RIJEKA – U prostoru Exportdrva izvedena je plesno-kazališna predstava »Gamad« redateljice i koreografkinje Natalije Manojlović Varga, cabaret-noir prema motivima Janka Polića Kamova i Slavka Gruma, nastala kao koprodukcija HNK-a Ivana pl. Zajca i Plesnog teatra Ljubljana.

Ova hrvatsko-slovenska kazališna suradnja povezala tako i jednog hrvatskog i jednog slovenskog pisca koji u literarnom smislu dijele neka slična poetičko-estetička obilježja.

Natalija Manojlović Varga objašnjava da je »Gamad« predstava inspirirana dvojicom Stranaca i njihovim nezgrapnim, prevelikim koracima po svijetu – literaturom Janka Polića Kamova i literaturom njegova suvremenika, slovenskog ekspresionista Slavka Gruma.

Kamov i Grum

S Jankom Polićem Kamovom (1886. – 1910.), kojega su nazivali »prvim pjesničkim buntovnikom«, »osporavateljem tradicije«, »najstrašnijim pjesnikom hrvatskim« i »vitezom crne psovke«, ali prije svega rušiteljem tabua, inovatorom na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, počinje hrvatska književna avangarda.

U zbirkama pjesama »Psovka« i »Ištipana hartija« te dramskim studijama »Tragedija mozgova« i »Na rođenoj grudi« gnjevno je progovorio protiv hinjena morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam.

Nijedna tradicionalna svetinja, od religijske do poetičke, nije bila pošteđena žestoka prevrednovanja, a mjesto dotadašnjega sklada i ljepote nudila se »estetika ružnoga«, vulgarizam, izravnost, grubost, slobodni stih.

Njegovo najcjelovitije djelo, roman »Isušena kaljuža«, svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja, formalno i tematski. Upravo u tome romanu nailazimo na riječ gamad: »Ja sam ko gamad: čistoća me ubija. U smradu se okotih, u smradu življah, na zraku ću i svježini umrijeti.«

Slavko Grum (1901. – 1949.) slovenski je dramatičar i prozaik. Studij medicine, osobito zanimanje za psihoanalizu kojom se profesionalno bavio, odredio je tematski krug njegova stvaralaštva: psihička i psihotična stanja, samoubojstva, egzistencijalni ponori i morbidne erotske situacije. Oslanjao se na iskustva ekspresionizma i nadrealizma.

Najpoznatija mu je drama »Događaj u gradu Gogi«, objavljena 1930. godine, u kojoj raščlanjuje psihičke motivacije i socijalni milje, koji su, prema autoru, bitni čimbenici individualne sudbine. Drama sadrži i izazovne dramaturške inovacije – radnja se zbiva u kućama uz jednu stranu ulice, bez prednjega zida, tako da se usporedno može pratiti što se događa u pojedinim stanovima.

Kazališno-plesni hibrid

Ova dva pisca i njihova djela poslužili su Nataliji Manojlović Varga kao inspiracija za svojevrsni kazališno-plesni hibrid u čijem je središtu priča o umjetniku, njegovoj duši i njezinim demonima, o inspiraciji, ludilu, ljubavi i njezinoj smrti. U središtu izvedbe je lik Umjetnika, kojega je, kao i Inspektora, utjelovio Edi Ćelić.

On dolazi u stan u kojemu je prije živio neki drugi, nestali umjetnik, i tu počinje ova začudna priča u kojoj se isprepliću realnost i fantazija. I dramaturgija (Sara Stanić) i koreografija proizlaze iz scenografije Ane Rahele Klopčič – ona je na pozornicu postavila drvenu kocku s vratima, stubama, prozorčićima, ormarom i ladicama, koji se otvaraju i zatvaraju, padaju ili rastvaraju u dijelove, postajući dinamičnim katalizatorom izvedbe.

Foto: Dražen Šokčević

Ulaskom u sobu Umjetnik ulazi u svijet svojeg prethodnika prepun neobičnih likova i halucinacija. U programskoj knjižici kostimografkinja Aleksandra Ana Buković objašnjava: »Glavni protagonist je lik Prvoga (Edi Ćelić), koji se tijekom predstave suptilno transformira u Drugoga te iz lika Drugoga u Gamad (metafora raznih umišljenih strahova i paranoja). Prvi je uzoran građanin, a Drugi je crn i dominantan. Kada predstavlja metaforu Gamadi, odnosno halucinaciju straha od stjenica i štakora, on je ogoljen i tada ostaje u trikou prošaranom crnim nitima koje predstavljaju šum misli…«

Oniričke slike

Ostali likovi u predstavi su Prostitutka Marija (Deni Sanković), Nedirnuta Tju (Andreja Brozović Adžić-Kapetanović), a Majku, Gospođu Štefanek i Njegovateljicu utjelovila je Jelena Lopatić. Kao Glas pripovjedača u pozadini se čuje Dario Varga.

Svaki od tih, ponekad i groteskno prikazanih likova, sadrži i simboliku – Prostitutka je požuda i grijeh, Njegovateljica je majčinska ljubav i briga, a Tju je platonska, čista ljubav. Oni su u trikoima išaranim crnim nitima, u crnim hlačama i mantilima, a pridodani su im i šeširi s crnim granama, rogovima. Pojedinim kostimografskim detaljima naznačena je njihova transformacija iz stvarnih u imaginarne likove.

Predstava »Gamad« sadrži tekst, izgovaraju ga Edi Ćelić i Dario Varga, dok se ostali likovi temelje na neverbalnom, na scenskom pokretu i plesu. Tu je dramaturški važna i glazba Gordana Tudora, s kojom je izvođački dio predstave u neprestanom dijalogu. U predstavi su korišteni fragmenti skladbi suvremenih hrvatskih skladatelja: Margareta Ferek Petrić, Mirela Ivičević, Petar Obradović, Tena Ivana Borić, Davor Bobić i Gordan Tudor, u izvedbi Papandopulo kvarteta s albuma »Scene« izdavačke kuće Cantus te snimki s koncertnih izvedbi.

Tako je nastao ovaj cabaret-noir, žanrovski hibrid u kojem su kazališni jezik pokreta i riječi izjednačeni i združeni u morbidni svijet uglazbljenih literarnih predložaka. Svi izvođači odgovorili su ovako zamišljenom konceptu i na začudan, izvedbeno dinamičan i oniričkim slikama bogat način (bitno je i oblikovanje svjetla Janka Ovena) kazališno oživjeli i približili nam književne svjetove Kamova i Gruma.