Prisjećanje na riječku epizodu

Mira Furlan prije pola godine dala je intervju za Novi list: ”Svakom nacionalistu s ovih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu bude jasno da smo svi izmiješani’

P. N., Kim Cuculić

Foto Dražen Šokčević

Foto Dražen Šokčević

Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom



Mira Furlan sredinom prošle godine ponovo se vratila u Rijeku, gdje je nastupila u predstavi »Vježbanje života – drugi put«. Veza između Mire Furlan, Rijeke i riječkog kazališta postoji već od ranije – ulogom Kasandre u istoimenoj predstavi prema tekstu Christe Wolf 2016. godine upravo u »Zajcu« vratila se na pozornicu jednog nacionalnog kazališta nakon 1991. godine, a zatim je u HNK-u Ivana pl. Zajca tumačila i Charlotte u »Jesenjoj sonati« Ingmara Bergmana.


Tim povodom dala je i veliki intervju za Novi list, čijih se fragmenata prisjećamo u ovom tekstu.


Poručila je kako joj se Rijeka kao grad, uvukla pod kožu i da se nada da će se suradnja nastaviti.




“Najviše mi se sviđa restoran »Na kantunu« i slastičarnica »Kao kakao« čiji je kolačić (caramel sa cvijetom soli) čak ušao u ovu predstavu. Šalim se. (Ili se ne šalim?). Moje poznavanje Rijeke je vrlo limitirano. Svodi se na rad na tri predstave, uključujući i ovu. Ti su radni procesi bili vrlo različiti, imali su svaki svoje posebne kvalitete i mane. Na neke dubinske analize ovoga grada nemam ni pravo, niti sam za njih ekipirana iskustvom. Ja sam ovdje ipak samo gost, neka vrsta padobranca. Ali ponekad upravo gosti i padobranci mogu starosjediocima dati neku drugu perspektivu, neki drugi ugao gledanja, a možda i naprosto malo svježeg zraka. I to može biti dobro za obje strane. Tome se nadam i to bih željela”, ustvrdila je Furlan.


– Mislim da je prilično jasno iz svega što u predstavi činim i govorim koji je moj stav prema svemu tome. Nekoliko zadnjih mjeseci pišem kolumne koje, da ponovim, možete čitati na nova.sr, pa će moji stavovi o rasizmu i nasilju postati jasni i onima kojima do sada to nisu bili.


Bila je poznata kao kozmopolit i osoba koja prezire svaku vrstu podjela i nacionalizma.


“Sama riječ »crnački« meni zvuči prilično rasistički, ne mogu si pomoći. Svakom nacionalistu s ovih i drugih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu (joj) bude jasno da smo svi izmiješani i da svi, na kraju, vučemo porijeklo od homo sapiensa koji se pojavio upravo u Africi. Mi na Mediteranu nosimo također i neandertalske gene. Tu je »manjinu« zbrisala s planeta jača i, izgleda, agresivnija, homosapienska »većina«, kao što je to običaj tokom naše ljudske nasilne povijesti. Naša boja kože je rezultat prilagodbe na klimatske uvjete na koje su naši predci nailazili u svojim migracijama. To je sve. Apsolutno je nevjerojatno da je upravo takva trivijalna stvar kao što je boja kože upotrebljavana stoljećima za ugnjetavanje, porobljavanje i eliminiranje čitavih grupa populacije. To je apsolutno porazna činjenica za ljudski rod. Da citiram svog omiljenog američkog pisca i »javnog intelektualca« Ta Nehisi Coatesa, sam pojam »rase« (a, ja ću još dodati, i »etniciteta«) je proizvod rasizma”, rekla je.


Mira Furlan također je zaključila kako ljudi neprestano imaju potrebu razdvajati i grupirati, a to je samo podloga za ugnjetavanje drugih, svi onih koji nisu “mi”.


“Freud je govorio o »strahu od minimalne razlike«, tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati »drugi« i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima (oni drugi nacionalisti se nisu miješali u moj »slučaj«, što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma). Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila”, dodala je.


Osvrnula se i na problem seksizma u umjetnosti, koji je ovih dana postao pogotovo aktualan.


“Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni »slučaj« je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato jer iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu »lakom« (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih »Teški život lake žene«), ludom, nemogućom. Uostalom, upravo o tome govori moj tekst u ovoj predstavi”, rekla je Mira Furlan za Novi list.