"Proces"

Šest je desetljeća od Wellesove adaptacije najpoznatijeg Kafkinog romana

Kim Cuculić

Wellesova adaptacija Kafkinog najpoznatijeg romana atmosferično je ostvarenje hvaljeno zbog izuzetne kamere i sugestivne scenografije i majstorskog prenošenja osjećaja paranoje



Josefa K. mora da je netko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije ništa skrivio – čuvena je prva rečenica romana »Proces« Franza Kafke. Osim njegove vječne aktualnosti, ovog klasičnog djela modernizma, objavljenog 1925., prisjetili smo se jednim drugim povodom – ove je godine, naime, 60. godišnjica filma »Proces« (»The Trial«) Orsona Wellesa iz 1962., koji je nastao u koprodukciji Francuske, Italije i Zapadne Njemačke. Prema Kafkinom romanu scenarij su napisali Orson Welles i Pierre Cholot, a uloge tumače Anthony Perkins (Josef K.), Arnoldo Foà (inspektor A), Madeleine Robinson (gđa. Grubach), Jeanne Moreau (Marika Burstner), Romy Schneider (Leni) i Orson Welles (odvjetnik Albert Hastler/narator). Autor fotografije je Edmond Richard, čest suradnik Luisa Bunuela, a glazbe Jean Ledrut.


Podsjetimo, film je osim na pariškoj željezničkoj postaji Gare d’Orsay velikim dijelom sniman i u Zagrebu, na Velesajmu, pred katedralom i na savskom nasipu, a manjim i u Dubrovniku, razlog čega su bile novčane nevolje producenta filma. U kritičarskoj recepciji ističe se da Welles sjajno koristi prirodnu i zadanu scenografiju, pa prepoznatljive zagrebačke vedute i kubusi velesajamskih zgrada dodatno naglašavaju ozračje tjeskobe, paranoje, izgubljenosti i nemoći pojedinca suočenog sa svemoćnim totalitarnim sustavom. Ipak, u vrijeme premijere filmu se prigovaralo da nije uspio sugestivno na ekran prenijeti uznemirujuću društveno-kritičku razinu Kafkina djela, najmračnije i najpesimističnije piščeve proze objavljene nakon njegove smrti. U obrani svog projekta Welles je pomalo ironično tvrdio da je riječ o najljepšem filmu koji je ikad snimio.


Kako u opisu hrvatskog izdanja »Procesa« navodi Šareni dućan, riječ je o Kafkinom najpoznatijem i najutjecajnijem romanu.




– »Procesu« bi se mogao pridjenuti i pridjevak »roman o zakonu«, jer nudi metaforičnu, kritičnu, ali i groteskno-tragičnu sliku birokratiziranog pravosudnog i državnog sustava. U njemu se može prepoznati svaki slobodouman čovjek koji se, htio-ne htio, bespomoćan našao u besmislenom sporu s bezosjećajnim i bahatim »autoritetima«… Josef K. se našao u »sukobu sa zakonom« (bolje rečeno: zakon je ušao u sukob s njim), ali ne može dokučiti o kojem se zakonu radi, tko ga i zašto optužuje i koja su pravila u tom bizarnom (montiranom?) procesu.


Naime, određene »institucije rade svoj posao« tako da vode postupak protiv njega, no te su institucije nespoznatljive, a postupci nejasni i nelogični, ali zato nemilosrdni; jer K. je »očigledno kriv« ili u najmanju ruku »opravdano sumnjiv«, samo što nije jasno koliko i zašto. A on, smeten, izgubljen, paradoksalno odlučan da bude neodlučan, čekanjem pred vratima zakona juriša na zakon kojega, ustvari, nema a postoji, čije su regule nepoznate ali su neumoljive i čijoj se drakonskoj kazni nemoćan mirno prepušta…«


Poput drugih Kafkinih romana, i »Proces« – napisan između 1914. i 1915. godine, ostao je nezavršen, iako uključuje poglavlje koje dovodi radnju do kraja. Nakon Kafkine smrti 1924. godine, njegov prijatelj Max Brod uredio je tekst za objavljivanje u kući Verlag Die Schmiede.


Originalan rukopis čuva se u Muzeju moderne književnosti u njemačkom gradu Marbach am Neckar. Godine 1999. knjiga je uvrštena na popis najboljih njemačkih knjiga 20. stoljeća.


Protagonist Wellesova filma je Josef K., sitni birokrat u nekoj neimenovanoj državi koji odjednom i bez razloga postane okrivljenikom u krivičnom postupku. Radnja prikazuje njegove napore da se oslobodi, odnosno dozna o čemu je riječ, a što se pretvara u birokratsku noćnu moru.


Snimanje su obilježili financijski problemi, koji su se na kraju odrazili i na sadržaj filma. Vjeruje se da je početna animirana sekvenca, korištena uz pomoć igala, napravljena zato što je Orson Welles prilikom produkcije ostao bez novaca da je snimi u igranom obliku. Na kraju Welles film nije uspio dovršiti prije predviđene premijere na venecijanskoj Mostri, a zbog čega je premijera održana tek nekoliko mjeseci kasnije u Francuskoj.


Smatra se da je ova adaptacija Kafkinog »Procesa« atmosferično ostvarenje hvaljeno zbog izuzetne kamere i sugestivne scenografije, majstorski prenijevši na platno osjećaj paranoje, krivnje i tjeskobe individue u košmaru grozomornog birokratskog besmisla. Kritika je, međutim, bila podijeljena, a takva je i danas, čak i među Wellesovim poklonicima. Dok neki drže da je njegov film prepun maštovitih scena i primjer njegovih kreativnih talenata, drugi smatraju da je konfuzan i nejasan.


Kako u tekstu, koji je 2014. objavio Jutarnji list, podsjeća filmski kritičar Nenad Polimac, na prijelazu pedesetih u šezdesete Zagreb je bio prijestolnica filmskih koprodukcija. Welles je tada dobro poznavao Zagreb, pa kad mu je producent Alexander Salkind ponudio mogućnost da ekraniziraju »Proces« Franza Kafke – nije puno dvojio: Prag nije bio dostupan, komunističke vlasti iz nekog razloga držale su slavnog pisca na crnoj listi, a Zagreb je kao srednjoeuropski grad bio idealno poprište za patnje junaka koji ne zna zbog čega mu sude.
»Welles je zamislio ‘Proces’ kao raskrižje modernog i tradicionalnog, pa je koristio ne samo zgrade iz austrougarskog razdoblja, nego i suvremena zagrebačka zdanja koja su tada upravo nicala. Puno scena odigrava se u dvorani Hrvatskog sokola, tadašnjem Kolu, ima i prizora ispred katedrale, u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali i ispred Narodnog sveučilišta Moše Pijade u tadašnjoj ulici Proleterskih brigada (današnjoj Vukovarskoj), koje je smatrano ponosom modernističke zagrebačke arhitekture. Welles je taj roman očitao kao ‘kombinaciju nezamislivo sterilne budućnosti i nezamislivo prašnjave akumulacije tradicije koju su birokrati uspostavili kako bi u nedogled nastavljali svoje čudovišne živote’ i u tom pogledu Zagreb mu je bio iznimno poticajan prostor«, osvrnuo se Polimac.


»Proces« je najčuveniji strani film ikad snimljen u Zagrebu, a najambiciozniji set bio je na Zagrebačkom velesajmu, gdje je napravljen ured s 850 stolova u kojemu radi Josef K.


Kako o »Procesu« u Književnom leksikonu navodi Milivoj Solar, izlaganje u cijelom romanu svodi se na objektivne opise događaja i pokušaje logičnoga zaključivanja, a neobjašnjivi i krajnje neobični događaji nikoga ne začuđuju. Stalni su ugođaji tjeskobe i neizvjesnosti, slijed događaja i mnoge slike podsjećaju na snove, no analize priče o seljaku, kao i razgovori s odvjetnikom, prožeti su sudskom logikom utvrđivanja činjenica koja ipak ostaje bez rezultata. Često prisutna simbolika može se shvatiti na vrlo raznolike načine, pa je tumačenje tog romana stalni predmet rasprava ne samo među književnim kritičarima nego i među teolozima, filozofima, sociolozima i psiholozima. Prema jednom tumačenju, Kafka u romanu kao da opisuje proces svoje bolesti. Prema riječima Claude- Edmonde Magny, on je od nepoznatog suca osuđen na smrt i strah od osude, transponirajući strah bolesnika pred nepovoljnom osudom liječnika o tijeku njegove bolesti. Uloga ženskih likova u »Procesu« svodi se time na ulogu njegovateljica i medicinskih sestara.


Prisjetimo se, Franz Kafka rođen je 1883. u Pragu, u obitelji dobrostojećih njemačkih Židova. Tijekom života objavio je niz kraćih i duljih pripovijetki, poput »Preobražaja« (1915.), i romane »Proces« (1925.), »Dvorac« (1926.) i »Amerika« (1927.). Njegova djela prikazuju sivu i banalnu svakodnevnicu kao enigmatsku i alogičnu zbilju ispunjenu strepnjom, u kojoj su likovi, pritisnuti osjećajem krivnje i zbunjenosti, neprestance izloženi prijetnji birokratskih sila kojima ne mogu dokučiti izvor ni motiv. Onemoćao zbog pogoršanja tuberkuloze grla, koja je u ono doba bila teško izlječiva, preminuo je 1924. u sanatoriju Kierling kraj Beča, u 41. godini.


Na kraju »Procesa« K.-a ubijaju njegovi egzekutori. Neposredno prije smrti on si postavlja sljedeća pitanja: »Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?, a zadnja rečenica romana glasi ovako: »Kao pas!« reče K., i činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti.«