Tri Čehovljeve pripovijesti, »Zamka«, »Dušica« i »Strah«, poslužile su kao adaptacijski predložak za predstavu »Skica za kraj«, koju su dramatizirali i odigrali studenti pete godine glume, pod mentorstvom Krešimira Dolenčića i Dražena Šivaka te uz asistenciju Ozrena Grabarića i Maje Marjančić, također profesora na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Odabir materijala veoma je rijedak i neobičan i možda baš zato pokazuje kako Čehovljev prozni korpus u 21. stoljeću postaje novo vrelo kazališnih izvedbi. Naravno, izabrani uzorak otkriva i tipične čehovljanske teme: izdaju samog sebe, izdaju bližnjih, borbu s kontinentima emocija koje se nikako ne može izgovoriti, a kamoli pokazati drugima. »Zamka« pripovijeda o nevoljkim mladim muževima koji bi najradije pobjegli iz svoje bračne kuće i sakrili se u vječnu mladost susjednog imanja kojim vlada vesela nasljednica očeva imetka, s nula interesa za udaju. »Dušica« je o ženi koja može funkcionirati samo kao kopilot strastvenim muškarcima, ali sudbina joj ih stalno oduzima, kao da joj želi poručiti da je i sama sposobna za pilotiranje. Tu i je najtamnija priča, »Strah«, koja problematizira i strah od emocija i kolaps odnosa kad osjećaji odjednom provale neočekivanom žestinom.

Glumci su izabrali brehtijanski okvir songova o pripovijetkama, čije tekstove potpisuju glumica Nikolina Krupec i Anja Jogunica (prepjevi Toma Waitsa), dok su glazbu aranžirali Vjekoslav Ljubešić i Matija Krstičević. Mali glumački ansambl vješto pjeva, svira klavir, bas-gitaru, dugački željezni lanac i udaraljke. Za divno čudo, songovi imaju tamne tonove i nisu samo pjesmuljci za zabavljanje publike. Posebno je uspješna dosjetka sviranje teškim željeznim lancem (Luka Slišković), jer je i čitavu ovu izvedbu moguće definirati kao »trzaje« zatvorenika u nezbacivim okovima.

Bjegovi i fantazme

Pričom »Zamka« (koju bi bilo točnije prevesti kao »Glib«) dominira živopisno samosvjesna izvedba bogate nasljedice Suzane koju igra žestoka i scenski zadivljujuće snažna mlada glumica Anja Jogunica: neobuzdana, hedonistički otvoreno koketna – ali i ironična prema igrama zavođenja, potpuno sigurna da muškarce može zavrtjeti oko malog prsta i puna prezira prema pasivnosti ženskog roda. Jogunica nije samo »fatalna žena« kakvu znamo iz holivudske dramaturgije. Naprotiv, ova glumica hedonistički zabavljeno razbija stereotipe o tome što je ženina privlačnost i »guta« svoje muške posjetitelje kao kolač poslije ručka, pritom oblizujući prste. A njezina je dnevna soba puna udvarača, među kojima se posebno ističe par bratića u izvedbi Ivana Grlića i Franka Jakovčevića. Onoliko koliko Grlić glumački vješto i pogođeno humorno oslobađa mušku samodopadnost i natapanje seoske dosade pojačanim libidom, toliko Jakovčević majstorski gradi povjerljivost, stidljivost i oprez svog lika. No na kraju obojica podjednako bezglavo završe u istom »ropstvu« živopisne susjede, oduševljeno plešući jedan s drugim, kao da ništa nije slađe negoli bijeg od bračne monotonije. Treba istaknuti i njihovu pažljivo emocionalno orkestriranu suigru, scensko postizanje »kompanjonstva«, kao važan element igre. I Grlić i Jakovčević daju se na sceni bespoštedno, što dodatno podiže energiju izvedbe.

U drugoj sceni važna je igra između Dušenjke u pogođeno zanosljivoj i velikodušno empatičnoj interpretaciji sjajne Nikoline Krupec, čiji se lik dječje entuzijastično zanosi pasijama svojih udvarača. Seriju »dominantnih muškaraca« okrenutih na komediju energično i raznoliko s puno pogođene humorne hiperbolizacije igra Luka Slišković: čas očajan direktor kazališta (kojem kiša razgoni posjetitelje), čas napuhani direktor drvne industrije, a na kraju veterinar koji bolje komunicira sa životinjama nego s ljudima. Svaki put kad se čini da je romansa Dušice i njezinog novog odabranika nadohvat ruke, balončić se raspline. I Krupec i Slišković igraju »iznevjerena očekivanja« s odličnim humornim tajmingom i točnim osjećajem za imaginacijski potencijal čehovljanskog apsurda, kao naličja cijele jedne povorke sentimentalnih oduševljavanja i pretjerivanja. Koliko god Krupec postiže atmosferu suncokreta u potrazi za svojim suncem, toliko Slišković pronicljivo otkriva da u svakom »nebeskom tijelu« ima više nesigurnosti i nespretnosti no što bi zadivljeni promatrači željeli priznati. Oboje glumaca ulaze u kompleksne emocionalne eksperimente i stvaraju dinamiku »iznevjerene melodrame« koja postavlja i hrabra filozofska pitanja – o sljedbeništvu, idealizaciji, potrebi da »nestanemo« u nečemu ili nekomu, kao u ružičastoj opsesiji.

Ormari puni tajni

I dok prve dvije pripovijetke naglašavaju komične i eskapističke Čehovljeve tonove, ponekad i pretjerujući u lovu na dosjetku, najbolje je za pozornicu adaptiran »Strah«, čiji je pripovjedač ujedno i jedan od protagonista. U »Strahu«, varijanti (mnogo mlađeg) Berkovićeva »Ronda« ili ljubavnog trokuta, dvojica muškaraca i jedna potisnuta, nesretna mlada žena provode vikende zajedno. Najprije se čini da ih povezuje muško prijateljstvo, u kojem Gost (Ivan Grlić) svom Domaćinu (Luki Sliškoviću) služi kao jedina mogućnost prave ispovijedi. Domaćina, međutim, muči neuzvraćena ljubav ili jednostrani osjećaji prema vlastitoj supruzi: ona ga poštuje, ali ne voli. Gost je pritom potajno zaljubljen u Domaćinovu suprugu (Bela Grah). No, »Strah« nije priča o ljubomori i nevjeri. Kako prizor napreduje, vidimo da su i Gost i Supruga spremni žrtvovati »dobrog muža« lošoj avanturi, odnosno da je Domaćica pogriješila kad je pristala na brak i djecu s čovjekom kojeg ne voli, ali sada više ne vidi izlaz, samo kratki bijeg. Bela Grah donosi na scenu potisnutu, prkosnu melankoliju, osmijeh ispod kojeg je rastuća nesreća (moj jedini prigovor je infantilizacija ovog lika rekvizitom dječje sobe).

Ključan moment pripovijetke »Strah« događa se kad Muž zatekne Suprugu i Gosta u ljubavnom zagrljaju. Luka Slišković odabrao je taj prizor odigrati antiotelovski ili veoma blago – iako iznutra pokošeno. Ovakav izbor čitavom događaju daje obol zrelosti i kompleksnog osjećaja poraza. Ivan Grlić kao Gost i ujedno pripovjedač vješto iznosi sjećanja na čudnu simbiozu s mladim parom, dajući nam naslutiti da je hladnoća zavodnika povezana i s rezerviranošću prijatelja, odnosno da je »odmak« način na koji lik Gosta prolazi kroz život: čeznući za odnosima, ali kidajući ih čim malo izmaknu kontroli. Paradoksalno koliko i tipično za Čehova, glavni lik ove priče nisu nosivi protagonisti, nego lokalni Pijanac. U izvedbi Franka Jakovčevića, on je pravi jurodivi Don Quijote: nesposoban stabilno sjediti na stolcu (smještenom unutar ormara), ali sposoban za bojni poklič na barikadama, uz rečenicu »Ja sam slobodan čovjek!«, izgovorenu s pravom i potpunom glumačkom posvećenošću najradikalnijem (i naravno autodestruktivnom) bijegu lika od svakog reda i poretka.

Pisac kao glumačka škola

Unatoč prigovorima i žalopojkama da »mladi ne čitaju«, a glumci »propadaju u puko zabavljaštvo«, »Skica za kraj« klase Dolenčić i Šivak donijela nam je dijametralno suprotno iskustvo: nadasve aktualno protumačenog i adaptiranog Čehova, u mahom kompleksno postavljenim i slojevito odigranim glumačkim izvedbama. Nadati se da će predstava naći svoje mjesto izvan diplomskog ispita Akademije dramske umjetnosti, odnosno da će nastaviti rasti s publikom na repertoaru nekog zagrebačkog kazališta. Rekla bih i da igranje Čehova (kao i Shakespearea i Molièrea) samo po sebi gradi – iznutra školuje – glumce, a kad se potrefi da je glumačka ekipa živo jezgro stvaralačke igre, rezultat je gotovo uvijek novi umjetnički proboj.