Cjeloživotno bavljenje fotografijom naučilo me je da je čekanje najveće umijeće djelovanja i rada, riječi su Ive Pervana, poznatog hrvatskog umjetničkog fotografa koji se fotografijom profesionalno bavi od 1976.

Dobitnik je niza najvećih svjetskih nagrada za turističku fotografiju koristeći za kulisu kulturnu i prirodnu baštinu Hrvatske, te je autor 35 fotomonografija kao što su »Ivan Meštrović« (s D. Kečkemetom, 1983.), »Dalmacija: legenda o svjetlu« (s V. Barbierijem, 1991.), »Hrvatska: obala i more« (s I. Šimat-Banovom, 2000.), »Zagreb, Zagreb« (sa Ž. Čorak, 2003.), »Colours of Croatia«, a neke od njih poput »Dubrovnik njim samim« (s L. Paljetkom, 2001.) proglašene su najljepšim knjigama svijeta. Za početak, Pervana pitamo je li Hrvatska, laički rečeno, fotogenična zemlja.

– Oko 12 godina sam, u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova, Odjel za kulturu, nosio svoje izložbe po svjetskim metropolama, gdje god Hrvatska ima svoja Veleposlanstva. Izuzetno je velik i važan takav pristup promidžbi jedne zemlje, naročito u poslijeratno vrijeme, kad nam je trebalo širiti priču i spoznaju o sebi i stvarati imidž.

Tom prigodom sam se nagledao veličanstvenih ljepota tih država, po cijelom svijetu. Nakon toga, uzimam sebi za pravo, ne umanjujući ljepotu i vrijednosti tih zemalja, tvrdim da je Hrvatska u najužem vrhu po kriteriju ljepote, ali najčudnija je činjenica da je neshvatljivo da na tako malom prostoru ima toliko puno različitih ljepota vrhunske kategorije.

Također, tvrdim da su Hrvati jedan od najljepših naroda svijeta. Naročito mediteranski dio, a praktično je cijela Hrvatska mediteranska zemlja.

Pa ipak, dobru fotografiju prirode, ili pak onu koja u jednom kadru donosi priču o bogatoj kulturnoj baštini, nije nimalo lako napraviti?

– Da biste se uopće upustili u takvu igru, trebate izuzetno puno uložiti. Naobrazba, kontinuirani rad, izgrađivanje sebe kao čovjeka su najvažnija polazišta da biste mogli uspješno, a ne samo formalno, raditi posao koji, osim što predstavlja čast, ujedno je i ogromna obaveza jer predstavljate svoju zemlju.

Koja je tajna dobre fotografije, ljepota kadra ili pak osjećaj koji ta fotografija budi u oku promatrača?

– U trenutku kad ljudi gledaju fotografiju, ona je već ranije nastala u glavi nekog drugog čovjeka, autora, kreativca i on je priredio za promatrača.

Promatrača ima bezbroj, a autor je samo jedan. Ako u ranije spomenutom kontinuitetu rada, autor donosi fotografije koje se publici kontinuirano dopadaju, onda je to uspješan rad jer »ljepota kadra ili pak osjećaj koji ta fotografija budi u oku promatrača«, kako glasi vaše pitanje, je postignuta sinkroniziranost između autora, odnosno njegovog mozga, i publike.

Umijeće prepoznavanja

Iako ste prvotno studirali pravo, ipak ste se odlučili za ekonomiju i vanjsku trgovinu. Koliko vam je studij ekonomije pomogao da shvatite važnost promocije država, destinacija i to ne samo u turističke i komercijalne svrhe, već i po pitanju očuvanje kulturne baštine i povijesti vlastitog naroda?

– S jedne strane, mi shvaćamo da je promidžba države važna i formalno to i radimo. Međutim – u Hrvatskoj je uvijek ili »ali«, ili »međutim – nitko niti zna (od ovih koji to vode), niti su bilo kad postavili pitanje kvalitete tog rada. Formalno mi trošimo milijune i milijune eura, a o kvalitetnijim efektima tih troškova, nikad, osim samohvale, niti spomena.

Cijeni li se danas u Hrvatskoj autorska fotografija? I je li se podigla svijest o zaštiti autorskih prava?

– Autorska fotografija u Hrvatskoj je cijenjena od jedne kategorije ljudi koji su ili obrazovani, ili imaju osjećaj za ljepotu, sklad, ili su malo »na svoju ruku«.

Međutim, najveći problem Hrvatske je što su takvi ljudi uklonjeni s scene na kojoj se odlučuje što i kako će nečiji rad prezentirati našu zemlju.

Što se tiče svijesti o zaštiti autorskih prava, mogu reći da što više Balkan bude ishlapljivao iz nas, to ćemo biti zaštićeniji.

Ovih dana na HRT-u je prikazan dokumentarni film »Splitska fotorinolaringologija« scenarista i redatelja Mladena Santrića koji predstavlja Split »okom, uhom, glasom, njuhom i sluhom« njegovih fotografa pred naletom »tehnologije i globalizacije«. Naravno, jedan od aktera ste i vi. I ovo je način senzibiliziranja šire javnosti o autorskoj fotografiji?

– Kao i sve druge pozitivne radnje, tog tipa, kod nas se odvijaju, isključivo idejom i djelovanjem pojedinaca. U ovom slučaju je na ideju došao Mladen Santrić s kojim sam i ranije radio jedan izvrstan dokumentarac, koji je mali milijun puta bio repriziran na HRT-u.

Mi stalno forsiramo i dajemo moć odlučivanja samo institucijama, a zaboravljamo da je osnova ama baš svakog naroda čovjek, pojedinac. Mi smo Mediteran – kolijevka i ishodište najvećih kreativaca, kroz ljudsku povijest i to je najveća vrijednost naše male zemlje.

Kreativci su uvijek vodili svijet naprijed, samo kod nas su isključeni iz svih vidova života. Kreativac se ne postaje završenim fakultetom ili današnjim tzv. doktoratima. Kreativci se rađaju kao kreativci. Cijelo umijeće je u prepoznavanju.

Pomažu li u tome i manifestacije kao što su Rovinj Photodays?

– Sigurno da pomažu Photodaysi. Prestao sam se odazivati na tu manifestaciju jer se forsiraju strani fotografi u odnosu na domaće.

Kompleks malih zemalja je da uvijek veličaju sve ono što nije naše. Uvjerio sam se da su neka »razvikana« imena iz inozemstva neusporedivo lošiji fotografi od naših.

Mi imamo toliko dobre fotografe da, kad bismo imali sposobne ljude koji će ih vidjeti, tj. prepoznati i kad bismo mi do njih držali, podržavali ih i uvažavali, e onda bi slika bila puno, puno drugačija.

Surađivali ste i surađujete s mnogim časopisima, ne samo hrvatskim, nego i stranim. Postoji li razlika, u uredničkom smislu, pristupu fotografiji kod domaćih časopisa i onih stranih?

– Moje slike su objavljivane u dosta svjetski poznatih časopisa. Razlike u uređivačkom poslu su velike. Meni se više dopada rad nekih naših urednika, u primjeni fotografija.

Kod nas se češće i kvalitetnije sagledavaju poneki detalji i dodjeljuje im se veći format, a to je upravo potvrda moje, prethodne tvrdnje o mediteranskoj kreativnosti i sposobnosti.

Kod stranaca, najčešće se fotografija upotrebljava, kao vrsta »nužnog zla« i prilijepi se kao poštanska marka.

Treba to, donekle shvatiti jer zakonitosti su drugačije. Naše tiraže su premale za tako reći nikakvo tržište, dok su njihove milijunske. Međutim, šta bi rekla pokojna Milka Babović, »umjetnički dojam« mi je kod nas bolji.

Kreativni proces

Kako izgleda vaš kreativni proces, kako birate lokacije koje ćete fotografirati?

– Trebate biti dobro informirani, upoznati kraj, otok, regiju. Sakupiti što više informacija, obići teren, sve »snimiti očima«, procijeniti u kojem od četiri godišnja doba, u kojem danu i satu tog doba i dana doći i kad sve prikupite, slijedi čekanje, dolazak i praktično »uzimanje« najoptimalnijeg izgleda tog motiva.

Naoko jednostavno. Jedini je uvjet, što prethodno trebate uložiti cijeli život da dođete do toga.

Vraćate li se ponekad na ista mjesta, možda čak i nakon duljeg vremena, kako biste zabilježili »zub vremena«?

– Često se vraćam na ista mjesta, ali iz razloga sentimentalne ovisnosti o tom optimalnom trenutku, koji sam već jednog trena zabilježio i – nikad više. Ne može se dva puta snimiti nešto što je naj…

Koje je po vama pravi skriveni dragulj Hrvatske – još uvijek nepoznat, neistražen, skriven ili nedovoljno prepoznat? I zašto?

– Nažalost, ima puno takvih destinacija, koje nisu obrađene i prezentirane, kao kapital Hrvatske, domaćim, ali i stranim ljudima.

Zbog te činjenice sam prije par godina počeo snimati upravo takve teme i destinacije. Iako nisam još snimio manji dio Zagreba, Rijeku i Slavoniju, već imam preko 20.000 slika, prirodne i većinom kulturne baštine, ali i naših ljudi.

Projekt sam nazvao »Paralelna Hrvatska«. Ljudi se također malo, gotovo nikako ne prikazuju u promidžbenim materijalima Hrvatske.

Fotografirate li spontano ili volite planirati mjesta, trenutke, kadrove?

– U ozbiljnoj fotografiji nema slučajnosti. Sve se isplanira, uz prethodnu vizualnu obradu terena, kako sam ranije opisao. To što sam nazvao »isplanira«, upravo jest kreativnost, znanje, iskustvo i volja.

Kada biste mogli odabrati samo jedno mjesto u Hrvatskoj koje biste fotografirali zauvijek, koje bi to mjesto bilo i zašto?

– Često se spominje fotogeničnost nekih ljudi, međutim isto tako postoje izuzetno fotogenični predjeli, gradovi, regije, ali u isto vrijeme postoje na oko vrlo lijepi prostori, međutim nakon što snimite samo par dobrih motiva, praktično više nemate što.

To su mi vrlo neugodne situacije jer oči su vam pune ljepote, ali nakon par slika ta ljepota se ponavlja. Onda treba otići i vratiti se u nekom drugom periodu vremena. Po svojoj ljepoti i raznolikosti izdvojio bih Trogir, Rovinj, Šibenik.

Poštenje i čestitost

Napredak tehnologije učinio je svoje, danas se mnogi prozivaju fotografima. Potiču li društvene mreže i nove tehnologije na bavljenje fotografijom?

– Kod prvobitnog školovanja osnova je bila temeljitost koja se zasnivala na poštenju, čestitosti i iskrenosti. U današnje doba, sve se želi preskočiti i čim prije doći do rezultata, kojima se žele ostvariti prihodi ili postati »poznat«, biti u centru pažnje.

Međutim, to je hod na kratku stazu. Ne, kod nas se ne posvećuje ama baš nikakva pažnja mladim ljudima, tj. djeci u smislu njihovog obrazovanja bavljenja fotografijom, kao najmoćnijim sredstvom komuniciranja novog doba. A, tko će ih učiti?

Čini se da vas motivi prirode, kulturne i povijesne baštine najviše inspiriraju. Kakvo mjesto u vašem opusu imaju ljudi, bilo oni »obični«, bilo poznati?

– Odgovor na ovo pitanje je vrlo sličan prethodnom. Naime, sličan je po tome što ti isti, prije spomenuti ljudi – »stručnjaci«, zbog takvih »sposobnosti« niti shvaćaju, niti žele učiti, ne mijenjaju svoje navike, a u tu kategoriju spada i činjenica da se izuzetno malo u našim promidžbenim materijalima prikazuju i hrvatski ljudi.

Putujući po svijetu, vidio sam i shvatio da hrvatski ljudi spadaju među najljepše ljude na našem planetu. Sve izneseno mogu dokumentirati svojim slikama.

Nakon desetljeća profesionalnog rada i više od pola milijuna fotografija u vašoj zbirci koja i dalje raste, gdje pronalazite neiscrpnu inspiraciju zahvaljujući kojoj i dalje neumorno stvarate?

– Naš poznati akademik Cvito Fisković mi je jednom prigodom rekao: »Ako ti je Bog dao neku sposobnost, tvoja je dužnost da je daješ i dijeliš s drugim ljudima.«

Eto, to je osnova onoga što me vodi i tjera naprijed. Davno sam shvatio da je najveća ljudska vrlina – davanje, a ne uzimanje.

Kad čovjek nauči davati, tj. dijeliti, oslobađa se najvećeg zla, koje je ukorijenjeno duboko, na žalost, kod većine ljudi – bolesna ambicija. U ime svega, darovanog mi od Boga, zahvalan sam mu i možda je to moj najveći doseg i uspjeh.

Nikad nisam vidio sliku »duše Rijeke«, a ima je i to veliku!

Radite na projektu pod radnim naslovom »Paralelna Hrvatska«, a između ostalih gradova, pred vašim objektivom će se naći i Rijeka. Je li Rijeka fotogeničan grad?

– Rijeku još nisam snimio za projekt »Paralelna Hrvatska«, ali sam je poprilično »snimio očima«. Odmah moram reći, Rijeka je za mene grad, koji nikad, barem ja nisam vidio, nije prikazan onako kako ga ja vidim i doživljavam.

Nažalost, kao i većina naših gradova, uvijek je sniman dokumentarno, dakle, čista, puka informacija, ali nikad nisam vidio sliku »duše grada«, a ima je i to veliku!

Može mi netko reći da sam lud, ali isto mislim i za Dubrovnik. Milijun puta je sniman s ceste i zraka uz otvaranje igara, ali nikad nije prikazan »s dušom«. Svi su ćutili tu dušu, a jesu li je vidjeli, tj. doživjeli na slici?

Što vam je u gradu na Rječini bio najzanimljiviji ili pak najizazovniji kadar?

– Najviše me iznenadilo mnoštvo, nikad viđenih ranije, detalja. Grad je pun takvih motiva. Kad bi se prikazao takvim, onda bi i oni koji »ne vide« postali svjesniji svega što imaju, a automatski se i odnos prema gradu mijenja.

Vama koji niste iz Rijeke, kako biste opisali atmosferu grada?

– Ako Riječani zaista žele vidjeti svoj grad izgledom koji opisujem, neka me angažiraju i sve će vidjeti. Kod nas svi, ali baš svi, odmah zaziru od cijene. Vjerujte mi da to uopće nije skupo. Skupo je »ne talasanje« i nerad jer u tom slučaju se stalno nešto čeka i nikad ne dočeka.

Baš nitko nije neosjetljiv na ljepotu

Nedavno ste gostovali u HRT-ovoj emisiji »Hrvatska za pet« Branimira Bilića, u kojoj ste se osvrnuli da vam je neshvatljivo kako se domaće tvrtke ne koriste dokazanom činjenicom da imamo izuzetno lijepu zemlju i pri reklamiranju svojih proizvoda ne vezuju ih u promidžbi za tu ljepotu.

– Između ostalog, naveo sam činjenicu da mi je već odavno neshvatljivo kako se hrvatske tvrtke ne koriste tko zna koliko puta dokazanom činjenicom da imamo izuzetno lijepu zemlju i pri reklamiranju svojih proizvoda ne vezuju ih u promidžbi za tu ljepotu.

E, upravo je to napravila Nutella, tvrtka Ferrero, agencija Omega komunikacije i Ines Majetić, kreativni direktor agencije Omega komunikacije koja je moju fotografiju smatrala najboljim izborom za promociju Hrvatske i njezinih ljepota.

Zato, prije svega, najprije zahvaljujem svim ljudima, koji tako razmišljaju i koji tako ispravno i rade.

Oni su, bez podilaženja jer to je istina, prvi otvorili put jednom novom pristupu promoviranja svojih proizvoda, vezujući ih za ljepotu. Poznato je da u ljudskom rodu ama baš nitko nije neosjetljiv na ljepotu.