RIJEKA – Zašto se bojimo dirati u pamćenje, kako se pamćenjem kreiraju povijesni narativi, kako raznolikost kulture i identiteta utječe na sjećanje – samo su neka od pitanja otvorenih na panel-raspravi o novoj knjizi Natke Badurina koja je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti održana u sklopu festivala Vrisak. »Strahom od pamćenja« kroz četiri se povijesne teme iz prve polovice 20. stoljeća progovara o pamćenju i sjećanju na traumatična zbivanja koja je područje sjevernog Jadrana iskusilo, pri čemu autorica, rođena Riječanka i profesorica na Sveučilištu u Udinama, na doticaju i međuodnosu književnosti, umjetnosti i povijesti istražuje zabilježena sjećanja i njihove konflikte.

Proučavanjem sjećanja i njihovih manifestacija u brojnim oblicima u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji – od javnog prostora, spomenika, imena ulica i komemoracija, do umjetničkih djela, knjiga, filmova, pjesama i pisane riječi – ulazi se u područje koje se do ne tako davno nije razmatralo u ozbiljnim historiografskim istraživanjima. Međutim, premda ne traga za istinom progovaranjem o činjeničnom aspektu povijesti, pamćenje je dragocjeno upravo zbog svojih emotivnih, subjektivnih i narativnih elementa i doprinosa koji daje pogotovo onda kada o određenom povijesnom zbivanju ne postoje drugi izvori.

Dirati u teške teme

Na argument »ne bi li bilo bolje da se okrenemo budućnosti i povijest ostavimo povjesničarima«, panel u kojem su uz Badurinu sudjelovali Ivan Jeličić, Melita Sciucca, Tea Perinčić, Miha Kosovel i moderator Vjeran Pavlaković dao je rezolutan odgovor – apsolutno ne.

– I u politici, i u teoriji i studijima pamćenja bilo je ideja o tome da se teških tema ne treba sjećati i da prestanemo govoriti o prošlosti. No, ljudi u sebi nose neraščišćene traume koje se nasljeđuju iz prošlosti. Pretrpljeno nasilje, netrpeljivost, frustracije i osjećaj progonjenosti se upisuju u identitet, zbog čega nam je potrebna prorada. Svako društvo i svaka država ima te teme i sukobe, kazala je Natka Badurina, natuknuvši kako se odbijanjem zatvaranja rasprave treba pokušati probiti kroz patnje koje se prenose kroz generacije i u kolektivnu svijest.

Premda je takva vrsta kolektivnog pamćenja uglavnom nacionalna, u pograničnim područjima poput sjevernojadranskog različiti narativi dolaze u bliski dodir i konflikt u većoj mjeri negoli je to slučaj unutar samog nacionalnog narativa. Stoga je ovdje, kaže Badurina, potrebna transnacionalna komponenta da se stvori pogled koji neće dovesti do zajedničkog pamćenja, ali u kom će postojati koegzistencija. Iz tog rakursa, multiperspektivnost sjećanja više je privilegij nego problem, što prema mladom povjesničaru riječkog sveučilišta Ivanu Jeličiću utječe na dojam da se povijesnim temama i pamćenjem u Hrvatskoj bavi samo u Istri i na Kvarneru, iako bi ta praksa trebala biti šira.

Višeslojnost i fluidnost identiteta za ovo su područje karakteristične baš zbog bogatstva i utjecaja kultura, jezika, umjetnosti i popularne kulture, što se dakako odražava i na fluidnost sjećanja. Tu su vrstu prijelaza istaknuli su predsjednica riječke Zajednice Talijana Melita Sciucca i književni radnik Miha Kosovel iz Nove Gorice, grada čije se nositeljstvo titule Europske prijestolnice kulture 2025. s Goricijom temelji na zajedničkom povijesnom iskustvu granice. Kosovel je naveo kako je degradacija koju granica nosi tom stoljećima višejezičnom i multietničkom prostoru postala dio identiteta i sjećanja koje veže tamošnje stanovnike, što samom činjenicom života u pograničnom području predstavlja odmak od nacionalnog pamćenja koje je prisutno negdje drugdje.

Antifašizam kao okvir konsenzusa

Panelisti su se dotaknuli i problematike državnih politika sjećanja i zaborava zbog kojih s mnogo truda, pažnje i novaca ulaze u kreiranje službenog narativa. Disonantni glasovi sa sjećanjima koja se u taj narativ ne uklapaju u javnom se prostoru prvenstveno javljaju kroz umjetnost, čija je uloga potcrtana kao iznimno važna i odgovorna, budući da većina ljudi o traumatičnim povijesnim događajima saznaje posredno, a ne iz čitanja historiografskih izvora. Strah od pamćenja javlja se zbog nedostatka temeljnog konsenzusnog okvira i prostor koji bi uključivao takva sjećanja.

– Pamćenje se mora demokratizirati, svaka zajednica mora imati pravo ispričati svoju traumu. Ne moramo se svi sjećati istih stvari ili na isti način, ali moramo imati zajednički okvir i taj okvir mora biti antifašizam, jer fašizam jest diskriminacija koja demokratizaciju ne dozvoljava. Mladi naraštaji istraživača u području studija pamćenja idu i korak dalje. Oni smatraju da taj okvir mora biti ljevičarski antifašizam jer on mora biti kritičan prema dominantnom narativu, liberalnom kapitalizmu u kojem stoje korijen nejednakosti i korijen nadvladavanja nad drugima, a i ja sam sklona toj struji mišljenja, kazala je Natka Badurina.

Razgovor je pred brojnom publikom zaključen žustrom raspravom o odnosu politike prema povijesti i povijesnom pamćenju, te raspravom o ulozi i odgovornosti umjetnosti kao javnog djelovanja koje oblikuje kolektivno pamćenje. Ipak, bez obzira na različitost perspektiva do zajedničkog se zaključka ipak došlo – za demokratsko se društvo treba boriti.