Na ovogodišnjim 49. Književnim susretima na Kozari, žiri u sastavu Đorđe Sladoje, Duško Pevulja i Goran Maksimović kao predsjednik žirija dodijelio je Đorđu Nešiću nagradu »Skender Kulenović« za životno djelo i cjelokupan književni opus, ali dr. Maksimović (profesor na Filozofskom fakultetu u Nišu) to je preciznije definirao ustvrdivši da je Nešić »dragoceni stvaralac u svom vremenu, najizrazitiji liričar među savremenim srpskim pesnicima koji je proniknuo u duh tradicije svoga naroda«. Iako sam prije nekoliko godina u ovoj kolumni već prikazao jednu od trinaest do danas objavljenih Nešićevih knjiga, malo tko u hrvatskoj kulturnoj javnosti uopće zna za njega, osim najvatrenijih ljubitelja istinske poezije s prostora bivše Jugoslavije.

Nešić je rođen u Bijelom Brdu (1957.) nedaleko Osijeka, gdje i danas živi, a već godinama radi kao viši stručni suradnik za društvene djelatnosti u općini Erdut i volonterski vodi Kulturno-naučni centar »Milutin Milanković« u Dalju i s tog naslova izabran je i u Odbor SANU za dinamiku klimatskog sistema Zemlje, a djelo Milutina Milankovića, jednog od najznačajnijih i svjetski najuglednijih znanstvenika rođenog upravo u Dalju (gimnaziju je pohađao u Osijeku), stalna mu je inspiracija kojoj je posvetio veći broj sjajnih eseja i sve do danas proučava i istražuje njegovo značajno i književno djelo.

Nešić je samozatajan čovjek i intelektualac koji živi na granici Hrvatske i Srbije, svoje radove objavljuje u Beogradu i Zagrebu (dijelom i u BiH), strpljivo ispisuje i gradi svoje uistinu visoko stilizirano i čudesno zanimljivo te privlačno književno djelo daleko od svjetla reflektora metropola; ne tražeći medijsku pozornost i pompu, snagom svog pjesničkog djela nametnuo se znalcima i ljubiteljima pjesničke riječi. Iako ga nagrade ne mimoilaze (spomenimo samo najvažnije: »Brankova nagrada«, 1975., »Laza Kostić« i »Milan Lalić«, 1995., »Zmajeva nagrada«, 2016. i »Disova nagrada«, 2018.), on nekako djeluje i živi po strani i čini se da mu ta pozicija autsajdera upravo i najviše odgovara. Kao pripadnik manjinske srpske zajednice u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj živi, kulturnoj javnosti nije isuviše važan, uostalom kao ni u Srbiji, u svojoj tzv. matičnoj domovini, ali to je svojevrstan danak svjesnom nepripadanju i slijedu nacionalnih i tradicijskih okolnosti, odnosno religijskih i kulturoloških identiteta s kojima se uspješno nosi i tu zemljopisnu i etničku dvojnost prihvaća kao nešto samorazumljivo.

Uostalom, jedna od njegovih uistinu dojmljivih pjesama naslovljena je »Bolje biti u manjini« (jednako kao i zbirka izabranih pjesama), i sugerira kako je uvijek časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima. I to je zapravo svojevrstan credo njegova životna i književna stvaralaštva kojeg se dosljedno držao i u danima najtežih ratnih iskušenja i tragedija koje, kako kaže, »uvijek, na svim stranama najviše pogađaju upravo najnevinije«. Međutim, bez obzira na sve tegobe života i povijesti, poezija uvijek nađe svoj prostor i vrijeme, a tko zna prepoznati univerzalno, općeljudsko u svakodnevnome, zauvijek ostaje »pomalo dete« i očima dobrote, naivnosti, povjerenja, plemenitosti i bez predrasuda može (sa)gledati ljude i svijet oko sebe.

Specifična antipoetika

Đorđe Nešić danas je nesumnjivo jedan od najznačajnijih pjesnika unutar tzv. srpskog svijeta (ovdje mislim isključivo na kulturološki, a ne na politički pojam); među stvarateljima kako u matičnoj zemlji, tako i izvan nje u tzv. dijaspori, svojim specifičnim jezikom obogatio je nacionalnu kulturu i prostore moderniteta vezao je za lirsku tradiciju duha naroda kojem pripada. Svojim se sustavnim pjesničkim istraživanjima, širokim znanjem, obrazovanjem i Bogom danim talentom nametnuo i svrstao uz bok najznačajnijih predstavnika novodobne srpske poezije. Specifičnim narativom, svježinom i prirodnošću, ali i nepripadnošću, unio je u poeziju nove zvukove, boje i mirise kakvih do tada u srpskoj lirici nije bilo. I upravo po tome (p)ostao je prepoznatljiv, originalan i samosvojan. Međutim, Nešić jednako uspješno ispisuje i klasične sonete i uz »reflekse avangardne poezije« (Milomir Gavrilović) gradi poetiku u kojoj između etike i književnog stvaralaštva postoji znak jednakosti.

Nešić nije samo srpski, prečanski pjesnik, on je i hrvatski, jer upravo u sudaru, međusobnom duhovnom oplemenjivanju onog najboljeg što imaju i daju srpska i hrvatska kultura, on je (iz)gradio specifičnu antipoetiku koja bez tih dimenzija ne bi imala tu snagu, dubinu i ljepotu kakvu upravo zahvaljujući tome i ima. Naravno, nije mi ni na kraj pameti Nešića nekome otimati, uzimati ili davati, bilo kakvo svođenje njega kao pjesnika na samo jednu i to nacionalnu dimenziju, bilo bi nasilje; to se radi samo unutar onih zajednica koje u nacionalnom jedino i isključivo traže spas, a samim time to je izraz nemoći da se društvo nosi s bogatstvom razlika koje nas jedino i čine ljudima od krvi i mesa, u punom smislu te riječi. Međutim, ovu činjenicu, distance prema svemu što smrdi na nacionalističko, populističko, tradicionalističko ili pretenciozno avangardno valja respektirati, jer to je prostor u kojem se ne piše poezija, već ideološka ili politička apologetika.

A Nešiću je to posve strano, disparatno. U razgovoru za časopis »Prosvjeta« (2011.), u povodu dodjele nagrade »Sava Mrkalj«, na pitanje novinarke: »Pjesnik ste koji radi u Hrvatskoj, ali okrenuti ste književnom životu u Srbiji«, Nešić (diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik) pojašnjava: »Nemam osjećaj kako je to biti pjesnik u Hrvatskoj jer nikada nisam učestvovao u tzv. književnom životu, ako izuzmemo par predratnih godina u Osijeku. Ali Osijek je tada bio književna provincija. Bio sam i kulturološki i geografski okrenut Beogradu i Novom Sadu, mada i tamo kao učesnik sa margine…Poezija je definitivno na margini i nikad više neće imati onaj društveni značaj koji je imala nekada…«

Kroničar svoga doba

U knjigama »Okapnice« (Dijak, Priboj, 2020.) i »Rani radovi« (SKD Prosvjeta, Zagreb, 2021.), dakle u njegovim pjesničkim, ali i esejističkim i kritičarskim ostvarenjima, najbolje se može sagledati cjelina, kao i stilska, jezična, tematska i ina raznorodnost njegova teksta. To je zaseban svijet u kojem se miješaju refleksi avangardnosti na tragu Danila Harmsa (»Rani radovi«) s esejističkim traganjima po djelu Miloša Crnjanskog ili »ključaru nebeske mehanike« Milutinu Milankoviću koji nije bio samo velik znanstvenik, već i vrstan književnik, a sve je to začinjeno dirljivim autobiografskim crticama, uspomenama na djetinjstvo u rodnom Bijelom Brdu, na vrijeme provedeno uz Dravu i Dunav, dječje igre i, kako kaže, ravnicu iznad koje se zvjezdano nebo vidi ljepše i bolje nego igdje drugdje (»Okapnice«).

Obje knjige su zapravo neka vrsta uspomena, hommagea jednom načinu života, sredini i ljudima koji su u ratnom vihoru i razaranjima zauvijek nestali, a ostali su tek fragmenti duše koje Nešić pozorno bilježi, ispisuje kako bi na razvalinama tog svijeta i »duha vremena« sačuvao barem tragove njegova postojanja. Iako su »Rani radovi« (na)pisani prije strašnog rata kojim se raspala Jugoslavija, dobar dio tih pjesama kao da sluti zlo, nedefinirano, ali prisutno i iz ove današnje perspektive može se iščita(va)ti u tom »ključu«. On je kroničar svoga doba, ali i povijesti hrvatsko-srpskog pograničja i sa strašću ispisuje svoje eseje, priče, crtice i pjesme kako se civilizacija panonskih Srba, Prečana, ne bi zaboravila. Sjećanje traje i prolazi, a ako se ne zapiše, kao da nikada i nije postojalo, a radi se o životu ljudi, jednoj specifičnoj tradiciji koja je bila itekako vitalna i samosvojna.

»Rani radovi« zapravo su reprint tekstova iz prve dvije Nešićeve objavljene zbirke »Crv sumnje u jabuci razdora« (Beograd, 1985.) i »Surogati« (Beograd, 1990.); u obje dominiraju mehanizmi paradoksa, crnog humora, groteske i parodije, a sve s namjerom da se destruira ontološki značaj poezije kao takve, jer u protivnom zapada se u patetiku, puko teoretiziranje i pjesme prestaju biti životne. Knjiga je puna smijeha, čak i cinizma, ali kroz brojne metamorfoze rađa se ciklus lirskih pjesama koje problematiziraju svakodnevne egzistencijalne teme.
U objema zbirkama svaka pjesma se podvrgava ironijskoj deformaciji, a posebice su interesantna Nešićeva poigravanja s biografijama velikih pisaca (Gogolj, Tolstoj, Dostojevski, Andrić, Krleža, Crnjanski, Tin Ujević…). Uvodna pjesma »Epitaf pesnika koji je poeziju shvatao isuviše ozbiljno« u prvoobjavljenoj zbirci »Crv sumnje u jabuci razdora« iskazuje sve ono čime njegova poezija obiluje do danas. »Kad su me bacili u vodu/nisu mi o vrat vešali kamen./ Reč/ koja mi je zapela u grlu/ odvukla me je na dno/.

Tekst o Osijeku

Zbirku »Surogati« čini pet cjelina: »Drama«, »Poezija«, »Proza«, »Mešovite vrste«, a »Beleške lirskog subjekta« svojevrstan su epilog u kojem se Nešić oslanja na misao Viktora Šklovskog kako se svako umjetničko djelo stvara kao paralela i protuteža nekakvom obrascu i stoga je parodija kao književni postupak neminovnost i blagodat. To je put kojim Nešić i danas hodi, a fascinira njegovo povjerenje u moć riječi i snagu jezika. U »Okapnicama« (tiskana je ćirilicom, koja zajedno s latinicom čini ravnopravno sastavni dio njegova stvaralačkog identiteta), posebno su interesantni eseji o »odnosu istorijskog, romanesknog i poetskog u »Seobama« Miloša Crnjanskog«, o »kulturi Srba u Hrvatskoj«, a osobno mi je impresivan tekst o Osijeku, gradu u kojem je Nešić išao u školu i gdje je jedno vrijeme radio kao gimnazijski profesor.

Na kraju priče o Osijeku on kaže: »Osijek nije grad mog djetinjstva, ali jeste grad moje mladosti, dio mog životnog i kulturnog prostora. Tu sam išao u gimnaziju u kojoj sam kasnije i radio; živio sam u tom gradu pet godina, u njemu je rođen moj stariji sin. Teško mi je da govorim o Osijeku, previše je tu prigušenih emocija, potisnutih događaja i neostvarenih želja. Previše je prijatelja koje rijetko srećem ili ih uopšte ne viđam. Već godinama u Osijek odlazim kao da idem u neki drugi, tuđi grad…Žurno obavljam poslove i mehanički prolazim poznatim ulicama…Tek katkad povedem sinove da im pokažem gdje smo u ranijem životu postojali. Moja veza s Osijekom, mojom potopljenom Atlantidom, literarne je prirode, čista fikcija«.

Jezik kao svemir

U knjizi treba izdvojiti Nešićeve »Besede i članke« gdje je pisao o raznim književnim pojavama i temama (primjerice Disovoj lirskoj kozmogoniji i apokalipsi), ali osobitu snagu, barem se tako meni čini, ima tekst »U čamcu pred svitanje«, gdje se turgenjevski vratio u okrilje one lirske proze koja najpregnantnije pokazuje tko je to Đorđe Nešić i u čemu je tajna moći njegova jezika i poetike: »I onaj tko jednom počne da se bavi riječima i jezikom, uvučen je u kosmičku priču. Jezik je kao svemir, beskonačan i svevremen…Riječi su naše vodilje u suštinu, u logos. Jezik najpouzdanije i najduže pamti i čuva sve što je postojalo i što postoji. Sve što se dešava, prvo nastane u jeziku, a tek ono što iščezne iz jezika definitivno pripada ništavilu…

Čarolijom duše jezik doseže svoju najvišu kotu – postaje poezija«.
U tom duhu nastala je i sjajna Nešićeva prva prozna knjiga, zavičajni rječnik »Luk i voda« (koju je ilustrirao slavni Borivoj Dovniković Bordo) u kojoj je ispisao poetsku melodiju materinjeg jezika. Knjiga je podijeljena u cikluse koji imaju glazbene nazive, a u njoj je, kako kaže sam autor, pisao o »seoskim slavama-kirbajima, ribama, konjima, birtijama, drveću…To me je vratilo u djetinjstvo i nekim potisnutim, pomalo zaboravljenim riječima, a te riječi sve dublje prodiru u zavičajni jezik. Poznato je da jezik najbolje i najduže pamti pa sam iznio dio onoga što je moj zavičajni govor zapamtio…«.

Knjiga »Luk i voda« svojevrstan je spomenik Nešićevom zavičaju, pisana je bez patosa, ali s puno sentimenata, jer ga vraća izgubljenim svjetovima i osjećajima, zatomljenoj mašti, svemu onome što u sjećanju blijedi, pretvara se u uspomene koje nestaju, a kako bi sačuvao cijeli taj svemir bivšeg života, svojim pjesničkim umijećem Nešić ga je koncentrirao u nekakav čudesan spoj misli, riječi i osjećaja u kojem se neočekivano, iznenada, naizgled ničim izazvano pojavi riječ na koju je davno zaboravio, a upravo ona najbolje iskazuje bit, dušu svega onoga što je želio reći ili napisati.

Veličanstveni glas

Međutim, nije moguće ne spomenuti Nešićeve tekstove posvećene Milutinu Milankoviću čija je veličina djela, ali i mjera ljudskosti postala trajnom preokupacijom. Posebice ističe dva Milankovićeva djela: »Kroz vasionu i vekove« u kojem autor kombinacijom fakata i fikcije oživljava jedno čudesno putovanje kroz prostor i vrijeme, a pri tome se i otkriva kao lucidan promatrač, zanimljiv pripovjedač s razvijenim smislom za detalje, vješt u deskripciji, a pravi majstor duhovitih i umnih dijaloga. Ništa manje zanimljiva nije ni druga knjiga naslovljena »Uspomene, doživljaji i saznanja« (ima gotovo tisuću stranica); to su memoari koji spadaju među najuspješnija ostvarenja tog žanra u srpskoj književnosti.
Ili kako kaže Nešić: »Pored svog životopisa, autor je opisao i sudbinu Srba doseljenih sa Čarnojevićima na obale Dunava i Drave, kao i dvjestogodišnju istoriju svoje porodice. Kroz ova sjećanja defiluju na stotine likova – od najznačajnijih naučnika toga vremena do đambasa, vinogradara, kuvarica, gazdarica, učitelja, studenata, političara, lijepih žena, umjetnika, inženjera, vojnika, radnika, seljaka…

U indeksu ličnih imena na kraju »Uspomena« navedeno je oko tisuću petsto znamenitih ljudi koje Milanković pominje i s kojima se susretao…Posebno je dragocjena atmosfera Osijeka koncem XIX. vijeka, Beča na prelazu XIX. u XX. vijek i Beograda u prvoj polovini XX. vijeka koju autor upečatljivo oživljava…Dubinski zahvatajući prostor i vrijeme koje oživljava, on donosi pored obilja naučne i istorijske građe, mirise i ukuse svakodnevnog života sredina i vremena koje opisuje. Pritom se majstorski služi svim postupcima proznog kazivanja. A, kao lirski lajtmotivi kroz djelo se neprestano dozivaju očinski dom i Dunav, piščevo ishodište i utočište u teškim životnim trenucima. Pojedini pasaži posvećeni očinskom domu u Dalju i Dunavu imaju odliku pjesama u prozi«.

»Okapnice« i »Rani radovi« su knjige vrijedne i dostojne svakog poštovanja; svaka na svoj način govori o usudu čovjeka, ljudi, naroda iz pograničja, s margine koji žive u nekakvom nedefiniranom prostoru i imaginariju, nikome nisu potrebni, nikome, pa čak ni samima sebi ne pripadaju. U toj titanskoj borbi za o(p)stanak, kako bi izmakli hudom usudu, percepciji većinske zajednice koja u njima često vidi strance, u najboljem slučaju statistiku, ali ne i živa ljudska bića, panonski su Srbi tražili i nalazili način da prežive, svjesni da se nemaju kome obratiti za pomoć, već samo u sebi samima potražiti spas od nestajanja. A, Đorđe Nešić je glas ljudi s tih prostora i to uistinu veličanstveni glas; iskren, pošten, barokno bogat i nadasve uman.