Šokantno je da neki sineast može biti kažnjen zbog vlastitog umjetničkog rada – te riječi izgovorili su umjetnički direktori Berlinalea Mariette Rissenbeek i Carlo Chatrian na dodjeli Zlatnog medvjeda Irancu Muhamedu Rasulofu za film »Zlo ne postoji«.

Doduše, na tu istu cenzuru nije imun ni Izrael kao jedan od njegovih najvećih političkih neprijatelja. Jer kad je o cenzuri riječ, Izrael i Iran prečesto pribjegavaju identičnim metodama. Iako neki smatraju Izrael »demokratskom« zemljom, što u stvarnosti baš i nije tako. To dokazuje i slučaj palestinskog sineasta Mohammada Bakrija, čiji je doks »Dženin Dženin« snimljen 2002. godine, odlukom izraelskog suda ovih dana nakon dugog natezanja definitivno zabranjen za prikazivanje u izraelskim kinima, pri čemu sve njegove kopije moraju po hitnom postupku biti zaplijenjene. Nakon 20 godina Izrael je dobio »rat« protiv Bakrija, optuživiši ga zbog načina na koji je prikazao masakr Palestinaca od izraelske vojske. Jer njegov slučaj postaje noćna mora oslikana Kafkinom tintom, kad postaje evidentno da je presuda na njegovu procesu donesena već na samom početku.

Sirov dokument

Sud je također naložio Bakriju da isplati 50.000 dolara izraelskom pukovniku Nissanu Magnagiju zbog nanesene duševne boli iako se potonji u filmu ukazuje tek nekoliko sekundi, tijekom napada na izbjeglički kamp. Nije pomogla ni činjenica da Bakri u svom filmu ne iznosi direktne optužbe, već samo pokazuje da je svaka krv crvena, dajući šansu drugoj strani da progovori i artikulira vlastite boli i traume. Nasreću, postoje i drugi kanali na kojima je dostupan Bakrijev potresni doks, ali i priredbe koje ne cenzuriraju palestinske narative. Tako je najnoviji komad palestinskog eksperimentalnog sineaste Kamala Aljafarija »Neobično ljeto« uvršten u lanjsko online izdanje prestižnog Cinema du Reel, koji se održava u švicarskom Nyonu, da bi potom bio prikazan i u sklopu Palestine Film Festivala u Torontu. I hrvatska festivalska »zbiljnost« ne zaobilazi palestinske teme, poput Subversive Film Festivala, koji im poslovično ostavlja itekako relevantan prostor.

U »Neobičnom ljetu«, Aljafari intervenira u snimke nadzorne kamere koju je 2006. godine instalirao njegov otac na svojoj zgradi u Ramali nakon što je nepoznata osoba kamenom razbila prozor na njegovu autu, ne bi li njome otkrio počinitelja. Autor će otkriti te iste snimke tek nakon očeve smrti. One postaju sirovi dokument o njegovoj »hari« (susjedstvu) tijekom jednog vrućeg ljeta. Promatrajući njezine spore i gotovo mehaničke pokrete, autor se počinje zbližavati s njezinim kvartovskim figurama. Tu su sestre Imses, koje žive u kući nasuprot, kao i autorov brat. Tu su radnici koji odlaze na posao i djeca koja odlaze u školu. Muškarac koji džogira noću. Muškarac koji dodiruje očev auto. Muškarci i žene koji parkiraju svoja vozila, izlaze iz njih i nanovo ulaze. Prijatelji u zagrljaju. Ponekad će Aljafari zumirati njihova lica, promijeniti kronološki red zbivanja, zaustaviti ili premotati snimku. Uvijek je dakle u prvom planu autorova subjektivna i manipulativna uloga.

Ovakav prosede postaje raison d’etre Aljafarijeva poetskog opusa. Tako je u eksperimentalnom apstraktnom kratkišu »Recollection« intervenirao u sliku akcića »The Delta Force« s Chuckom Norrisom snimljenim u produkciji notornog Menahema Golana, u kojem Jaffa »glumi« Bejrut, ali i u izraelske »bourekas« narative (za neupućene riječ je o žanru populističkih melodrama koje igraju na etničke stereotipe, često nabildane cionističkom herojskom mitomanijom), da bi potom intervenirao u njihovu sliku te da bi uporabom digitalnog softvera izbrisao vodeće glumce i ostavio samo figure smještene u drugom planu, bez obzira je li riječ o Židovima ili Palestincima. Tako je u jednoj od scena u kojoj Norris jezdi ulicama u misiji spašavanja taoca prepoznao osobu s kojom se družio u djetinjstvu.

Filmska pravda

Takvu intervenciju u sliku, Aljafari opisuje sintagmom »filmske pravde«. A u kratkometražnom debiju »Posjetite Irak« snimljenom nakon što je diplomirao na filmskim studijima u Kölnu (Aljafari trenutačno živi na berlinskoj adresi), autor ulazi u ispražnjene urede iračke aviokompanije u Ženevi, razgovarajući s ljudima iz njezina susjedstva da bi od njih doznao što se dogodilo na toj fatalnoj lokaciji. Iako autorova uporaba snimki videonadzora nije nikakvo revolucionarno otkriće. Prisjetimo se kratkiša/galerijske videoinstalacije »Ich glaubte Gefangene zu sehen« (»Učinilo mi se da sam ugledao zatvorenike«), u kojem se velik Harun Farocki koristi snimkama nadzornih kamera iz kalifornijskog zatvora Corcoran. Pisac i teoretičar Adam Scovell opisuje takav prosede kao »sebaldovski film«, referirajući se na W.G. Sebalda i njegov izvanredan roman »Saturnovi prstenovi«, koji igra na »jeke i otiske«. Jer, Aljafarijev opus ne počiva na prolaznosti vremena. U »Neobičnom ljetu«, ali i ostatku autorova opusa, vrijeme ne prolazi, već se konstantno vraća. Iako je kvart u Jaffi, gdje su živjeli autorovi djedovi s majčine strane, srušili buldožeri da bi na njegovim lokacijama niknuo park. No autor se u tu istu Manšiju često vraća (šifra: »Luka sjećanja«).

Jer za razliku od Bakrija, Aljafari nije strogo politički sineast i ne igra na plakatni aktivizam. Uvijek su u prvom planu arhitekture zajednice – sobe, trgovi, kvartovi – u diskursu slučajnog otkrivanja autorove obiteljske povijesti. Iako ćemo u njegovim citatima kojima intervenira u sliku saznati da je jedan od njegovih susjeda »često boravio u zatvoru«, dok se na jednu od figura koju je zabilježila očeva nadzorna kamera referira kao na čovjeka »koji je stalno jeo na sprovodima«. Uvijek su u prvom planu »posuđene« snimke koje vode prema eventualnom otkriću vandala. No njegova figura koju ćemo ugledati u drugoj trećini filma svedena je na totalni antiklimaks. Iako tek u završnici filma izlazi na površinu politički aspekt autorova prosedea. Jer biti Palestinac znači biti vječno nadgledan. U autorovu opusu strpljivi i smireni Palestinci, gotovo zaustavljeni u vremenu, postaju inkarnacije najgorih izraelskih strahova – da nikad neće otići.