ZAGREB – Rijetko pišem o glumačkim ispitima jer su mladi glumci autorske ličnosti u stalnom radu, čije sazrijevanje pripada domeni umjetničke pedagogije, a ne javne kritike. Ali, kako je istaknuo (i ne samo moj omiljeni) kritičar Veselko Tenžera prije četrdeset godina, ne treba dopustiti da se kazalište uspostavlja isključivo rukama profesionalaca i gerontokracije. Kazalište je zanimljivo upravo zato što stalno počinje iznova – i to od glumaca, iz njihova specifičnog iskustva. Jedna jaka autorska glumačka ličnost može ga duboko transformirati.

Urušavanje emocionalnih granica

U predstavi »Bolest mladeži« koju nastavnički supotpisuju Aida Bukvić i Doris Šarić Kukuljica, a izvode glumci četvrte godine Studija glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu (s dvoje glumaca koji su se MA studiju na ADU pridružili nakon završenog BA studija glume u Osijeku), takvih je ličnosti mnogo. Sam tekst na kojem se afirmiraju iznimno je kompleksna studija autodestruktivnosti, poznata i kao jedna od najslavnijih domaćih predstava devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u režiji Eduarda Milera i dramaturgiji Gorana Sergeja Pristaša nosila naziv »Magic & Loss« (1992.). Originalna drama »Bolest mladeži« napisana je 1926. godine i prati grupu bečkih studenata, među kojima su čak tri vrlo kompetitivne i po sveučilišnim ocjenama briljantne studentice medicine ženskog roda (ekstremno progresivno za epohu nastanka komada, u kojoj žene uglavom nisu studirale). Ipak, upravo buduće liječnice ne vide nikakvog smisla u građanskoj svakodnevici svoje vokacije.

One ne žele skromno služiti bolesnom čovječanstvu. Žele znanstveni status i ugled, probijanje granica dosadašnjeg znanja. I u stanju su se do pjene na ustima bacati u međusobne igre moći. Čak i lik pansionske sluškinje Lucy odlučuje protiv povratka u malu sredinu, protiv zaručnika i rutine života na selu. Lucy će stoga iskušati život gradske prostitutke. Govoreći o likovima jakih – i pritom očajnih – žena, ovdje ih ima prava riznica. Zatim je tu lik Fredera, svojevrsnog Mefista čitave generacije, čija potreba da gurne ljude preko granica doličnosti, izdržljivosti i pristojnosti pokreće gotovo sve kataklizmične događaje komada, inzistirajući na tome da je nihilizam najzavodljiviji i najžilaviji element »našeg vremena«. Jer svi znaju otpustiti agresiju, seksualnu proždrljivost i osjećaj dubokog besmisla, a gotovo nitko nije u stanju okrenuti ploču. Fredera se može gledati i kao destabilizatora lažnog mira, koji s valjanim razlogom potiče i sebe i druge da uzmu ono što im treba, a ne ono što im je dostupno. Na kraju komada, upravo Freder (cinično) zaustavlja emocionalni pandemonium. Tu je i Alt, smireni liječnik s vlastitim etičkim pravilima koja ga strpaju u zatvor te Petrell, mladić i jedini lik komada kome se čini važnije biti emocionalno vjeran sebi i izbačen iz igre, nego vječito usmjeren prema još žešćoj natjecateljskoj okrutnosti i »pobjedi« himbe.

Glumačke bravure

Ženski trokut uspostavljaju Marie (Marina Žužić), Irena (Dora Hasanec) i Desiree (Rea Bušić). Žužić lovi frekvenciju ranjene mlade žene čiju strategiju preživljavanja čini »majčinski princip« skrbi za druge, ali upravo se taj altruizam brutalno izjalovljuje. Gubi i ljubavnika i ljubavnicu, stalno iznova pokušavajući u odnose među svojim bližnjima uvesti princip topline. Ali njezina se ekipa patološki boji intimnosti. Radije orgije nego dvije minute povjerenja u drugog čovjeka. Žužić potresno igra Marie koja bez ikakve sentimentalnosti, tek s povremenim ispadima razbijačke ljutnje, tone u razornost situacije i sve dublju žalost. Kao violončelo koje se utapa pred našim očima. Dora Hasanec kao Irena donosi na scenu krajnje preciznu i prividnu stamenost samokontrole, kolebanje između tvrde fasade i potrebe bliskosti, bez prave mogućnosti izlaska iz magičnog kruga socijalnih okrutnosti. Pribranost njezinog lika također ima potencijal da postane tragedija. Rea Bušić, pak, majstorski spaja mladenačku samosvijest i aristokratski otpor prema malograđanštini svog lika Desiree s potpunim pomanjakanjem vjere u svijet odraslih. Ona blista, izaziva, kocka se svojim kompletnim emocionalnim ulogom, ali samo zato što iz scene u scenu hoda sve bliže prema samoubojstvu. Sjajno odigrana uloga kraha koji ne prestaje plesati i izazivački se smiješiti.
Ivan Jurković u roli Fredera dvostruko karizmatično pomiče Mefista prema Prometeju i Don Juanu: on je opruga koja može s lakoćom preskočiti stol i lajati na bilo kakvu natruhu autoriteta, narediti i ismijati svaku poslušnost, a ljudima oko sebe dat će i kriminalne ovlasti i oružje autodestrukcije, ako to žele. Oslobodit će žudnju koja samu sebe proždire. I onda je obuzdati, upravo glumački demonstrirajući što je to posvemašnja kontrola situacije. Iznimno teška uloga, iznimno zrelo i nijansirano odigrana. Iako je Jurkovićev naglasak na akrobatskom pokretu i vrlo sugestivnom glasu, zapravo najviše postiže burnim licem. Odlična je i Ana Dora Bajto kao sluškinja Lucy, toliko fascinirana slobodom koju sluti i za koju ne zna da će je za tili čas »dresirati« u samo još jednog fantoma prostitucije, da nalikuje zaigranom psiću koji praktički obožava svoju lajnu. Matko Jukić velikom prozirnošću otvorenog i nježnog pogleda te slojevitošću unutarnje emocionalne turbulencije igra plemenitog Petrella, dok Fran Hercog nastupa kao pogođeno grobarski težak, gorak, ljudske odgovornosti iznimno svjestan Alt.

Zašto igrati ovu dramu?

Režijski, malo što može nadmašiti iskustvo gledanja predstave »Magic & Loss« iz 1992. godine, ali isti taj komad u originalnoj verziji teksta (s danas još uvijek zadržanim Pristaševim dramaturškim interpolacijama novih medicinskih definicija moždanih sinapsi) i danas djeluje kao naličje »Alise u zemlji čudesa«. Ovdje ništa više nije čarobno, možeš samo upasti u rupu sve veće usamljenosti koja se zove odrastanje. I nema tu nikakve jednostavne poante. Niti je u pitanju osuda mladeži. Prije jako svjetlo na njihovu bol, na činjenicu da se i sustavi i oslonci aktualnih dvadesetogodišnjaka stalno raspadaju, a upravo oko onih najdarovitijih ima najmanje socijalne skrbi i empatijskog angažmana. Sve je potrošeno na posljednje u koloni, iako su prvi možda i ranjiviji. Ne zaboravimo da je i Sofoklova Antigona mlada djevojka u trenutku svoje radikalne odluke da »istupi« iz poretka svog oca i strica. Čak je i holivudska mladost mitizirano srljanje u opasnost (sjetimo se samo ikone Jamesa Deana).

»Bolest mladeži« stoga pokazuje koliko blizu ruba provalije stoji svaka sljedeća generacija svježih punoljetnika, uvijek iznova tobože nehajno naslonjenih na zid nekog kluba, kao i koliko je u toj pozi svemoći zapravo jak njihov nagon smrti, njihova želja da odbace (društveno) Ništa skakanjem u (privatno) Ništa. Ali po mogućnosti dionizijski plešući. Glumački se također otkriva i koliko u toj potrebi samouništenja ima neuslišene emocionalne gladi, zaigranosti, prevrednovalačke drskosti, opravdane energije pobune, na osnovu koje dio mladih ipak preživljava svoj »moratorij« na nadu. Svakako predstava koja bi trebala imati stalno mjesto na zagrebačkom repertoaru, po mogućnosti u kazalištima koja postoje radi mlade publike: ZKM-u ili na Sceni Ribnjak. Ovakvi ispiti trebali bi imati mogućnost redovitog doticaja sa stalnom građanskom publikom.