dao 9 ili 11 golova, ne sjećam se više. Ušli smo u Prvu ligu, odlučujuća je bila pobjeda s izravnim konkurentom Osijekom na Kantridi tri kola prije kraja, a na koncu smo to potvrdili pobjedom s Novim Sadom. Nakon onog poziva za »repku« sam inače imao i treću operaciju koljena, poslije te treće operacije u reprezentaciju me je zvao tadašnji selektor Ante Biće Mladinić. Dobili smo neki poziv za A selekciju. Međutim, onda sam završio na četvrtoj operaciji koljena. Da ne bude gotovo, na kraju kada je sve završilo, onda je dr. Boris Nemec napravio petu operaciju, odlučujuću i za sada završnu. Bilo je to čišćenje cijeloga koljena, jedno sat i pol mi je to kopao, »rudario« je unutra jer je bilo zaista svega i svačega. Uglavnom, umjesto u reprezentaciji, ja sam završavao u Lovranu. Tamo sam proveo dosta vremena, ha, ha…

Sada su neka druga vremena, šjor Sergio se umjesto nogometnim terenima kreće ugostiteljskim vodama, vodeći obiteljski hotel u Novigradu poslije onog davnog igranja na svim mogućim mjestima u momčadi »bijelih«..

– Morao sam rano ostaviti nogomet. Imao sam samo 28 godina kada sam napustio profesionalni nogomet. U svibnju sam prestao, a u srpnju sam napunio 28 godina. To je sve bilo vrlo rano baš zbog tih ozljeda. To sve imalo utjecaj na moj kasniji život. U Rijeci sam ostavio lijepi trag, dobio sam nadimak »joker«. Imam kao neku titulu najkompletnijeg i najsvjestranijeg igrača u povijesti Rijeke. Inače, moja prirodna pozicija je bila lijeva polutka, »desetka«. I onda, zbog brzine, ajmo na desno i na lijevo krilo, na »osmicu«, bio sam i lijevi i desni bek, zadnji vezni. Kada Srećko Juričić nije mogao, onda sam igrao i libera. A onda, kada sam prekinuo, bio sam trener i igrač u ovim malim ekipama kao što su Buje, Umag, Novigrad. I počeo sam s ugostiteljstvom, otvorio sam kafić, koji je bio vrlo popularan. Poslije kafića, nakon jedno pet godina sam, pored kuće koju sam gradio dok sam igrao nogomet u Rijeci, napravio restoran. Poslije restorana pak obiteljski hotel koji sada preuzimaju djeca. Oni sada to vode, ja sam tako pomalo u mirovini, ali sam uvijek unutra. Kada treba, skoknem po ovo, ono, kada treba ići u neku nabavu.

Zvonimir Boban i Sergio Machin/M. MIJOŠEK

Probio se u prvu momčad iz tadašnje vrlo kvalitetne generacije juniora Rijeke, od kojih su se mnogi kroz godine itekako dokazali kao prvotimci.

– Bili smo dobri, imali smo onda jednu izvanrednu generaciju. Igrali smo recimo neke vanjske turnire poput Viareggija, gdje smo ostavili izvanredan trag. Recimo, jednom smo za treće mjesto izgubili s beogradskim Partizanom, a bila je to izjednačena utakmica. Bili smo tada izbacili argentinsku Bocu Juniors. Taj turnir je po kvaliteti bio kao tadašnja naša Kvarnerska rivijera, možda čak i jači. Inače, Kvarnerska rivijera je bila genijalna, a mi smo je znali osvajati, pobjeđivati velike klubove.

Ajax

U ta vremena su glasno zazvučale neke pobjede Rijeke na tom turniru, tako ona od čak 6:0 s Ajaxom, čija je prva momčad u ona doba s genijalnim Cruiffom harala nogometnom Europom. Po Kantridi se dugo prepričavalo kako su oduševljeni Nizozemci Sergija Machina htjeli dovesti u Ajax, no iskočile su prepreke.

Sergio Machin početkom 80-tih na Kantridi

– Odlazak u Ajax je bio gotova stvar, međutim bio sam prvi igrač iz škole nogometa u povijesti Rijeke, koji je potpisao profesionalni ugovor prije Kvarnerske rivijere. Tada, kada si jednom potpisao profesionalni ugovor, bio si vezan do 28. godine, dok nisi napunio tu godinu nisi mogao ići inozemstvo. Inače, svi igrači iz omladinske škole Rijeke su potpisivali profesionalni ugovor nakon Kvarnerske rivijere jer je taj turnir uvijek bio onaj pečat na kvalitetu. Ako si tu potvrdio onu svoju kvalitetu, onda si dobijao ugovor, ako ne, išao bi na posudbu. Meni su pak ponudili taj ugovor prije Kvarnerske rivijere. Normalno, ja sam super sretan potpisao ugovor. Treba istaknuti, i sada sam sretan zbog toga, ali isičem i onaj detalj koji je nekako usmjerio moju nogometnu karijeru. Bila je to, nazovimo pod navodnicima, jedna pegula za pegulom jer ponavljam, dobijem poziv u reprezentaciju pa ozlijedim koljeno. Dođe drugi poziv nakon godinu i pol, kada sam se oporavio, ali dođe i nova ozljeda koljena. U ona omladinska doba su me novinarske veličine poput Zvone Mornara vodile među najvećim talentima jugo nogometa, mogao sam tada ići u Ajax i nikada se ne zna što bi bilo poslije. U biti je zanimljiv taj moj nogometni put.

Kada smo već kod pegula, ističe da ima više utakmica za Rijeku nego što neki poručuju.

– Eto, skidaju mi i utakmice za Rijeku, vode me sa 460-480 utakmica. Ja ih imam službeno kao Srećko Juričić i Zvjezdan Radin, nas trojica smo igrači koji smo igrali preko 600 utakmica za Rijeku. I to vođenje, taj podatak je nešto što me pomalo i smeta. Nekoga kao da izbace i onda se stalno vodi kao takav.

Uglavnom, njegov je talent rano zablistao, tako jako da je kao vrlo mlad ušao u prvu momčad, što je u ona vremena bio vrlo značajan doseg.

– Imao sam 16,5 godina i već me je pokojni trener Angelo Zicovich, koji je vodio prvu ekipu Rijeke uvodio, ubacivao me u momčad na nekim utakmicama. Pomalo sam ulazio da osjetim taj ligaški nogomet. Već sam igrao kao klinac. Nije to uspjeh samo radi moje kvalitete, nego i radi kvalitete ekipe jer ono je bila izvanredno jaka momčad. Bili su tu super igrači. Jaka je bila i konkurencija, ondašnja Druga liga je bila jača od današnje Prve lige. Što je, tu je.

Kada je to već spomenuo, bacio je i kratki pogled na ovo što se igra danas.

– Mislim da ja danas možda i ne bih mogao igrati. Sada je strahovito jaki tempo, igra se vrlo brzo i slično. Igra se drugačije, lopte su totalno drugačije. No, vjerojatno bih se prilagodio i rastao s tim. Ali ponavljam, onda je ta Druga liga bila strahovita, a ona Prva liga da ne govorimo. Mi smo recimo kao prvoligaši išli igrati razne polurevijalne utakmice s drugoligašima poput Varteksa i drugih gdje bi dali tri, četiri ili pet komada u zafrkanciji. Danas to, od kada je Hrvatske, nekako dođe skoro »al pari«. Dobro, manja je država, manje je igrača iako s druge strane kvaliteta sada raste, pogotovo kada su napravili ove nove terene. To je strašno dobro za napredak nogometa.

Machin je dio nezaboravne generacije Rijeke, protkane brojnim majstorima praktički na svim pozicijama, uostalom nije slučajno da je Rijeka bila stalno u vrhu ondašnjeg jugoslavenskog nogometa. Navijači su na svakom kantunu znali izrecitirati nezaboravni sastav: Avramović, Machin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić i Desnica. Ta je momčad zablistala dvama velikim trijumfima, osvajanjima Kupa 1978. i 1979. godine.

– Bilo je vrlo teško doći do toga jer si morao proći sve najjače klubove one Juge koji su bili jaki i kada se igralo u Europi. Trebalo je recimo tući jednu Zvezdu u Beogradu, Hajduk u Splitu, Veleža u Mostaru, Partizan, pobjeđivati ih i na Kantridi.

Oni su nas uvijek podcjenjivali, kao i sada. Hajduk kao mora biti drugi, čak i prvi, ali sada to ne može. Nemaju kvalitetu – kaže Machin

Spominjanje Hajduka asocira na veliku pobjedu Rijeke u Splitu s Hajdukom, tadašnjim osvajačem »duple krune«, kada je uz dva gola Joška Skoblara jedan gol za Rijeku dao baš Sergio.

– Lijepo je bilo u Spltu, ja sam dao gol, a dva pogotka je postigao Joško Skoblar, inače moj prijatelj. Mi smo uvijek igrali odlično s njima. Oni su nas uvijek podcjenjivali, kao i sada. Hajduk kao mora biti drugi, čak i prvi, ali sada to ne može. Nemaju kvalitetu, to je daleko od onoga što je Hajduk nekada bio.

Sergio Machin sa sinovima vodi obiteljski hotel u Novigradu/M. MIJOŠEK

Ove moderne generacije Rijeke su itekako dostojni nasljednici brojnih starih asova, naosvajali su se trofeja, uz brojne kupove postali su i hrvatski prvaci.

– Ova Rijeka je odlična. Imam samo riječi pohvale. Inače, više se puta javim na svoj profil Facebooka kada sam razočaran pristupom igrača. Igrali su malo kukavički neke utakmice. Uvijek govorim da je bolje primiti tri komada s igrom, nego izgubiti 0:1 u posljednjoj minuti s »neigrom« i bunkerom. Uvijek sam bio pobornik pravog nogometa, nogomet je nogomet. Treba odigravati, igrati, nadigravati se. Dobro, vremena su kada je u sve puno umiješana i ekonomija. Što se Rijeke tiče, ona s Matjažom Kekom je bila jedna izvanredna momčad. Bili su izvanredno uigrani, zbilja odlični. Sada je opet isto tako. U tu ekipu imam strahovito povjerenje i cijenim taj rad Rožmana i njegovog »staffa«. On je bio taman došao na onaj maksimum igre, bilo je lijepo vidjeti, uživati recimo kada je Hajduk bio zbilja demoliran na Rujevici. Igrom, a ne bez veze. Hajduk nije postojao. Bilo je 2:0. Onda je došla ta nesretna korona i sve je stalo. Sada pomalo kreću i vidim dobre stvari. Možda je kod nekih igrača došlo neko zasićenje ili neki nespokoj. Možda su u pitanju neki ugovori ili nešto drugo. Ali, rad je odličan. Od kada je došao »presidente« Damir Mišković, tu je financijska injekcija. Izvanredno vodi taj klub. Srećko Juričić i Mance su zbilja fantastično odradili taj svoj posao s igračima. Dobro, sada je vrijeme promjena, Srećko pomalo ide u »penzijicu«, Mance i dalje vodi te stvari jer je jako, jako sposoban. Svaka čast. Imam veliko povjerenje u ovu Rijeku.

Nije trebao previše isticati koliko mu je Rijeka u srcu.

– Veliki sam navijač Rijeke. Ja sam sada blizu sedamdesete godine života i spreman sam se tako reći »potući« s neistomišljenicima, onima koji bi provocirali. Ovim hoću reći koliko me sve veže za tu Rijeku. Ostalo je to u srcu. Dok smo živi, imamo Rijeku u sebi. Barem govorim za sebe – poručio je Sergio Machin.