U riječkom Art-kinu prikazuje se švedski dokumentarni film »Izbačeni« (u originalu »Push«) iz 2019. redatelja Fredrika Gerttena, koji se bavi temom gentrifikacije, ukazujući na faktore koji čine stanovanje jednim od gorućih svjetskih pitanja. Film prati Leilani Farhu, posebnu izvjestiteljicu UN-a za pravo na stambeno zbrinjavanje, tijekom putovanja širom svijeta od New Yorka, preko Londona i Berlina do Uppsale i Seula u pokušaju da shvati kako se mijenjaju moderni gradovi i za koga u njima više nema mjesta.

Naime, cijene stanova u gradovima diljem svijeta nezaustavljivo rastu, dok prihodi njihovih stanara ostaju jednako niski. Kako pokazuje film »Izbačeni«, život u gradu tako se sve manje može smatrati životom; svjetskim metropolama danas upravljaju novi, bezlični posjednici koji crpe sve iskoristive resurse, uzrokujući nezapamćenu globalnu stambenu krizu. »Ovo nije gentrifikacija, ovo je nešto gore«, tvrdi sociologinja Saskia Sassen, koja to ilustrira i time što je danas »prazna zgrada profitabilnija od one u kojoj se živi«.

Gentrifikacija (prema engl. gentry – niže plemstvo) je proces u kojem se starije jeftine građevine (uglavnom stambene zgrade) ili čitavi dijelovi gradova, najčešće radnička naselja, pretvaraju u skuplje luksuzne građevine za pripadnike srednjeg sloja koji se najčešće doseljava na mjesto autohtonog stanovništva, istisnutog iz tih građevina zbog povišenih troškova života. Povezana je s procesima deindustrijalizacije, urbanizacije i modernizacije povijesnih jezgri i užih gradskih središta nauštrb autohtonog stanovništva koje se seli u predgrađa ili čak i izvan matičnih gradova, u satelitske gradove koji su samo poslopružateljskom ulogom povezani s matičnim središtem, dok stanodavateljskom, kulturnom, obrazovnom i brojnim drugim ulogama zadržavaju stanovništvo unutar svojih granica, ali i dalje unutar utjecaja matičnog grada kojem gravitiraju iz privrednih razloga.

Na primjeru favela, slamova i ostalih divljih naselja, čije se stanovništvo raseljava radi izgradnje bilo prometnica bilo poslovnih ili stambenih prostora, ali bez pružanja alternative, gentrifikacija može poprimiti i oblike društvenog, a u krajnjem slučaju i planiranog etničkog čišćenja, istiskivanja domaćeg stanovništva na korist novouseljene zajednice. Gentrifikacija posebno snažno pogađa brzo urbanizirana područja, kako u razvijenom, tako i u nerazvijenom dijelu svijeta, produbljujući postojeće društvene razlike.

Osim navedenih, potiču je i mahom prisutan ruralni egzodus, zbjeg stanovništva sa seoskih u gradska područja, koji pojačavajući intenzitet deagrarizacije, a time i deruralizacije, pojačava postupak gentrifikacije. Pojedini urbanisti povezuju gentrifikaciju s pojmom urbane dekadencije, propadanja autohtone građanske kulture uslijed preseljenja njezinih baštinika u predgrađa i naselja izvan granica matičnog grada, time i izvan gradskoga kulturnog utjecaja, jer predgrađa i sateliti zadovoljavaju i tu ulogu. Primjerice, američki gradovi Portland i Washington predvode procese gentrifikacije u toj zemlji s najvišim udjelima gentrificiranih zgrada u gradskom središtu. U Portlandu je tako gentrificirano 3 od 5 zgrada, a u Washingtonu svaka druga, kao i primjerice u Minneapolisu i Seattleu.

U tekstu »Gentrifikacija kao proces prestrukturiranja u prostoru« Anđelina Svirčić Gotovac podsjeća kako je period tranzicije (ekonomske, političke i kulturne) u Hrvatskoj donio brojne promjene u svim smjerovima razvoja hrvatskog društva. Između ostalog, spominje se i gentrifikacijski utjecaj koji se ponajviše očituje u segmentu stanovanja jer neposredno utječe na promjenu strukture stanovnika stambenih četvrti u kojima se događa. Gentrifikacijska prestrukturacija stanovništva odvija se tako da se u dotad zapuštene dijelove grada naseljavaju bogatije (srednje ili više) klase stanovnika, tzv. gentrifikatora. Njima su stariji dijelovi grada iznimno atraktivni i profitabilni pa putem vlasništva ili u suradnji s različitim državnim institucijama (ovisno o pojedinoj zemlji i načinu provođenja ovog procesa), investiraju i mijenjaju izgled tih gradskih četvrti kako u estetskom i urbanističkom, tako i u strukturnom smislu.

Leilani Farha ukazuje da u najbogatijim zemljama svijeta ljudi žive na ulici, dodajući da vlade na tom problemu ne rade dovoljno. Farha neprestano ponavlja da je stanovanje jedno od osnovnih ljudskih prava, apelirajući da lideri trebaju biti odgovorni za to. Dogodilo se da je ekonomska kriza 2008. godine izbacila ljude na ulicu i mnogi su izbačeni ne samo iz stanova, nego i iz zajednica u kojima su živjeli. Novi fenomen je da ljudi, primjerice u Americi, sada žive u automobilima. Prema tekstu koji je objavio Glas Amerike, 30 do 40 milijuna Amerikanaca je u opasnosti da bude prinudno iseljeno kao direktan rezultat ekonomskog usporavanja i velikog gubitka radnih mjesta zbog pandemije koronavirusa. Do sada nezabilježeni brojevi radnika su izgubili posao ili su bili prisiljeni raditi za manje plaće. Centri za kontrolu bolesti su privremeno zabranili izbacivanje iz kuća, ali ta je odluka stigla prekasno za neke Amerikance koji su postali beskućnici.

O tome je posvjedočila jedna Amerikanka: »Radila sam u maloj obiteljskoj firmi koja je propala zbog pandemije i morala sam odmah pronaći novi posao, koji me primorao da prihvatim manju plaću, a to mi nije bilo dovoljno za stanarinu i dovelo je do toga da me sada izbacuju iz kuće.«

O ovom problemu govori i film »Zemlja nomada«: u propalom gradiću u Nevadi zatvorena je tvornica građevinskog materijala, stara 88 godina, jedina koja je gradić održavala na rubu sirotinjske zabiti. Tisuće je radnika ostalo bez primanja, a gradić je izgubio poštansku oznaku, što će reći da je svrstan u red gradova duhova. Šezdesetogodišnja Fern, koja je do tada radila u tvornici, kreće u nepoznato. Kombi je njezin dom, a ona se svrstava u moderne nomade koji lutaju opustjelim dijelovima zemlje, snalazeći se kako može, obavljajući uzgredne poslove kako se ne bi potonulo do dna.