Početak godine u riječkom Art-kinu obilježava se trima filmovima najpoznatijeg predstavnika nadrealizma u filmskoj umjetnosti, Luisa Buñuela. Prvi u tom triptihu njegov je treći meksički film »Zaboravljeni«, surova drama o maloljetničkoj delinkvenciji smještena u predgrađe Mexico Cityja, ujedno i prvi kojim je redatelj prešao granice te zemlje i ponovo se vratio u žižu svjetskog filma, a za isti je u Cannesu 1951. godine osvojio nagradu za režiju. Drugi je kontroverzni film »Viridiana«, a prvi koji je redatelj snimio u Španjolskoj nakon Građanskog rata i dugogodišnjeg američko-meksičkog izgnanstva. Film je također nagrađen u Cannesu 1961. godine Zlatnom palmom, što nije spriječilo španjolske cenzore da film zabrane za prikazivanje zbog blasfemije. Treći je film završni dio redateljeve trilogije – »Fantom slobode« – koju još čine »Mliječni put« (1969.) i »Diskretni šarm buržoazije« (1972.), djelo kojim je Buñuel napravio svojevrsni rezime dotadašnjeg stvaralaštva, s naglaskom na nadrealistički segment.

Ove godine, 29. srpnja, navršit će se i 40. godišnjica smrti španjolskog filmskog redatelja koji je kao Luis Buñuel Portoles rođen u Calandi 22. veljače 1900., a preminuo je u Ciudad de Mexicu 1983. godine. Španjolac, ali francusko-meksički redatelj, jedinstvena je pojava svjetskog filma. Bio je najstarije od sedmero djece imućnog trgovca iz aragonskog gradića. Kao dijete odlazi u Zaragozu, glavni grad te pokrajine, u kojem pohađa isusovačku školu. Na nagovor oca, u Madridu upisuje i studira agronomiju, no ubrzo će se ipak odlučiti za književnost i filozofiju. Zanima ga znanost o kukcima, morbidni svijet detalja u koji će prodirati do kraja svojeg stvaralaštva. Usporedno se uspješno amaterski bavio boksom. U to doba naučio je i hipnotizirati, a proučavao je i Freudovu psihoanalizu. »Obožavam san« – objasnio je Buñuel – »čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koje su me približile nadrealizmu.«

U Madridu se upoznao i s filmom. Za njega je tada vjerojatno najznačajnija suradnja s krugom mislilaca i umjetnika koji teže općoj preobrazbi španjolskog društva, s krugom kojem je pripadao i Federico Garcia Lorca. Odlazak u Pariz godine 1925. predstavlja novi stupanj njegova sazrijevanja. To je grad u kojem će se zacrtati njegovi umjetnički pogledi i filmske perspektive. Družio se sa svojim brojnim zemljacima, prilazi krugu nadrealista u kojem su slikar Salvador Dali i književnik Andre Breton.

U Parizu počinje i Buñuelovo stvaralaštvo. Godine 1928. režira, sa Salvadorom Dalijem, jedino remek-djelo filmskog nadrealizma – film »Andaluzijski pas«. To je djelo, prema Buñuelu, nastalo iz susreta jednog njegovog sna s Dalijevim. Taj novi, filmski san počinje najstravičnijim detaljem u povijesti filma – rezanjem oka. Sličnu senzaciju, još veći skandal i zabranu, izazvao je sljedeći samostalno režirani film »Zlatno doba« (1930.) u kojem se sadržaji iz prvijenca obogaćuju ciničnom kritikom građanstva. Pojavom zvučne tehnologije mijenja poetiku filma, ali Buñuel ostaje i dalje opsjednut nadrealizmom.

Kao pristaša republikanaca (bio je supervizor nekih filmova u republikanskoj Španjolskoj) 1939. odlazi u SAD, a 1946. u Meksiko, gdje zahvaljujući producentu Oscaru Dancigersu počinje njegova druga (meksička) stvaralačka faza – s 15 igranih filmova. U Meksiku se Buñuel najprije okušava u tamošnjim žanrovima, mješavini melodrame, plitkih komedija i folklora. Međutim, film »Zaboravljeni« donosi mu nagradu za režiju na filmskom festivalu u Cannesu. Time se Buñuel vraća na pozornicu svjetskog filma i nakon još nekoliko filmova koji predstavljaju vrhunce meksičke proizvodnje dobiva 1956. ponudu francuskih producenata. Vraća se zato u Pariz i nakon toga njegov daljnji rad priprada opusu francuskog filma. Ta je faza ispunjena sve ambicioznijim projektima te mnogobrojnim priznanjima i nagradama, uz odupiranje, od 1960. godine, sve većoj gluhoći.

»Nazarin«, parafraza Kristova života prema romanu Pereza Galdosa, donosi mu specijalnu nagradu u Cannesu. »Anđeo uništenja« oduševit će svođenjem nadrealističke simbolike na samo jedan zahvat u vrlo realistično danoj radnji: iz neobjašnjivog razloga likovi ne mogu prijeći prag sobe. U »Dnevniku sobarice« obračunat će se pak s fašistoidnošću malograđana i niže srednje klase. Za film »Ljepotica dana« dobiva nagradu Zlatni lav na venecijanskom filmskom festivalu 1967. godine. Pred smrt Buñuel piše pismo Salvadoru Daliju. Zbog suprotnih političkih pogleda, ali i zbog nametljive nazočnosti Dalijeve muze Gale, njih su se dvojica već davno bila posvađala. Sada se Buñuel odlučio na pomirenje, što je Dali i prihvatio.

Kod Buñuela kao Španjolca ne može se zapostaviti ni pitanje vjere. U zemlji u kojoj svećenstvo ima važnu ulogu – po Buñuelovu mišljenju negativnu – neizbježno je pokazati stajalište o tome. Kako navodi natuknica na Wikipediji, Buñuel je izrazito antiklerikalan, ali tek rijetko polemizira s vjerom kao takvom. Prema njemu ona zna biti u suglasju s nazadnim silama. Primjer je i film »Viridiana«. Prije nego što će se zarediti, Viridiana (Silvia Pinal) na nagovor nadstojnice samostana odluči posjetiti strica Don Jaimea (Fernando Rey). Ona ga neodoljivo podsjeti na njegovu pokojnu ženu, stoga je on uključi u nekoliko bizarnih obreda, što se pokaže prekretničkim događajem za njezin daljnji život jer se Viridiana ipak neće vratiti u samostan, već u svjetovnim okolnostima pokušati živjeti kao redovnica. Nakon što postane nasljednicom polovine stričeva imanja, Viridiana od svog dijela odluči napraviti ubožnicu i u njega dovodi potrebite iz obližnjeg grada. Svjestan uzaludnosti njezinih nastojanja da molitvom i ustrajnim radom širi dobrotu svijetom, stričev nezakoniti sin Jorge (Francisco Rabal) strpljivo će dočekati da Viridiana preboli »dječje bolesti« i kose nesputane rupcem sjedne za stol te se njemu i sobarici pridruži u partiji karata…

Od samog početka redatelj je imao problema s cenzurom, ali ne na način na koji se obično misli: cenzori su, recimo, zaslužni što zadnja scena u filmu završava trojcem koji se karta, aludirajući time na menage a trois odnos, a ne izbacivanjem sobarice kako je to stajalo u scenariju, dok nisu imali ništa niti protiv scene s izrugivanjem »Posljednjoj večeri« zbog koje su filmu katolički kritičari (među kojima je bio i papa Ivan XXIII.) prilijepili etiketu »blasfemičan«. Film je zbog stranog producenta uspio izaći iz Španjolske i prikazan je u Cannesu, što mu je donijelo prvu Zlatnu plamu, ali i spomenute kritike pa se film u zemlji snimanja nije mogao pogledati sve do 1977. godine; Španjolci su ga odlazili gledati u francuske pogranične gradove.

Na programu Art-kina u Rijeci je i »Fantom slobode«. Prema riječima samog autora, naslov filma trebala je biti aluzija na uvodnu rečenicu iz »Komunističkog manifesta« Marxa i Engelsa, a sam film je posveta velikom nadrealističkom pjesniku Benjaminu Peretu. Kritika je zapazila sličnost ovog i prethodnog filma, odnosno »Diskretnog šarma buržoazije«, no također je uočeno kako je zapravo pravi subjekt filma sadržan u jeziku i njegovoj transpoziciji u slike, to jest vinjete od kojih je film sastavljen tako da se jedna pretapa u drugu, a kao primjeri se često navode prizori pjesnika-ubojice koji biva osuđen na smrt i zatim pušten na slobodu, djevojčice koju traži policija premda je ona zapravo svima pred očima te ručka gdje su funkcije »punjenja« i »pražnjenja« izokrenute, kao što je i performativna funkcija jezika pervertirana, izokrenuta.

»Dolje sloboda!«, uzvikuje španjolski predstavnik monarhije pred francuskim streljačkim strojem, a potom se iz offa začuje plotun. Ima li boljeg načina da se započne film čiji je podtekst, prema riječima samog autora, potraga za istinom i zatim bijeg od iste? Prizor je, inače, inspiriran stvarnim događajem iz vremena što je uslijedilo nakon napoleonskih ratova, kada su pripadnici španjolskog naroda, ogorčeni liberalnim idejama, uzvikivali: ‘Živjeli lanci!’ Radnja filma se potom vraća u tadašnju suvremenost Pariza iz 70-ih godina, a prizori urbane i ruralne Francuske koji slijede smjenjuju se putem ‘dosljedno provedene dramaturgije slučajnosti’ (A. Peterlić), što naravno nije bila stvar slučajnosti, već uobičajene redateljeve filmske prakse podrivanja društvenih konvencija, morala i vjerovanja, jednom riječju, izražavanja svog nadrealističkog – stava. Također, i uvjerenja da sloboda, ako je se želi živjeti, ne trpi nikakvih uvjerenja i ni sa čim naročitim ne računa, stoji u najavi Art-kina.

Buñuel se razočarao u ljevičarskim političkim programima, a sumnjičav je bio i prema znanosti jer ona želi sve objasniti, i umjesto njezinih pravila, on se odlučuje za slučajnost. Uzroci slučaja su tajanstveni, slučaj oslobađa maštu, a mašta je – smatra – prva čovjekova prednost.