Nakon nedavne premijere, pogledali smo drugu reprizu predstave »Ovo bi mogao biti moj razred« Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, koju je prema tekstu Jana Sameka režirala Anica Tomić, a nastala je u suradnji s Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci. U predstavi, naime, glume studenti i studentice diplomskog studija Glume – Tino Trkulja, Mateo Zvono, Sara Bunić i Karla Šoštarić, uz glumce i glumice Hrvatske drame, što uprizorenju daje i zanimljiv međugeneracijski pečat.

Gledatelji izvedbe kojoj smo prisustvovali bili su većinom učenici srednjih škola u pratnji svojih profesora. Upravo njima predstava je ponajviše i namijenjena, jer progovara o problemu vršnjačkog nasilja, naročito cyberbullyinga. Novim projektom redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, u suradnji s mladim dramaturgom i piscem Janom Samekom, nastavljaju svoje dugogodišnje kazališno istraživanje teme nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika. Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima predstava »Ovo bi mogla biti moja ulica« iz 2010. godine, inspirirana tragičnom smrti Luke Ritza, jedan od prvih kazališnih radova u Hrvatskoj koji je otvoreno progovorio o vršnjačkom nasilju kao društvenom problemu.

Foto Ana Križanec

Digitalno nasilje

Nova predstava »Ovo bi mogao biti moj razred« oslanja se na tu metodološku i tematsku podlogu, ali je istovremeno proširuje na današnje društvene okolnosti u kojima se nasilje među mladima pojavljuje u sve kompleksnijim oblicima. O tome znakovito govore i statistički podaci – prema podacima MUP-a, u razdoblju od rujna 2024. do travnja 2025. u Hrvatskoj je evidentirano više od tisuću kaznenih djela povezanih s vršnjačkim nasiljem. Nacionalna istraživanja pokazuju da oko trećina djece redovito doživljava fizičko ili verbalno nasilje, dok cyberbullying pogađa jedno od šestero mladih. Dodatni je problem što većina djece ta iskustva ne prijavljuje, najčešće zbog nepovjerenja u institucije, straha od stigmatizacije ili uvjerenja da odrasli neće intervenirati.

U predstavi »Ovo bi mogao biti moj razred« nasilju među vršnjacima ne pristupa se kao nekoj izoliranoj pojavi, već kao dijelu opće društvene klime. U središtu priče je skupina srednjoškolaca čiji se svakodnevni život odvija između škole, kuće, društvenih mreža i noćnih izlazaka. Neki detalji u predstavi upućuju da se radnja odvija u Rijeci, no tematika je, dakako, mnogo šira. Predstava počinje prizorom jednog uobičajenog izlaska – u klubu, pod svjetlima i glazbom, Mia (Nika Grbelja) i Tin (Tino Trkulja) se pred svima ljube, a zatim nestaju u zahodu. Ono što se tamo među njima događalo, a riječ je o njihovoj intimi, netko je snimio mobitelom i istoga časa učinio viralnim. Pritom važan dio scenografije Matije Blaškovića čine videoprojekcije koje potpisuje Sven Mrkonjić. U sredini pozornice nalazi se veliko vodoravno postavljeno projekcijsko platno, a uz njega sa svake strane dva okomita platna, u formi zaslona mobitela. Različita mjesta zbivanja – učionica, domovi u kojima tinejdžeri žive, klubovi u kojima se provode, to jest svi oni prostori iz realnog života, razmješteni su na različitim pozicijama na pozornici i prosceniju, a kao prostor izvedbe u nekim prizorima se koristi i gledalište. Na taj je način na vizualnom planu prikazano kako se obrasci nasilja i šutnje o njemu prenose iz obitelji u školu, iz škole u društvo, iz realnog života u digitalne prostore, čime se stvara dojam »proširene stvarnosti«. Kreiranju atmosfere pojedinih prizora, posebno scena noćnog provoda, pridonose glazba Nenada Kovačića i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića, kao i kostimi Manuele Paladin Šabanović te scenski pokret Lade Petrovski Ternovšek.

Foto Ana Križanec

Dokumentarizam

Osim što vjerno, dokumentaristički, rekonstruira situacije vezane uz širenje snimke s kompromitirajućim sadržajem, predstava vrlo dobro secira i obiteljski, školski, a onda i društveni kontekst u kojem se vršnjačko nasilje događa. Ulogu Mije, koja je postala žrtva digitalnog nasilja, uvjerljivo tumači Nika Grbelja, a nesmotreno i povodljivo ponašanje ove tinejdžerice, koja se samo želi uklopiti u društvo, objašnjava i njezina disfunkcionalna obiteljska situacija – Mijina majka, koju je utjelovila Anastazija Balaž, samohrana je mama koja radi noćne smjene u bolnici i nateže se s Mijinim ocem oko alimentacije. Obiteljsko okruženje u kojemu odrasta Tin, koji u uvjerljivoj interpretaciji Tina Trkulje postaje razredni nasilnik, oslikano je ponašanjem njegova bahatog i agresivnog oca (Dražen Mikulić) i pasivne, pomalo odsutne majke (Ana Vilenica). Na kraju će tragična žrtva cijele nastale situacije postati Jakov (Mateo Zvono), čija je majka odvjetnica suviše zaokupljena svojom karijerom (Aleksandra Stojaković Olenjuk), a otac mu je – u izvedbi Damira Orlića, također nekako pasivan. Tu je i Mijina najbolja prijateljica Tea (Sara Bunić), koja se više ne želi povoditi za pravilima grupe, jedina prepoznaje nasilje i zbog toga biva izopćena. Brižnu Teinu majku, koja svojoj kćeri nudi haljinu koja se ne uklapa u Mijin cajka stil, tumači Jelena Lopatić. Društveni kontekst u kojemu stasaju današnji tinejdžeri, naime, dodatno je oslikan i nastupom cajke (Anastazija Balaž) u narodnjačkom klubu, njezinom pjesmom o ljubavnim bolima, uz usputno bacanje novčanica. A Mija se, na zgražanje svoje majke, za proslavu Tinova rođendana priprema odjevena poput cajke. Mijinu konkurenticu za Tinovu naklonost tumači Ana Marija Brđanović kao Hana, a u ulozi Petre je Karla Šoštarić.

Foto Ana Križanec

Uz likove tinejdžera, šesnaestogodišnjaka, u predstavi su prikazani i likovi odraslih – pored roditelja to su razrednica, ravnatelj škole, psihologinja, policajci… Kroz lik razrednice, koju upečatljivo igra Ana Vilenica, prikazana je nemoć školskog sustava naspram vršnjačkog nasilja, dok pomoć psihologinje (Aleksandra Stojaković Olenjuk) stiže prekasno, a njezina se preventivna radionica o opasnostima digitalnog prostora pokazuje birokratski neučinkovitom. Jednako kao i ravnatelj škole (Damir Orlić), koji jedino brine o tome da zadovolji formalne zahtjeve ministarstva. U školi nitko ne reagira na vrijeme, a stvari se ozbiljno otimaju kontroli i vode prema tragediji.

Roditelji i djeca

Tin, kako bi zaštitio sebe, manipulira prijateljem Karlom (Petar Baljak), ucjenjujući ga zbog dilanja droge, te objavom sporne snimke na lažnom profilu svaljuje krivnju na Jakova – nedužnog učenika koji snima film o svojoj generaciji. Grupa učenika, predvođena Tinom, Jakovu priprema klopku u napuštenoj Tvornici papira, riječkoj Harteri, propaloj u vrijeme »tranzicije«. Susret u devastiranoj tvornici, koja je prikazana videoprojekcijama, i koji je trebao biti samo zastrašivanje u finalu se pretvara u tragediju. Jakov, pokušavajući pobjeći od progona svojih vršnjaka, pada s visine i pogiba. Nakon njegove smrti, retrospektivnim obraćanjem na snimkama, svi pokušavaju objasniti što se dogodilo – roditelji, škola, policija (snimljene policajce igraju Edi Ćelić i Elena Brumini) i sami sudionici traže uzroke i opravdanja. Jedna razina predstave govori i odnosima roditelja i djece – nizom fotografija iz obiteljskog albuma evocira se vrijeme kad su bili mala djeca, trenuci sreće… Ove fotografije predstavljaju kontrapunkt prema sadašnjem vremenu, u kojem su se neke obitelji u međuvremenu raspale, a roditelji više ništa ne znaju o svojoj djeci.

Na kraju predstave u gledalište ulazi Jakov i doznajemo što je snimio – svoje prijatelje i prijateljice iz razreda, na pećinskoj plaži Pajol, mladenački razigrane, uz Jakovljev osmijeh i sugestiju da bi naslov njegova filma mogao biti »Zašto nas nitko nije učio ljubavi?«. To je gorki završetak predstave »Ovo bi mogao biti moj razred«, čiji naslov sugerira da bi se moglo raditi o bilo kojem razredu u kojem se događaju ovakve situacije. Stoga predstava pored kazališne vrijednosti ima i važnu edukativnu komponentu jer iz više perspektiva osvjetljava i ukazuje na fenomen vršnjačkog nasilja, istražujući njegove uzroke i suočavajući gledatelje s njegovim tragičnim posljedicama. Zato je dobro što je predstavu gledala srednjoškolska publika, koja je glumce ispratila dugotrajnim pljeskom i povicima odobravanja.