RIJEKA Punat odudara od uobičajene slike nekom iz rijeke sezonskih turista, koji u studenom navrate u ovo krčko živopisno središte u kojem sada caruju mir i tišina, za razliku od sezonske vreve. Pogled neumitno leti k biseru, nadaleko poznatom otočiću Košljunu, dok se film unatrag vrti na razdragana nezaboravna fratra i muzikologa Ivu Perana, koji je uživao s ljudima nakon izbjegnute kazne strijeljanjem i izdržane nepravedno mu dosuđene robije..

Punat se pak sada može dičiti svojim atletskim biserom, mladim Franom Bonifačićem, rezultati kojeg sjaje na rezidenciji hrvatske »kraljice sportova«. Bonifačić je hrvatski mlađeseniorski rekorder u desetoboju, u proteklim je četirima godinama nakrcao kolekciju s čak 25 odličja na državnim prvenstvima.

Kategoriziran u kategoriju vrhunskih sportaša od HOO-a, ostvarivši normu za Europsko U-23 prvenstvo u norveškom Bergenu i s trenutačnim zavidnim osamnaestim mjestom na kontinentalnoj rang listi mlađih seniora u svojoj disciplini, čast je i ponos Atletskog kluba Krk. Zadovoljan je, kao i njegov glavni trener Peter Kurtović, trener Goran Grd (motka), Bojan Marinović (skok uvis) te ostali članovi »tima Bonifačić«, u kojem su još liječnik-ortoped dr. Tomislav Mašarević, fizioterapeut Zlatan Cvitanović, nutricionist Luka Bashota i sportski psihololog Petar Nikolić.

Fran Bonifačić

Fran je, kao i mnogi njegovi vršnjaci, sportsko druženje počeo s nogometnom loptom, ali su ga nepredvidivi sportski putovi odveli na atletska borilišta, gdje se pokazao velikim obećanjem krčkog sporta.

– Atletikom se sada bavim već deset godina, a s njom sam prvi put u doticaj došao preko Vrtićke olimpijade. Tamo sam nastupio u sprintu na 50 metara, bilo je to na stadionu na Kantridi – kaže Fran Bonifačić, rođen 7. lipnja 2000. godine, koji je u atletici praktički proveo pola svojeg mladog života. – Prvo smo se natjecali u Puntu i onda sam išao na Kantridu. Ubrzo nakon toga, 2010. godine, učlanio sam se u Atletski klub Krk.

Najtvrđi orah

Tako mlad zagrizao je u najtvrđi atletski orah, u desetoboj, inače uveden 1884. godine u SAD-u, a na Olimpijskim je igrama prvi put na programu bio u Stockholmu 1912. godine. Natjecanje traje dva dana, prvog je dana utrka na 100 m, slijedi skok udalj, bacanje kugle, skok uvis i utrka na 400 metara. Drugi dan počinje utrkom na 110 metara s preponama, zatim slijedi bacanje diska, skok motkom, bacanje koplja i na kraju utrka na 1500 metara. Njega je privuklo tako zahtjevno i raznovrsno natjecanje.

– Nisam nikada išao s idejom da želim biti desetobojac, to me jednostavno samo uzelo. U školskoj se dobi svi počnu baviti svim disciplinama kako bi vidjeli u kojoj će biti jači pa se poslije opredijele. Ja sam u svemu bio dosta dobar i prvi sam put nastupio u četveroboju među »limačima«, u U-14 konkurenciji.

Bio sam dobar, osvojio sam prvu državnu medalju. Nastavio sam s višebojem, u mlađim juniorima imao sam šesteroboj, onda kao junior desetoboj. Kada sam se prebacio na šest disciplina, počeo sam tražiti trenere za ono što mi je nedostajalo. Sada sam našao posebne trenere za skok motkom i skok uvis. To je deset disciplina i ne možeš imati jednog trenera koji sve zna. Izazov je ono što me najviše privlači k desetoboju.

Roditelji jednako vole svu djecu, ali ipak je netko »bliži srcu«, Fran također ima disciplina koje su mu draže.

– Sve vrijeme mi se zapravo mijenja ukus, teško mi je sada reći jednu disciplinu, ali u bacanjima sam dosta dobar. Tu mi je i jako iskusan trener za bacanja, Peter Kurtović. Trenira me četiri godine. Radim u suradnji s njim i s još dvojicom trenera, jednim za skok motkom i za skok uvis, s Goranom Grdom iz Zagreba i Bojanom Marinovićem iz Splita, trenerom Blanke Vlašić.

Bonifačićev način života traži mnogo odricanja i svjedoči o njegovoj velikoj ljubavi prema sportu.

– Dosta je tu odricanja, ja sam dosta i na putu. Obično sam tijekom tjedna u Rijeci, na Kantridi, a za vikend dođem na Krk, budem doma. Napravim trening, dva na stadionu. Obitelj mi je velika podrška, financijska i moralna, bez nje ne bi bilo ničega, bez tate Željana i mame Mirjane. Roditelji mi uistinu puno znače, bez njih ne bih uspio napraviti ovo što sam ostvario i ono što ću tek napraviti.

Stari rekord

Bliži se konac godine i vrijeme je za svođenje računa, Fran je itekako zadovoljan ostvarenim. Ima drugi hrvatski rezultat svih vremena, pred njim je samo Joško Vlašić s 7.659 bodova, ostvarenih još 1984. godine.

– Jako sam zadovoljan s tim kako je sezona ispala s obzirom na to da nismo imali niti puno natjecanja zbog koronavirusa, a pogotovo u desetoboju, koji i inače nema puno nadmetanja. Uspjeli smo zapravo jedva naći taj jedan desetoboj koji sam odradio i na kojem sam odmah srušio mlađeseniorski hrvatski rekord i to u prvoj godini.

Ostvario sam 7.330 bodova, prijašnji je bio 7.260 bodova. Sada mi je ostao samo seniorski rekord, onih 7.659 bodova. Siguran sam da kroz jedan normalni napredak to mogu ostvariti za godinu – dvije. To mi je sljedeći cilj.

Uz atletiku, treninge i putovanja stigne i učiti, polagati ispite.

– Studiram poduzetništvo na Veleučilištu u Rijeci. Sada sam na drugoj godini, sve sam ispite prve godine položio u roku. Nastavljam i dalje sa studijem, to dosta dobro kombiniram sa sportom, zasad mi sve to ne predstavlja neku prepreku. Kada bih vidio da mi pate treninzi, onda bih se bacio samo na sport.

Kao i svaki mladi nadareni sportaš, i Fran Bonifačić ima svoje sportske snove, a u svemu iz njega izbija i velika ljubav prema atletici.

– Olimpijske igre san su svakog atletičara, tako i meni. Igre su cilj koji jednog dana želim ostvariti. Za to ćemo puno raditi. Nadam se, zapravo, prilično sam siguran da je taj san ostvariv. Bez atletike ne bih znao čime bih se bavio. Atletika već jest moj život, živim je 24 sata i bez nje više ne bih bio isti Fran. To je dio mene i bit će zauvijek, uvijek ću biti atletičar.