Najljepši dio ovogodišnje oskarovske distancirane ceremonije dogodio se s izravnim javljanjem njena lanjskog laureata Bong Joon Hoa iz simbolično ispražnjenog Dolby Theatrea u Seulu u društvu njegove prevoditeljice, kad je autore nominirane za Oscar u kategoriji najbolje režije zamolio da mu odgovore na pitanje kako bi nekom klincu koji ih zaustavi na ulici u 20 sekundi objasnili što im znači režija. Drugi emotivni trenutak za fanove korejskog filma dogodio se u segmentu In Memoriam, ugledavši crno-bijelu fotografiju Kim Ki-duka, koji je preminuo prošlog prosinca od COVID-19 u latvijskoj Rigi u 59. godini, gdje je trebao sudjelovati u pregovorima o novom projektu službenog naziva »Kiša, snijeg, oblak i magla«.

Treći emotivni trenutak dogodio se kad se dobitnica Oscara za sporednu žensku ulogu, korejska veteranka Youn Yuh-jung, obratila prezenteru Bradu Pittu, sretna što ga je napokon upoznala, jer se nije udostojio pojaviti na setu »Minarija«, iako se potpisuje kao njegov producent. Tijekom duhovitog oskarovskog govora, jednog od rijetkih koji je uz iskrenu i krajnje emotivnu onomatopeju Frances McDormand bio oslobođen od klasičnih prenemaganja, ta velika glumica ironično se poigrala vlastitim imenom. Jer, u SAD-u je znaju kao Youn Yuh-jung, dok je u Koreji ona poznatija kao Yoon Yeo-jeong. Karijeru je započela ranih sedamdesetih s legendarnim Kim Ki-youngom, majstorom psihoseksualnih melodrama. U retrospektivi etabliranog udinskog Far East Film Festivala održanog 2019. pod nazivom »I Choose Evil« (»Odabirem zlo«) u povodu stote obljetnice korejske kinematografije, posvećene svim onim autorskim »prijestupnicima« koji su iznervirali stupove vojne diktature, Kim je bio predstavljen mračnim i deliričnim komadom »Promise of the Flesh«.

Tematske varijacije

Doduše, najranija faza Yoon Yeo-jeong, kad još nije bila poznata kao Youn Yuh-jung, vezuje se za dva seminalna Kimova komada – »Žena od vatre« (1971.) i »Žena insekt« (1972.). Kimova »Žena od vatre« ustvari priziva njegov klasik »Kućna pomoćnica« kao dio autorova triptiha, čiji će remake puno godina kasnije snimiti Im Sang-soo, u kojem ta ista glumica portretira junakovu majku. Tada nam postaje jasno zašto je Kim naveo Ibsena kao omiljenog dramatičara. S varijacijama na autorove dominantne teme – zabranjena veza sluškinje i njena gazde skladatelja, prisilni pobačaj, otrov za štakore, ludilo i ubojstvo, sada u koloru. Iako je Kim očito gledao Giulija Questija (»La morte ha fatto l’uovo«), koji koristi pileću farmu u sličnom metaforičkom kontekstu »skandaloznog« ljubavnog trokuta, u kojem njegova lockdown zamka ne može biti aktualnija.

Nakon što bivaju silovane, dvije seoske djevojke bježe u Seul. Jedna postaje klupska plesačica, a druga (Yoon) kućna pomoćnica u vili opscenog bogataša, čija žena uzgaja kokoši, dok on svira klavir. No još je luđi i groteskniji Kimov grindhouse klasik »Žena insekt« (»Chungyo«), s oženjenim impotentnim muškarcem koji biva odveden u umobolnicu u kojoj pacijenti glume liječnike, i uplakanom studenticom kleptomanskih sklonosti (Yoon) koja nakon očeve smrti biva prisiljena na prostituciju. Združuju ih dvije svodnice, uz barsku verziju songa »My Cherie Amour«. Imamo tu i vampirsku bebu koja se hrani krvlju živih štakora, klinca koji živi na dijeti od meda te jednu suludu vazektomiju.

Hrvatska avantura

Inače, legendarni Kim Ki-young na kojeg se u svom oskarovskom govoru referirala Youn/Yoon, iako vjerujemo da pola dvorane Union Stationa za njega nije čulo, proveo je djetinjstvo u Pjongjangu, da bi tijekom Korejskog rata snimao propagandne filmove za SAD. Nakon što je 1998. izgubio život u požaru u kojem je nastradala i njegova žena, Berlinale mu je te iste godine organiziralo veliku posmrtnu retrospektivu. Da bi paradoks bio veći, Yoon Yeo-jeong ćemo najviše pamtiti po njenoj ranoj suradnji s Kimom, da bi se nakon dulje pauze vratila ispred kamera zahvaljujući Im Sang-soou koji ju je angažirao u »Ženi dobrog odvjetnika« premijerno prikazanoj 2003. u sklopu venecijanske Mostre.

Iako je »Minari« označio njen povratak u SAD. Tamo je emigrirala još 1974. s mužem pjevačem Jo Young-namom, da bi se deset godina nakon njihova razvoda vratila u Koreju, gdje nastavlja glumačku karijeru.

Imu se nanovo vraća s »Okusom novca«, da bi potom sudjelovala i u svom prvom realityju »Sisters Over Flowers« snimljenom na hrvatskim lokacijama. Iako ćemo njenu kasniju fazu pamtiti po koenovskom krimi debiju »Zvijeri koje grebu slamu« ekscentričnog Kim Yong-hoona, premijerno prikazanom 2020. u Rotterdamu, te finoj drami »The Bacchus Lady« Lee Je-Yonga uvrštenoj u berlinsku »Panoramu« u kojoj potretira ostarjelu prostitutku koja se brine o filipinskom dječaku i zbližava s transrodnim susjedom.

No, najljepši hommage ispisao joj je taj isti autor u mockumentaryju »Glumice« u kojem se ukazuje u društvu šest korejskih diva različitih generacija, koje se susreću na photo sessionu za korejsko jubilarno izdanje Voguea, u nekoj vrsti ležernog božićnog jam sessiona, uz Dom Perignon i kolačiće pripremljene po Cassavetesovom verite receptu.