"Ožalošćena porodica": Svevremenska Nušićeva komedija kao groteska balkanskog mentaliteta

Glumački ansambl »Ožalošćene porodice« / Foto JELENA JANKOVIĆ

povezane vijesti

RIJEKA – Međunarodni festival malih scena, 29. po redu, otvorila je predstava »Ožalošćena porodica« Gradskog satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, u režiji Ivana Plazibata. Riječ je o komediji srpskog književnika Branislava Nušića (1864. – 1938.) koja je premijerno izvedena 1935. godine. Ovaj dramski tekst pripada posljednjem stvaralačkom periodu Nušića, od 1929. dalje, kad se on vraća komediji. U njegovom književnom radu ogledaju se mnoge strane društvenih, kulturnih i književnih prilika u Srbiji s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kad se ta zemlja stala naglo europeizirati te kad se u njoj počeo razvijati moderni kapitalizam i stvarati naročiti tip malograđanskog društva. Nušićeve komedije sadrže elemente satire koji se često gube i rasplinjavaju u brojnim vodviljskim situacijama, a najčešća meta njegove satire je vlast ili pojedinci željni vlasti. Većina njegovih komedija negdje je na sredini između komedije intrige, komedije karaktera i komedije naravi.

Nušićev jezik

U »Ožalošćenoj porodici« Nušić je obradio jednu temu građanskih romana – oko pokojnika, koji za sobom ostavlja nasljedstvo, okuplja se rodbina koju on za života uglavnom nije ni poznavao, a njihovo licemjerstvo i gramzivost je u ovoj komediji autor karikirao. U Kerempuhovoj predstavi Nušićev tekst izvodi se na srpskom jeziku, što je ispravan odabir jer bi se prevođenjem izgubile mnoge nijanse i »sočnost« specifičnog nušićevskog jezika. Nakon nabrajanja lica, Branislav Nušić u svojem tekstu sugerira: »Događa se svakad i svuda.«

Satira je vrlo ozbiljna stvar

Ove godine okrugle stolove nakon predstava vodi kazališni kritičar Igor Ružić, koji je na početku razgovora o »Ožalošćenoj porodici« otvorio pitanje jezika, odnosno prisjetio se igranja Nušićevih tekstova u hrvatskim kazalištima na srpskom jeziku. Svoje viđenje na tu temu koncizno je dao glumac Vilim Matula, izjavivši da su hrvatski i srpski dva potpuno različita jezika koja se jako dobro razumiju. Glumac Hrvoje Kečkeš istaknuo je da su Nušić i slični pisci uvijek aktualni, a glumica Linda Begonja kazala je da je predstava nastajala na temelju improvizacija. Dodala je i da im je referenca od koje su krenuli bila »Filosofija palanke« Radomira Konstantinovića.

– Iz kolektivnog smo željeli dobiti tu filozofiju palanke, koja nije u svijetu nego je u duhu. Ti teški malograđani danas su najopasnija skupina. Taj sitni fašizam danas može biti najopasniji, smatra Begonja.

Ravnateljica Kerempuha Sonja Kovačić istaknula je da je satira vrlo ozbiljna stvar.

Dramski pisac i dramaturg Željko Hubač naglasio je da je Branislav Nušić u svojim komadima savršeno opisao mentalitet Balkana, a sastavni dio tog mentaliteta je i jezik. Vezano uz to Hubač je primijetio da Kerempuhovi glumci perfektno govore Nušićev jezik (doznali smo da je suradnik za scenski govor dr. Dejan Sredojević).

Predstava »Ožalošćena porodica« dobila je prosječnu ocjenu publike 4,24.

Način na koji su redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Nikolina Rafaj postavili i na novi način iščitali Nušićevu »Ožalošćenu porodicu« pokazuje da ona nimalo nije izgubila na aktualnosti, da je svevremenska i da ne gubi na snazi kad je u pitanju komediografsko-satiričko seciranje balkanskog mentaliteta. U svojem pristupu Plazibat nije krenuo u smjeru potpunog osuvremenjavanja, već je dijelom ostao u Nušićevom vremenu i piščevom mikrokozmosu, a djelomično je u svoju interpretaciju klasičnoga predloška unio suptilne naznake nedavne prošlosti ovih prostora i poneki signal suvremenosti u kostimima i rekvizitima.

Plazibat, također, nije krenuo u realistično uprizorenje, nego je Nušićeva lica smjestio u neki nedefinirani, gotovo »prazan prostor« koji je scenografkinja Paola Lugarić naznačila tek bijelom pozadinom s vratima i velikim okvirom čija će se prava funkcija razotkriti potkraj predstave. U uvodnim prizorima na pozornici je i vijenac za pokojnika, a u drugom dijelu uprizorenja pojavljuje se i dugačak stol te nekoliko stolica. Nakon smrti Mate Todorovića u kući pokojnika okuplja se pogrebna svita, lažno ucviljena i lažno pobožna rodbina koju je kostimografkinja Petra Pavičić odjenula u crne kostime – kapute, mantile i jakne, nataknuvši im isto tako crne, »mafijaške« naočale.

Publika u velikom broju pohodi Male scene / Foto S. DRECHSLER

Raspad Jugoslavije

Dok su kod Nušića lica prikazana karikaturalno, Plazibat ide korak dalje, prema grotesknom uobličavanju likova i svakojakim pretjerivanjima, dovodeći postupnom gradacijom likove i do groteske govora – spomenut ćemo lik trgovca Tanasija, čiju je karikaturu izvrsno utjelovio Marko Makovičić, koji svoje »žalovanje« za pokojnikom izražava prenaglašenim, neartikuliranim i distorziranim cviljenjem. Gradacija je prisutna i u glazbenoj kulisi, krećući se od skladateljice Tamare Obrovac koja zbivanja na sceni prati u ritmu laganog jazza koji pred kraj predstave prelazi u raspojasani turbofolk (skladbe »Balkanski narodnjak«, »Zora očajnika« i »Kraj«).

Temu grabeži i otimanja za pokojnikovu imovinu Plazibat s individualne razine pojedinih likova prenosi u širi društveno-politički kontekst bivše Jugoslavije i njezina raspada (pokojnik bi mogao biti Tito). Onaj ranije spomenuti bijeli okvir bez slike (ili svojevrsno ogledalo) u svojoj pozadini otkriva neku vrstu »tajne sobe« ili spremišta ispunjenog relikvijama i zastavama – jugoslavenskom i srpskom, a nazire se i hrvatska šahovnica, a svemu tome pridodane su i flaše rakije i motiv svinje na ražnju. Tu je i nekoliko kalašnjikova koji prizivaju rat na području nekadašnje države, a ova balkanska ikonografija upotpunjena je i cajkama. Ovaj prizor priziva dijeljenje i pljačku imovine u širim, jugoslavenskim razmjerima, dok Agaton Arsić, načelnik u penziji, tu povijesnu imovinu dijeli na salveti – tako se, prisjetimo se, dijelila Bosna. A Nušićeva rodbina uselila se u pokojnikovu kuću, pa Agaton, u stilu Miloševića, u jednom trenutku uzvikuje: »Niko ne sme da vas iseli!«

"Ožalošćena porodica", predstava Ivana Plazibata, Kerempuh, Branislav Nušić, male scene, Rijeka, 2024

Balkanski mentalitet – prizor iz predstave / Foto JELENA JANKOVIĆ

Glumačke kreacije

Sva ta »ožalošćena porodica«, naravno, uselila se protuzakonito i smišlja načine da izigra advokata i zakon kako bi opljačkala i sebi prisvojila nasljedstvo i obiteljsko srebro, iz čega proizlazi niz (tragi)komičnih situacija koje su izazvale i smijeh riječke publike. Njihova borba za imovinu na kraju dovodi i do fizičkih obračuna, gotovo »ratnog sukoba«, a groteska jezika eskalira u strahovit govor mržnje i nasilja kad rodbina doznaje da je pokojnik svoju imovinu ostavio izvanbračnoj Danici (Josipa Anković) koja je do tog trenutka bila jedini glas razuma i gotovo nijemi svjedok besramne pohlepe i grabeži. Na kraju predstave Danica se pojavljuje u zlatnoj, šljokičastoj opravi, bacajući hrpu novca na tlo, na koji halapljivo navaljuju članovi porodice, među njima i Agaton koji trpa papirnate novčanice u usta. U Nušićevu originalu kraj je drukčiji – Agaton se ne predaje i smišlja laž da je advokat zapravo njegov izvanbračni sin.

Plazibatova predstava zanimljiva je i u glumačkom smislu – glumački ansambl je izvrstan kao kolektiv (ovdje treba spomenuti i suradnika za scenski pokret Damira Klemenića), u zajedničkoj (su)igri, a svaki od glumaca i glumica istodobno je dobio priliku za individualne glumačke kreacije. U ulozi Agatona, kao predvodnika »tugujuće obitelji«, veliki komički potencijal pokazao je Hrvoje Kečkeš. Glumačkom igrom na granici komičnog i grotesknog karaktere svojih likova upečatljivo su ostvarile Linda Begonja u ulozi Tanasijeve žene Vide te Anita Matić Delić kao udovica Sarka. Na liniji komično-grotesknoga su i Matija Šakoronja kao činovnik Proka Purić, Luka Petrušić u ulozi nezaposlenog građanina Trifuna Spasića, Filip Detelić kao Mića Stanimirović i Branka Trlin u ulozi Agatonove supruge Simke. Advokata dr. Petrovića tumači Vilim Matula, a Ginu, Prokinu ženu, Mirela Videk Hranjec.