Američki jazz skladatelj i multiinstrumentalist: saksofonist, klarinetist i flautist, Joseph Christopher Potter, će 23. svibnja nastupiti u dvorani Exportdrvo na 35. festivalu Jazz Time Rijeka. Svirat će u triju uz kontrabasista Matta Brewera i bubnjara Kendricka Scotta. Na istom će festivalu nastupiti i Henry Radanović Quartet i Aldo Fosko Collective 21. svibnja te Piero Gaddi Quartet i Miro Kadoić kvartet 22. svibnja. Osim toga, tradicionalno će se održati edukativne aktivnosti u programu Jazz u školama: 12. svibnja u Mošćeničkoj Dragi, a 13. u Malom Lošinju. Tijekom trajanja festivala 22. će svibnja, također u programu Jazz u školama, u Exportdrvu biti organizirana jazz radionica za osnovnoškolce.

Potpuno otvoreno

Potter se afirmirao kao vođa vlastitih skupina snimivši dvadeset i šest samostalnih albuma. Na snimanjima tih izdanja uz njega su sudjelovali slavni džezisti kao što su Brad Mehldau, Craig Taborn, John Scofield, Kurt Rosenwinkel, Joe Lovano, Dave Holland, Jack DeJohnette, Kenny Werner, Al Foster, Billy Hart, Christian McBride i drugi.

Down Beat ga je nazvao »jednim od najproučavanijih i najkopiranijih saksofonista na planetu«. Dobitnik nagrade Grammy, Potter je kao dijete svirao klavir po sluhu, no ubrzo se odlučio za saksofon. Glazbom se profesionalno počeo baviti kao trinaestogodišnjak. Školovao se u New Yorku, najprije na New School, a potom na Manhattan School of Music na kojoj je diplomirao. Nadahnjivao se glazbom velikana jazza poput Charlieja Parkera, Sonnyja Rollinsa i Johna Coltranea.

Potter je svirao sa slavnim džezistima: Patom Methenyjem, Paulom Motianom, Johnom Scofieldom, Mingus Big Bandom, Daveom Douglasom, Jimom Hallom, Antoniom Sanchezom, Wayneom Shorterom, Jamesom Moodyjem i drugima. Jednu od važnijih suradnji ostvario je s pijanisticom Marian McPartland. Ona ga je zapazila kao petnaestogodišnjaka i pomogla mu da se predstavi na jazz sceni. »Nju sam upoznao prije nego sam doselio u New York«, prisjetio se. »Iako se nakon toga nismo vidjeli nekoliko godina, pozvala me da sviram s njom na jednoj od njezinih ploča. Bilo je to u doba kad je započela moja suradnja s Concord Recordsom. Bila je zanimljiva klaviristica. Bila je dugo na sceni. Kad je počela svirati, nitko nije koristio napredne harmonije na način na koji su to činili Bill Evans, McCoy Tyner i ona. Bila je glazbenica širokih pogleda i zanimljivog osjećaja za harmonije. Sjećam se da smo kao duo izvodili verziju Coltraneove skladbe ‘Naima’ u kojoj je predivno svirala. Zanimljivim harmonijama nagnala me da se zamislim i pažljivo osluškujem. Bilo je to intrigantno jer to ne očekujete od nekoga tko je u osamdesetim godinama života. Bila je željna eksperimentiranja. Svirao sam u njezinoj klavirističkoj jazz radioemisiji. Željela je svirati nešto u potpunosti slobodno. Po mojem mišljenju, bilo je to najbolje što smo ostvarili – svirajući free, potpuno otvoreno. Bila je glazbenica širokih pogleda.«

Na duhovnoj razini

Kao osamnaestogodišnjak Potter se pridružio sastavu glasovitog trubača Reda Rodneyja s kojim je još na početku karijere snimio album »Then and Now«. Zahvaljujući toj suradnji velikim je koracima krenuo u sam vrh svjetskoga jazza. »Reda sam upoznao u gradu u kojem sam odrastao, u Columbiji u Južnoj Karolini«, rekao je. »Kao osamnaestogodišnjak, nakon završene srednje škole, doselio sam u New York kako bih se nastavio školovati. Naravno da su moji roditelji bili zabrinuti, jer New York City je potpuno drukčiji, ali smirili su se kad su shvatili da je to nešto što doista želim raditi. Red je svirao na jazz festivalu u Columbiji, a stjecajem okolnosti i ja sam zasvirao s njim. Tako sam ga upoznao, zapravo šest mjeseci prije nego sam doselio u New York. Nekoliko mjeseci nakon što sam došao tamo pridužio sam se njegovu sastavu. Bila su to dobra vremena. Kreirao je tada mnogo toga novog. Kroz tu sam suradnju prvi put iskusio što je profesionalno sviranje na međunarodnoj jazz sceni. Iskoristio sam priliku da budem uz istinskog bebop glazbenika. Bilo je nevjerojatno što sam usvajao bebop pristup iz prve ruke. Imao je nevjerojatnu osobnost. Bio je slavan još iz starih dana po svojim čuvenim ‘pothvatima’, po ‘zlodjelima’ koja je činio. Bio je jako bistar. ‘Sređivao’ je razne poslove. Znao se pretvarati da je odvjetnik i zakuhati razne komplicirane situacije koje bi rezultirale time da bi dobio novac. Za to je bilo potrebno mnogo truda i razmišljanja. Bio je poput nekakvog upravitelja. Kad sam svirao s njim, više nije uzimao droge, nije morao raditi tako nešto, ali još uvijek je uživao u takvim provokativnim igrama. Činio je male nepodopštine. Kad smo išli na zrakoplov, pretvarao bi se da ne može hodati kako bi prvi ušao u zrakoplov i imao svu pažnju stjuardesa. No, istog časa kad bi stupio u zrakoplov ‘prohodao’ bi. Činio je male ludorije poput te samo da bi se zabavio. Ako ste svake večeri s njim na pozornici, osjetite to. Na poseban je način pripremao program, odnosio se prema publici, pristupao glazbi. Pristupao je glazbi na drukčiji način nego što to čine današnji mladi glazbenici koji sviraju bebop. Počeo je svirajući swing. Bio je obožavatelj Harryja Jamesa. Tek poslije je slušao Birda i počeo učiti taj jezik koji je bio nešto posve novo. Teško je opisati, ali nešto je posebno u načinu na koji taj naraštaj svira. Mi mlađi nikad nećemo moći svirati na taj način, ali sjajno je osjetiti to. Mi sviramo kao netko drugi. Možda za trideset godina mladi glazbenici neće razumjeti to što mi radimo, ali to je zasnovano na duhovnoj razini. Njegov je način sviranja bebopa odražavao njegovu osobnost. Svirati skladbe Charlieja Parkera s glazbenikom koji ih je svirao i snimao s njim, za mene je bilo poput leta u nebo. Nevjerojatno!«

Različiti glazbeni miljei

Chris Potter je bio dugogodišnji član kvinteta Davea Hollanda koji je nekoliko puta bio proglašavan najboljom jazz skupinom godine, te ne manje hvaljenog Hollandovog big banda. Prvi su put surađivali 1997. kad je Holland svirao na snimanju Potterovog CD-a »Unspoken«. Uz njih na snimanju su sudjelovali ne manje glasoviti glazbenici: gitarist John Scofield i bubnjar Jack DeJohnette. »Gorio sam od želje da sviram glazbu Davea Hollanda koju sam godinama slušao, od samih početaka bavljenja glazbom, posebice njegova istraživanja na području metra«, objašnjava. »Usredotočio se na postizanje skupnoga zvuka što sam uvijek primjećivao na albumima koje je snimao kao vođa benda. Ostvarivao je zanimljiv zvuk cjelokupne skupine. Uvijek potiče druge da skladaju za grupu. To je još jedan od elemenata koji me privukao suradnji s njim. Bila je to očito prirodna, sjajna, kreativna situacija u kojoj sam mu se pridružio. Upoznao sam ga još dok sam svirao s Redom Rodneyjem. Svirali smo cijeli tjedan u Blue Noteu, istodobno s Joeom Hendersonom, u vrijeme kad je bio objavljen Joeov album na kojem je svirao Dave. Hollanda, Scofielda i DeJohnettea poznavao sam i svirao s njima prije tog snimanja. Nisam bio potpuno nepoznat, ali bio sam oduševljen što su pristali. Kad sam se pojavio u studiju svi su bili tamo. Bilo je doista jednostavno. Bio sam zabrinut prije snimanja, posebice zato jer smo izvodili moju glazbu, jer sam ja bio taj koji je određivao što ćemo i kako svirati. Na tom sam snimanju trebao biti vođa svim tim glazbenicima koji su imali toliko iskustva. No, bilo je doista zabavno. Doimalo se kao da sviram sa starim prijateljima. Imali su isti stav prema eksperimentiranju. Ostvarili smo iznenađujuće dobre vibracije. Godinu dana poslije Dave me pozvao da se pridružim njegovom sastavu u koji sam, naravno, odmah uskočio. Zajedno smo radili na zanimljiv način. Svi smo došli iz različitih glazbenih miljea. Robin Eubanks je izvorni član udruženja M-Base, a svirao je i s Artom Blakeyjem i mnogima drugima, Steve Nelson dolazi iz stright ahead okružja, ali nedvojbeno ima mnogo toga drugoga u mislima, Dave Holland je svirao u svim stilovima jazza koje možemo zamisliti, a Billy Kilson je odličan s gledišta jazza, ali i funka. To je zanimljiva mješavina koja se razvija tijekom godina što nam je uvijek donosilo obilje radosti. Zato smo tako dugo svirali zajedno. Ne znam je li itko očekivao da ćemo tako dugo ostati zajedno i nastupati, da ćemo biti toliko uspješni kao što smo bili. Bilo je to iznenađujuće za Davea kao i za sve druge.«

Formiranje plemena

Svestranost koju je usvojio svirajući s Hollandom ostala je prisutna u cjelokupnoj Potterovoj karijeri. Osim za jazz, razumijevanje je razvio i za druge stilove, kao što su funk, hip hop, country, različite narodne glazbe, klasična glazba… »U glavi čujem zvuk koji uključuje razne utjecaje«, tvrdi. »Toliko je različite glazbe koju volim. Odrastao sam istodobno slušajući Milesa Davisa, Johna Coltranea i Dukea Ellingtona, ali i Stevieja Wondera, Jamesa Browna i Joni Mitchell, svu tu doista sjajnu glazbu. Možda je to karakteristika naraštaja u kojem sam stasao. Svaki glazbenik mora pronaći svoj glas, mora prihvatiti sve utjecaje i pronaći način na koji će iznjedriti nešto svoje. Naravno, ako to činiš, moraš izabrati što upotrijebiti i odlučiti što ćeš koristiti, a što ne kako bi se približio idealu privida jednostavnosti. Postoje glazbenici poput Johna Coltranea kod kojega nalazimo jednostavnost. Zapravo, jednostavnost možda nije neophodna kvaliteta, iako je neki majstori posjeduju. Za mene je to više usmjerenost, a to može biti izraženo kroz sviranje s mnogo nota, ili nekoliko nota, ovisno o tome o kome se radi, o konkretnom glazbeniku, o njegovom odabiru kako će se izražavati. Miles Davis je s tek nekoliko nota rekao mnogo, a John Coltrane je ponekad svirao puno nota koje su mnogo govorile, ali obojica su imala tu usmjerenost na ono što žele učiniti. Moguće je osjetiti tu energiju, to dugotrajno promišljanje što će iduće svirati prije no što su izašli na pozornicu i svirali. Naravno, divimo se onima koji sviraju jednostavno. Ponekad kada pokušavate naći svoj put i u nastojanju da dođete od točke A do točke B krenete okolo i nepotrebno vrludate lijevo desno i onda pokušate prečicom i zalutate, i nađete put natrag i možda na kraju i nađete put do točke B, a onda netko tko je to već sve shvatio pojavi se i ode direktno tamo. To čak nije pitanje izbora, to je ono što svatko od nas mora učiniti. Što god da moje putovanje bude, nastojat ću ga pretočiti u glazbu u najiskrenijem obliku koji znam. Možda ću ponekad biti mudar, a ponekad ću na tom putu griješiti, ali odlučio sam stići na odredište. To već postaje socijalnom domenom. Uskovitlam molekule u zraku i netko iz publike upija nešto iz toga. Ne razumijem kako takvo što uspijeva, to je čudo, ali čini se da bi upravo to trebala biti uloga glazbe, da bi trebala odigrati ulogu u formiranju ‘plemena’. Zato mislim da moja glazba ima ulogu. Nastojim obogatiti ljude na toj razini, bez obira na mišljenja o harmoniji ili utjecajima. Jednostavno obogaćivati na toj razini. Težim tome. Nekad sam uspješniji, a nekad ne, ali to je u mojoj glavi – zamisao kreiranja pozitivnog iskustva između mnoštva ljudi. Svijet treba što više toga.«

Sviram ad hoc

Svirajući sa skupinom Steely Dan, upustio se u još jedan izazov, jer to je bilo potpuno drukčije od svega što je do tada radio. »Ne razmišljam o nekom određenom saksofonistu kad sviram neku skladbu sa sastavom Steely Dan«, napominje. »Kad sam svirao sa Steely Dan, nisam razmišljao o tome kako je Wayne Shorter svirao na njihovom albumu ‘Aja’ ili nešto drugo. Jednostavno sam svirao. Odrastao sam također slušajući i Steely Dan, ali nikad nisam očekivao da bih mogao surađivati s njima. Svirali smo sve njihove stare skladbe poput ‘Aja’ ili ‘Deacon Blues’. Oni obožavaju jazz. Stasali su slušajući jazz. Donald Fagen je u jednom intervjuu rekao da je sve što želi postići s glazbom da snima ploče koje bi bile dobre poput ploča Dukea Ellingtona, koje je slušao dok je stasao. Rekao je da to još nije postigao, ali da mu je to neprestano na umu. Veliki je ljubitelj jazza i nastoji koristiti njegove elemente kad god je moguće da bi njegova glazba dobila na profinjenosti. Oni su profinjeni glazbenici koji ozbiljno pristupaju tome što rade. Zato cijene suradnju s drugim glazbenicima koji na ozbiljan način pristupaju glazbi. No, prestao sam svirati s njima jer sam želio svirati jazz, svjestan da ću manje zarađivati. Nisam otišao na turneju sa Steely Dan kako bih otišao na turneju s Paulom Motianom. Mnogo sam naučio zahvaljujući suradnji s njim. Bio je intuitivan glazbenik. Imao je dobar smisao za estetiku. To je nešto što se ne može naučiti. Shvatio je da se ne treba razmetati tehnikom. Nije mu stalo da može sve izvesti na bubnjevima. Želio je svirati upravo ono što je osjećao. Doista je razvio jedinstven jezik koji ne ovisi o tehnici. Ustvari, vladao je tehnikom u puno većoj mjeri nego što ju je koristio. Imao je nevjerojatan osjećaj za timeing. Najvažnije je što je imao sjajno poimanje o zvuku i sviranju bubnjeva. Na poseban je način ostvarivao taj zvuk. Godinama je stjecao iskustvo svirajući s raznim glazbenicima i upijajući nadahnuća od njih. Godine koje je proveo s Keithom Jarrettom u suradnji s Charliejem Hadenom, te suradnja s Billom Evansom, utjecale su na njegovo poimanje glazbe, iako je sam bio snažna osobnost.«

Potter je tijekom karijere iskusio sviranja u različitim situacijama, što mu omogućuje takav pristup. Zato se lakše snalazi u novim, nepredvidivim situacijama. »Iako ponekad ne znam sve detalje glazbe koju ću svirati, jer sviram ad hoc, još uvijek mogu donijeti nešto novo«, kaže. »Ponekad, kad nemamo dovoljno proba i nismo u potpunosti spremni, to može biti zanimljivije jer reagiramo na drukčiji način. Sviraš li pedeset puta isto, već znaš što možeš očekivati. Ponekad je bolje tako, ali nije tako uzbudljivo kako je ako sviraš nešto što prije nisi svirao.«

Čista radost

Koliko god se ponekad udaljava od jazza, Potter mu se uvijek vraća, to je za njega poput rodne grude. »Jazz je danas vrlo bogat jezik«, objašnjava. »Mnogo je toga danas što može biti sastavnim dijelom jazza. Toliko je glazbe koju volim, koju volim slušati i koja djeluje na moje osjećaje. Naravno, kao glazbenik, kad slušam nešto što mi dobro zvuči, to me pokreće. To djeluje na drugi dio mozga koji procesuira pitanje: ‘Kako to radim?’ ili: ‘Kako da ukradem nešto od toga?’. To je prirodan način razmišljanja glazbenika. Nema načina da prestanem analizirati – vau to dobro zvuči – o on radi to. Ali dok sviraš, nemaš vremena analizirati to što radiš. Kad sviraš, samo djeluješ. U tome je smisao. Prikupljaš i proučavaš sve moguće podatke, i potom ih, kad nastupaš, zaboraviš, baš sve. Dakle samo djeluješ u trenutku. To je rezultat ljubavi prema glazbi. To nema nikave veze s određenim ritmom, to nema nikakve veze s određenom postavom glazbala. Način na koji sam stasao svirajući, i jezik koji sam koristio, definitivno proizlaze iz povijesti jazz glazbe u Americi i afroameričkog načina izražavanja, nečega što predstavlja određeni jezik iz određenog vremenskog razdoblja i okruženja, ali mislim da jazz ne bi trebao biti ograničen samo na to. To svakako ima veze s time što to znači za mene, kako procijeniti nešto u sadašnjem trenutku. Što god se u tom trenutku događa s glazbom, to je što je. Radije sviram na taj način nego da uvježbam što ću svirati i svaki put sviram to isto, da uvijek moram raditi samo na taj način. No, nije to tako jednostavno. Razmišljamo li o Louisu Armstrongu i Dukeu Ellingtonu – to je svakako jazz i to je svakako moja najomiljenija glazba na svijetu. Svaki put kad sviraju ‘Satin Doll’ sviraju gotovo na isti način, ali nekako sviraju na način da unose život u pjesmu. Unose šarm, i draž, i humor i ljubav. U njihovoj glazbi uvijek se čuje nešto što zvuči životno. To je za mene poveznica s onime što jazz uistinu jest. Uvjeren sam da je takav osjećaj bio kad je Mozart izvodio vlastita djela, također u trenutku – čista radost!«

Spajanje različitosti

U potpuno drugom smjeru krenuo je kad se udružio s indijskim sviračem table Zakirom Huseinom. »Uvijek sam volio njegovu glazbu«, govori. »Sjećam se, kao dvadesetogodišnjak slušao sam CD na kojem je bila snimka njega i njegovog oca na kojoj sviraju tabla duete. Svirao sam uz tu glazbu, vježbao uz te duete. Taj sam zvuk nosio u svojoj glavi. Nisam znao što to oni zapravo rade i kako organiziraju svoju glazbu, ali predivno je zvučalo i nadahnulo me da počnem razmišljati na drukčiji način, ne na bebop način, posebice u pogledu ritma.«

U tom kontekstu Potter svira skladbe poznatih jazz glazbenika, ali ne želi zvučati poput autora. »Skladbu koju sam posvetio Sonnyju Rollinsu ne želim svirati u kalipso stilu kako ponekad svira Rollins«, tvrdi. »Razmišljam o tome kako su to autori radili i dodajem elemente koji me nadahnjuju. Nastojim kreirati neku vrstu posvete, ali ne želim kopirati ono što su oni radili. Balansiram na tankoj žici. Zamisao je odavati počast tim starijim sviračima, a istodobno svirati vlastitu glazbu. Po mojem mišljenju, to je najbolji način na koji im se može odati počast – kreirati vlastitu glazbu. Uostalom, razlog zašto svi vole Johna Coltranea ili Sonnyja Rollinsa leži u tome što oni zvuče originalno. Ne zvuče poput nekog drugog. Zato ću im najbolje odati počast ako zvučim kao ja.«

Kao skladatelj, Potter je također svestran. »Koristim drukčije ideje i elemente, ali ne cijelo vrijeme«, objašnjava. »Neke skladbe imaju formu, neke swingaju, neke imaju slobodnu formu, neke su otkačene. Spajanje različitosti! Za mene nema smisla razdvajati Charlieja Parkera od Jamesa Browna. Zašto ih ne bi mogli spajati? Zašto ne bi mogli postojati u mojoj glazbi? Volim ih sve. Ako je to glazba koju volim slušati, ona će se osjećati i u mojim interpretacijama. To je poput djela u nastajanju. Eksperimentiram, isprobavam razne elemente. Glazba koju pišem treba imati sadržaj, treba imati zanimljive melodije, harmonije, ritmove. Moja suštinska zamisao kreiranja glazbe, ljepote glazbe, je u spajanju ljudi.«