RIJEKA Vaterpolisti Primorja EB polako privode sezonu kraju. Preostale su još jedna ili dvije utakmice sa splitskim Mornarom za peto mjesto u PH. Prvu su Primorjaši izgubili u Splitu.

– Ovo je odličan uspjeh, svaka čast dečkima i stručnom stožeru. Mi smo u ovoj godini od nepoznanice došli do prvog mjesta u A1 Regionalnoj ligi i mislim da su dečki odigrali odlično, bez obzira na to što nisu uspjeli osigurati plasman u Premier regionalnu ligu – započeo je predsjednik Primorja EB Samir Barać.

Kraj sezone vuče i pitanje kako će momčad Primorja EB izgledati u sljedećoj jer ako je suditi prema zadnjim sezonama, na Kantridi su svake jeseni morali kretati iz početka jer bi igrači krenuli u bolje sredine, a prva se momčad morala popunjavati iz omladinskog pogona. Izvjesno je da će tako biti i ovog ljeta. Noa Burburan je već najavio odlazak, a tržištu je svakako najinteresantniji Tin Brubnjak.

Lovrinov je u pravu

– Kako god ta priča završila, oni su kao i svi ostali, izvanredni dečki i sportaši. Mi u klubu želimo da svi ostanu, ali sve u skladu s mogućnostima i financijskom realnošću cijelog našeg primorskog kraja. Kako riješiti egzodus igrača, pitanje je na koje je teško dati jednostavan odgovor. Mi godinama ponavljamo neke stvari, ali zasad ništa od toga. Izuzetno cijenim odbojkaškog stručnjaka, trenera i entuzijasta Igora Lovrinova, koji zajedno s Liviom Tončinićem, nosi HAOK Rijeku već godinama i koji je puno toga rekao s čime se apsolutno slažem.

Pad ekipnih rezultata i osipanja igračkog kadra počelo je 2009. godine kada se proračun za sport drastično smanjio s dotadašnjih 21 milijun kuna i kada su sredstva otišla nemilo prema dole. Od tada kreće cijela priča koja se nastavlja u kontinuitetu, jer par godina kasnije smanjena su i sredstva od Županije. Ne govorim o rezultatima, jer su ekipni i pojedinačni sportovi imali rezultate kroz sve ove godine. Međutim, kada govorimo o tome kako zadržati igrače i nudimo li im mi kao grad, klub, županija išta da oni ostanu, to je sasvim drugo pitanje. Papir podnosi svašta.

Mi imamo strategije sporta, Europski grad sporta smo, međutim, to se ne slaže s realnom slikom u kojoj sport jest. Definitivno je da Grad ulaže neka sredstva zajedno sa svim institucijama, Županijom, ali pitanje je da li je sve to zajedno dovoljno za ostanak mladih igrača. Očito nije.

Unatoč cjelokupnoj situaciji, koja je daleko od bajne, u Primorju EB čine sve ne bi li zadržali svoju mladost što duže.

– Mi sve ove godine, bez obzira na financijsku sliku, pokušavamo zadržati naše domaće igrače. Kao i u svim ostalim klubovima, svi ti dečki i cure imaju neku ambiciju i kad dođu do faze kad postanu zanimljivi na tržištu, Rijeka gubi bitku s time. Nije to samo Rijeka, to su svi ostali gradovi, koji gube mlade ljude jer odlaze iz Hrvatske ili u druge gradove. To je realna slika. Normalno da svi mi tražimo neke dodatne izvore financiranja, ali sportski klubovi ne mogu živjeti od europskih fondova jer za jedan projekt, za dobiti novce, potrebno je tri godine. U tri godine klubovi se osnivaju, likvidiraju i odlaze u stečaj, to je teško i upitno može li se tako.

Svima u Rijeci je zapelo za oko ukidanje stavke financiranja namijenjene nositeljima kvalitete određenih sportova. Realna slika riječkog sporta je da se približavamo teškom amaterizmu. Mene je strah kao djelatnika, jer teško je razmišljati o tome kako zadržati postojeću situaciju da svake godine raspolažemo s manje novaca. Pitam se, kao i vjerojatno svi funkcionari u Hrvatskoj, ne samo u Rijeci, dokle naša škola može izdržati popunjavanje prve ekipe. Naime, mi smo u egzodusu igrača već treću, četvrtu, petu godinu…, gdje mi ne možemo proizvesti toliko igrača koliko nam ih ode.

Ukidanjem financiranja nositelja kvalitete sportova nanesena je prvenstveno velika šteta ambiciji da se bude bolji. Jasno je da grad od 127 tisuća stanovnika ne može imati sve sportove u istom rangu i da smo svi dobri. To je nemoguće. No, moramo imati nekoga tko iole predvodi neku kvalitetu. Papir trpi sve pa tako će istrpiti titulu grada sporta što i je jako pohvalno i veliki plus za grad Rijeku, ali moje osobno pitanje je što nama ostaje od te titule. Ostaju li nam bolje financije? Ostaje li nam bolja gradska infrastruktura? Ostaju li nam igrači koji žele otići i koji žele potražiti u drugim sredinama jaču kvalitetu igranja i svega što ide uz to? Hoće li nam treneri imati bolju plaću? To se ja pitam.

Problem kreće od vrha

Ukidanjem financiranja nositelja kvalitete najveći riječki klubovi ostali su bez značajnih sredstava.

– Nositelji kvalitete su u prvoj rundi imali 1,2 milijuna kuna, pa se smanjilo na 750 tisuća kuna i na kraju je došlo na 300 tisuća kuna. Budžet kluba je nekih 2,5 milijuna kuna. Od Grada Rijeke se dobije oko 500 tisuća kuna gdje je uključen jedan i pol trener. Nositelji sportova su bili na dobroj razini neko vrijeme jer kad jedan nositelj sporta dobije injekciju od 250 tisuća kuna, to je nevjerojatno velika pomoć. Taj novac koji smo izgubili više nikad nećemo dobiti natrag.

Novac koji je ostao, dakle 300 tisuća kuna, se podijelio na trenere u gradu Rijeci. Koliko god bilo pohvalno za Grad Rijeku, grad sporta i sve manifestacije koje idu uz to, mi imamo realni sektor gdje klubovi pate od neplaćanja trenera, od pomanjkanja novaca za stipendije, od pomanjkanja novaca za plaće od pomanjkanja struke… Bio sam prisutan na zadnjem sastanku gdje se razgovaralo o budućnosti hrvatskog sporta, jer osnovni problem je na koji način struku zadovoljiti da ona ostane u sportu.

Na razini cijele države imamo veliki problem sa strukom i na to se ukazuje već mnogo vremena, ali se apsolutno ništa ne radi na državnoj razini gdje HOO i Ured za sport iz ne znam kojih razloga sport ne stavljaju u zonu gdje bi sve bilo »po špagi« gdje bi treneri i igrači imali manju poreznu osnovicu pa bi se onda klubovi držali reda, jer ovako je sve u neredu.

Riječki sportski savez za ovu je godinu u proračunu odlučio dio sredstava odvojiti za struku, njihovo zapošljavanje i stručno usavršavanje.

– Mi imamo trenera i pol, ne više od toga. Svaki ekipni sport po mojem mišljenju bi trebao imati minimalno dva ako ne i više trenera na plaći, ali vraćam se nazad na mogućnosti i želje. Naše želje su jedno, mogućnosti su drugo. Imamo jednu stvar koja se nameće u cijeloj priči samim ovim sustavom stavljati li sto trenera s plaćom s kojom oni ne mogu preživjeti mjesec ili staviti pola trenera pa im dati pravu plaću da budu profesionalci. Pitanje koje muči cijeli hrvatski sport, a najviše klubove.

Crna realnost

Realna slika je još puno teža nego što predsjednik Primorja EB i bivši vaterpolski olimpijac te vrhunski sportaš ukazuje.

– Ovo što ja govorim je malo u svjetlijem tonu nego što je zapravo realna slika, ali ne želim biti toliko negativan jer ima dobrih stvari koje se odvijaju za sport. Međutim, nemoguće je ići naprijed bez jasne slike što mi od sporta želimo, ako želimo da sport bude promotor onda za tu promociju treba država izdvojiti neke novce. Država se bavi nevjerojatnim statistikama, ja svaki dan pročitam bezbroj statistiska, ali nitko nikada nije izbacio statistiku koliko vrijedi jedna zlatna medalja u ekipnom i pojedinačnom sportu s OI, SP i EP i koliko se država može naplatiti od toga.

Druga stvar kroz tu strategiju je da mi moramo mijenjati odnos prema sportu, jer smo od vrtića, škola, srednjih škola i fakulteta izgubili nadzor nad bavljenjem sportom kroz te institucije i nažalost gubimo uz financije i bitku s omasovljavanjem ljudi u sportu. Funkcionari u sportu strahovito cijene bilo kakvu pomoć, ali pomoć treba biti adekvatna i kontinuirana, a ne samo lijepljenje flastera. Mora se donesti ta strategija i zakon jer bez toga nema pomaka. Nažalost, posljedica lijepljenja flastera je egzodus igrača iz klubova koji nešto stvaraju.

Domaći igrači u klubovima želja su svih koji na bilo koji način dolaze u kontakt sa sportom ili pak odlučuju o njegovom financiranju. No, domaće igrače Primorje EB gubi svake godine, a izgubit će i ove jer nema načina da ih zadrži.

– Imali smo generaciju 2017. kada su nam otišla četiri igrača, pa 2018. iz koje su otišla tri igrača, pa sad će nam isto vjerojatno otići nekolicina. Mene zanima koliko su ne samo Primorje, nego i ostali klubovi u riječkoj regiji moćni i koliko imaju djece da mogu stalno obnavljati prvu ekipu. Nemoguće je u tako kratko vrijeme da igrači sazrijevaju i da ih imaš toliko. Kada dođe do odluke da sportu treba nešto dati, onda svi vijećnici i institucije kažu da žele domaće igrače. Pa kako ćemo domaće igrače proizvoditi tako brzo, kad ih se istovremeno tako brzo rješavamo. To je nemoguće, to je sustav koji to ne trpi.

Onda imamo problem u svim ekipnim i pojedinačnim sportovima jer ne možemo nadoknaditi toliko brojne odlaske. Svi bi htjeli da igraju domaći igrači, a kad treba dati novce da igraju ti domaći igrači i da ostanu, onda svi imaju »prst u uhu« i pričaju doći će mlađi. U jednom trenutku više neće doći mlađi jer i sad je u hrvatskom vaterpolu veliki problem što Mladost, Jug i Jadran, nositelji kvalitete ne mogu više nigdje kupiti kvalitetne igrače za ono šta njima treba, jer igrača više nema. I kad nam izađe jedan talent ne možemo ga zadržati, on prebrzo ode jer Mladost ili Jug mogu dati nešto više.

Svi mi hoćemo domaće, da guramo školu, a Primorje gura školu već šestu godinu, ali mi ih ne možemo toliko brzo proizvoditi da dođemo na sebe. I onda dođemo na rečenicu od Lovrinova da se približavamo vrlo teškom amaterizmu gdje će nam važniji biti veterani i sve ostalo od svega onoga što čini razvoj jednog vrhunskog atlete. Riječki sport se ne urušava, on se već urušio i stvarno ne znam kako ćemo se iz toga izvući – zaključio je Barać.