Berlinski bend Aptera posljednjih se godina profilirao kao jedno od zanimljivijih imena europske underground metal scene. Njihov zvuk jednako crpi elemente iz sludgea, dooma, stonera i thrasha, koliko i iz hardcore punka, psihodelije i klasičnog heavy metala, a bend se od početka isticao sirovim, DIY pristupom i izraženim političkim stavovima.

U pjesmama često spajaju mitologiju i suvremene društvene teme – od patrijarhata i represije do policijskog nasilja i otpora normama – zbog čega njihov hvaljeni album »You Can’t Bury What Still Burns« djeluje gotovo kao manifest bijesa, solidarnosti i preživljavanja.

Riječka publika imat će ih priliku prvi put gledati uživo u Hrvatskoj ovog petka, kad nastupaju u Nemo Klubu na Crnoj suboti u organizaciji novog riječkog kolektiva Slušaj. Uz Apteru nastupit će i riječki bendovi Hefest i Črnomor, dok će se nakon koncerta održati afterparty do jutra uz DJ-a Super Saiyana i njegov vinyl-only set.

Vaša glazba spaja doom, sludge, punk i thrash. Što pokreće taj zvuk u njegovoj srži?

Celia: Svi bendovi koje volimo slušati otkad imamo uši za slušanje glazbe, recimo tako. Većina nas odrasla je na DIY/underground sceni. Rođene između 80-ih i 90-ih imale smo sreću da smo odrastale uz nevjerojatne bendove koji su stalno skakali između punka i metala. Čak nas i jazz, soul ili bilo koja druga glazba mogu inspirirati da proširimo ono što nam je u umu i srcu.

U potpunosti odbacujete etiketu »ženskog benda« (eng. »female-fronted band«). Zašto?

Celia: Volimo reći – mi smo bend, to je to. Ne mislim da trebamo biti toliko specifične oko toga. Mi smo glazbenice koje sviraju glazbu. Ili bismo možda trebale početi govoriti »muški bendovi« (eng. »male-fronted band«) za bendove u kojima sviraju muškarci?

Simbolika imena

Ime Aptera dolazi iz mita o gubitku krila. Što ta ideja znači za vas osobno i politički?

Celia: Volimo koristiti mitološke priče i promišljati o njima, pronaći poveznicu s onim što danas živimo. Svi mitovi sa svih strana svijeta desetljećima su nas inspirirali, oblikovali naše priče i vjerovanja. Sjećam se dana kad sam otkrila priču o Apteri. Za mene se radi o nepristajanju na standard ljepote koji je odabralo patrijarhalno društvo u kojem još uvijek živimo.

To je također povezano s idejama ljubavi, ljubomore, natjecanja među ženama, s idejom ili osjećajem da žene moraju »impresionirati«, da stalno moramo biti nekako bolje ili pjevati na određeni način kako bismo bile prepoznate ili prihvaćene. Takvo sra**** ne postoji. Trebale bismo biti slobodne i prihvaćene takve kakve jesmo, bez obzira na izgled, rod ili identitet, i tu se može još puno toga reći, ali shvaćate poantu. U toj borbi između sirena koje je poslala Atena i Zeusovih muza, vidim sirene kao simbol otpora standardima ljepote i konformizmu: one pjevaju svojom dušom protiv patrijarhata, dok Muze predstavljaju standard ljepote patrijarhata.

Sirene su možda izgubile bitku protiv patrijarhalnog društva i zbog toga izgubile svoja krila, ali još uvijek su tu da ponovo prisvoje ono što jesu, a s Apterom upravo to želimo podijeliti. Želimo reći i pokazati da ne moramo slijediti nikakve standarde ovog društva, nego možemo slijediti svoj glas i progovoriti, boriti se, vrištati itd. protiv svih tih sr***, dok konačno ne budemo slobodni od društva koje stalno osuđuje i normi koje nam se nameću. Budite ono što želite biti i odje**** patrijarhat!

Vaš album »You Can’t Bury What Still Burns« djeluje gotovo kao manifest. Što za vas danas »još uvijek gori«?

Celia: Puno toga, zapravo cijeli svijet gori posvuda. Osjećam da su ljudi iscrpljeni od borbe za pravdu i da nitko zapravo ne može zaustaviti ovo ludilo. Nevjerojatno je, apsurdno i zastrašujuće. Mislim da ono što za mene još uvijek gori jest činjenica da unatoč svemu nastavljamo i nastavit ćemo, bez obzira na cijenu na kraju (svi ćemo ionako umrijeti), pokušavati napraviti najbolje što možemo sa svojim životima, te dijeliti i širiti svoje ideje, svoje priče i nastaviti se boriti za slobodu svih nas.

Pjesme poput »When The Police Murder« vrlo su direktne. Koliko vam je danas važno biti eksplicitno političan?

Celia: ACAB, živimo pod sve većom represijom društva svaki dan i svi znamo čemu služi policija: za zaštitu uspostavljenog sustava, a ne zaštitu ljudi, jer inače bismo hodali na istoj strani kad prosvjedujemo na ulicama. Posvuda u svijetu policija je ubila više ljudi nego što je spasila života ili donijela stvarnu pravdu. Ne znam što bih više rekla. Ne volimo ih. Ne znam čemu zapravo služe, možda kontroli da ljudi ne voze pijani, ali i za to bismo mogli pronaći drugi način…

Michela: Mišljenja sam da je svaki oblik umjetničkog izraza političan i stvarno ne mogu podnijeti umjetnike, glazbenike itd. koji se definiraju kao »apolitični«. Imamo privilegij da imamo »glas« i ne možemo ga ne koristiti kako bismo pomogli rušiti zidove i graditi mostove, bilo širenjem znanja o određenim temama ili aktivnim sudjelovanjem na humanitarnim koncertima, za ciljeve u koje vjerujemo.

Čini mi se da često koristite mitologiju. Vidite li je kao eskapizam ili možda kao još jedan način govora o sadašnjoj stvarnosti?

Celia: Mitologije me jako inspiriraju, kao i sve vrste mitova, legendi, priča i bajki, i volim promišljati o odnosu tih mitova s našim društvom, o tome kako su oblikovali i stvorili vjerovanja, inspirirali druge priče, glazbu i tako dalje.

Michela: Definitivno! Imamo nekoliko pjesama koje se mogu čitati ili »tumačiti« na različitim razinama: mitološka priča s jedne strane, a opis sadašnje stvarnosti s druge.

Vaše pjesme često prelaze iz sporog dooma u brzu, gotovo punk energiju. Kako gradite tu napetost tijekom pisanja?

Celia: Volimo različite žanrove glazbe i volimo ih miješati, počevši od sporog doom dijela kako bismo stvorili određenu naraciju i atmosferu, a zatim ubrzati ili obrnuto. Mislim da to uglavnom dolazi kad jammamo…

S druge strane, vaš zvuk djeluje sirovo i neispeglano na vrlo namjeran način. Je li to svjestan estetski izbor?

Celia: Volimo taj sirovi punkerski dodir, autentičnost i nepristajanje na bilo kakav standardizirani zvuk. Vjerujem da je naš zvuk u stalnoj evoluciji.

Michela: Općenito ne volimo pretjerano producirane ili ispolirane zvukove i želimo prenijeti »sirovost« ili stvarnost kroz zvuk koji stvaramo. Tako da mislim da možemo reći da to radimo vrlo namjerno.

Protiv represije

Berlin ima poprilično unikatnu underground scenu. Kako je ona oblikovala Apteru kao bend? Osjećate li se dijelom nekog specifičnog pokreta ili zajednice unutar te scene?

Celia: Provele smo puno vremena družeći se na koncertima, u house projektima, vježbajući u Flinta (akronim označava žene, lezbijke, interspolne, nebinarne, trans i agender osobe, to je inkluzivan pojam za sve ljude koji doživljavaju diskriminaciju u patrijarhalnom društvu zato što nisu cis muškarci) kolektivnom prostoru i tako dalje. Ne mislim da smo dio nekog specifičnog pokreta ili zajednice, ali svakako podržavamo sve akcije i pokrete protiv bilo kakvog represivnog sustava i podržavamo underground scenu svim srcem, jer nas je upravo ona spojila.

Michela: Kao što je Celia rekla, odabrale smo pridružiti se kolektivnom Flinta prostoru za probe i to je također politički izbor, ne samo praktičan. Vjerujemo u kolektivne prostore i zajednice i činimo sve što možemo kako bismo stvarali prostore u kojima se Flinta osobe mogu osjećati ugodno stvarajući glazbu zajedno. Kao što je već spomenuto, počele smo svirati humanitarne koncerte u političkim prostorima i kad god imamo priliku, još uvijek to rado činimo. Kao pojedinke aktivne smo na različite načine i na različitim razinama za razne ciljeve u koje vjerujemo. Uvijek nam je drago razgovarati o tome s ljudima koji dolaze na naše koncerte.

Vaši koncerti opisuju se kao intenzivni i fizički. Možete li nam reći što ljudi u Rijeci mogu očekivati od koncerta? Jeste li već nastupali u Hrvatskoj i kakva su vam očekivanja od riječke publike?

Michela: Lijepo je čuti da ljudi misle kako su naši koncerti intenzivni i fizički. Rekla bih da smo prilično »stvarne« na pozornici: iskreno, mi ne »izvodimo nastup«, mi smo 100 posto svoje na pozornici i mislim da ljudi to mogu osjetiti. I ne, nikada prije nismo imale priliku svirati u Hrvatskoj, tako da će ovo biti naš prvi put i u Rijeci. Stvarno se veselimo turneji po Balkanu. Oduvijek nas je jako zanimalo sviranje u drugim zemljama, te jedva čekamo doći!

Radite li trenutno na novom materijalu i nastavlja li se on u istom smjeru?

Michela: Da i da! Radimo na novom materijalu i iako još nije objavljen, dio toga ćemo svirati tijekom ove turneje. Zato budite spremni! Zvuk je i dalje dinamičan, rekla bih da »gura granice žanra«. I dalje volimo izazivati »puriste« koji očekuju da bendovi budu ili doom, ili metal, ili punk, ili sludge itd. S obzirom na to, kao što ste možda primijetili, naša postava prošla je kroz nekoliko promjena posljednjih godina i veselimo se prihvatiti svaku evoluciju koja bi mogla proizaći iz toga.