Razgovor s teatrologinjom, kritičarkom i književnicom

Nataša Govedić o novoj pjesničkoj knjizi “Pasja kola”: ‘Nisu samo ljudi moja raja’

Kim Cuculić

Meni se čini da je osim jakih emocija uz psovke uvijek nekako vezana i pravda, potreba pravičnosti, to je ljudski oblik zaštite od uroka - Nataša Govedić / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

Meni se čini da je osim jakih emocija uz psovke uvijek nekako vezana i pravda, potreba pravičnosti, to je ljudski oblik zaštite od uroka - Nataša Govedić / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

nježno, okrutno, seksi, zlobno, dobrodušno, dekoncentrirano, bijesno itd.



Početkom ovog tjedna predstavljena je nova pjesnička knjiga Nataše Govedić pod naslovom »Pasja kola«, objavljena u nakladi VBZ-a.


Kako je navedeno na koricama izdanja, knjiga svoj naslov, ali i kičmu – uspravnu i pripadajućem simboličkom polju izravno suprotstavljenu – duguje etici i estetici psovke. »Njezine postavke složenije su ipak nego u domaćeg rodonačelnika žanra, mitskog Kamova. ‘Pasja kola’, naizgled izravno iz psovke utekla, zapravo pripadaju metarazini, području komentara – njima se neimenovane kletve raščlanjuje, vrednuje, amplificira za buduću upotrebu. Ova knjiga, koja istražuje etiku i estetiku psovke te simboliku pasa, predstavlja ludički i hrabar pogled na suvremena društveno-politička pitanja. Protagonist sintagme ipak je ključan, kao aktivni i kao pasivni princip. PAS se krije u svakoj od natuknica-poglavlja ovog ludičkog, lirskog PSEudo-rječnika, uspostavljajući njegov kompleksni, razgranati simbolički sustav. Autorski glas, ne prežući od hvatanja u koštac s aktualnim društveno-političkim pitanjima, prkosi ‘psećem životu’: prešutnoj logici brnjice, PASivnog pristanka, uzice koja vodi i sputava. Njegovo područje borbe, oružje, sredstvo: jezik, raspojasani, znatiželjni i gipki (psećemu ipak sličan!) pjesnički jezik«, istaknuto je.


Psovka je naša dignuta pest


Vaša druga zbirka pjesama »Pasja kola« svoj naslov i sadržaj duguje etici i estetici psovke. Zanimljivo je da se riječ pas krije u svakoj od natuknica-poglavlja knjige. Je li to bio unaprijed zamišljen koncept u koji su pjesme uklopljene ili su one nastajale neovisno o konceptu koji se možda kasnije nametnuo prilikom oblikovanja i uređivanja zbirke?


– Polako je nastajao, odnosno počeo je izbijati negdje sredinom pisanja. Početni impuls za zbirku sigurno je bila formulacija »pasja kola«, koja je ostala i u naslovu. Mene jezik mora »ugristi« nekom formulacijom koja onda postane kost za dugo glodanje. Jer što je ustvari psovanje? Je li to neki osobiti odušak? Lingvisti dijele psovanje na uvredljivo i empatično, a imaju i podvrstu katarktično psovanje. Znači psovanje ima i svoje žanrove, s kojima se isto moguće zafrkavati. U kazališnom smislu, oduvijek mi je zanimljivo kako se psovanje koristi umjesto jakih emocija. Stvar je u tome kako nešto opsuješ: možeš nježno, okrutno, seksi, zlobno, dobrodušno, dekoncentrirano, bijesno itd. Mogli bismo reći da bar u kazalištu vrijedi »psujem, dakle intenzivno osjećam«. Ponekad psujemo da tonom, a ne riječima kažemo što osjećamo. I povijesno je zanimljivo: navodno je najstarija sačuvana psovka iz razdoblja Ramzesa Trećeg, dvanaesto stoljeće prije naše ere, a tiče se toga da jedan pisar žrtvuje pet štruca kruha bogu sunca kao bi bog štitio njegova mrtvog oca, dok međutim, ako netko pojede taj kruh, »jebat će ga prvo magarac pa onda majmun«.




Meni se čini da je osim jakih emocija uz psovke uvijek nekako vezana i pravda, potreba pravičnosti, to je ljudski oblik zaštite od uroka, kao i zaštite od krađe. Psovka je naša dignuta pest, hrabrost. U Rijeci imamo lijepu riječ »drčnost« (samopouzdanost do točke bezobraznosti). To sam htjela dotaknuti zbirkom. A urednik, Marko Pogačar, odmah je to prepoznao. Inače i njegova zbirka »Ponoćni glagoli« puna je životinja, a pisali smo svaki svoju vremenski paralelno i ne čitajući jedan drugoga.


Za mene su životinje, recimo moje mačke, totalni učitelji – Nataša Govedić / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ


Matoš i Kamov


Kako ste i zašto došli na ideju pjesničkog problematiziranja psovke i kako se u svemu tome našao motiv psa – spomenimo neke od naslova poglavlja koji u sebi sadrže riječ PAS – PASOPTIKUM, PSIHOZA, PSINE, PASSPORT, PASODOBLE, PASTUH, PASTRVA…?


– Intuitivno. Sve krene od iracionalne potrebe da napravim neki nered. Zaljubim se u igru riječima. U ovoj zbirci »pas« podivlja, odmetne se i počne se pojavljivati na neočekivanim mjestima: umjesto da bude poslušno pseto koje sluša gazdu, divlja po leksikonu, po rječnicima, skače po tome kako definiramo stvari. E sad zašto mi je potrebno da se pas odmetne i postane vuk: možda zato što živimo u vremenima tako velikog umora i toliko uvježbane PASivnosti da me to na nekoj unutarnjoj razini uzrujava na pasja kola. Ovučimo se više, dok nas nije dotukao pasji život.


Kad je riječ o poeziji i psovci nezaobilazan je Janko Polić Kamov, odnosno njegova »Psovka« iz 1907. godine. U vašoj zbirci nalazi se pjesma naslovljena »Kamovljeva psovka«. Je li vam Kamov bio prva inspiracija za »Pasja kola«?


– Možda nesvjesno, jer od srednje škole volim Kamova, obožavam njegovu alergiju na poniznost i poslušnost (jednom riječju: na Joba), njegovu otvorenu strastvenost, pa onda još jedna riječ koju Kamov često koristi, predivna: mahnitost. Ali zapravo sam htjela napisati nešto o Kamovljevoj senzualnosti i erotskoj žestini, zato što mislim da u našoj književnosti ima jako malo tog »ravnopravnog hedonizma« partnera, vezanog upravo za seksualnost. Kod mnogih književnika postoji strah ili čak duboka anksioznost od zajedničkog izgaranja, zbog čega se žene imenuje kao pornografsko meso koje se troši. Tome nasuprot, Kamov je unatoč svim svojim privatnim katastrofama na strani sunca, prožimanja, tamnog plamsanja s Kitty, prkosa svim ideologijama suzdržanosti. Čak i po cijenu da time bude spržen. Ali Janko Polić ustvari nema straha od vatre. Nema straha od neobuzdanosti. Nula nekad može biti najviša ocjena, recimo kad je to nula iz asketizma.


Bilješka o autorici

 


Nataša Govedić dosad je objavila jednu zbirku poezije (»Zlice i vilice«, Fraktura, Zagreb, 2022.) te dva romana (Kako zavoljeti morskog psa, Sandorf, Zagreb, 2019. i Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel, Ljevak, Zagreb, 2023.). Kao autorica za djecu, objavila je i dva romana animalne fantastike (»Mrežir« i »Zmajir«) i jednu antologiju bajki. Primjećuje u svom književnom opusu za sve dobi jako puno životinja, čija prisutnost ne jenjava (peraje, repovi, krila, kljunovi). Kako veli filozof Brian Massumi: »Zašto ne bismo krenuli od pretpostavke da najzaigraniji čovjek možda, eventualno i uz puno sreće samo ponekad doseže nesputanu animalnost postojanja na Zemlji? Zašto nam životinja ne bi bila uzorom?«

Kakvo mjesto općenito zauzima Kamov u vašoj »lektiri«?


– Miljeničko. Matoš i Kamov su mi lari i penati.


Poezija u učionicama


U istoj zbirci pjesmu »Dragi Guštl« posvetili ste Antunu G. Matošu. Poznato je što je Matoš pisao o Kamovljevom pjesništvu nazvavši ga »lirikom lizanja i poezijom pljuckanja«. Kako osobno vidite odnos Kamov – Matoš?


– Faktički, Matoš je bio totalno u krivu. Nastojao je izgurati Kamova iz poezije samo u novinarstvo i nije od toga odustajao, iako je mladi Polić bio izrazito plemenit kolega i ne samo da nije vratio Matošu istom mjerom (uvredama tipa »ogavna poezija« ili »bedast k’o toljaga«), nego je zadržao poštovanje prema svom atentatoru i unutarnjem mentoru. To se posebno vidi u pismu gdje Kamov moli Matoša da mu pošalje najnoviji napad na njegovo pjesništvo u inozemstvo, tako da ga Kamov može u miru pročitati i uvažiti, pri čemu dodaje da ga zanima sve što Matoš piše i da u njemu i dalje vidi prijatelja. U jednom tekstu Kamov kaže i da je Matošu ruganje vrsta drugarskog sporta, satira mu je prirođena, a o njezinim je uvidima o svom radu spreman ozbiljno razmisliti. Pred kraj Kamovljeva života Matoš priznaje da mu je ta Kamovljeva tolerancija bila »najsvjetliji moment čitave feljtonističke karijere«. To su dakle povijesne činjenice. Moj kritičarski osjećaj je nešto drukčiji, a tiče se toga da Matoš u Kamovu čuje svoju vlastitu zatomljenu agoniju i ona mu je iskreno neizdrživa. Jer Matoš uvijek nastoji ostati baletan boemštine kojemu je sve još jedna pirueta. A Kamov pokazuje krvave noge i iskrivljene prste. Obje istine su autentične.


U pjesmi »Otajstvo«, referirajući se na Roalda Dahla, postavljate pitanje: »Zašto u školama rade ljudi koji ne vole poeziju. Zašto. Zašto. Zašto.« Kakav je po vašem mišljenju odnos prema poeziji u obrazovnom sustavu?


– To varira od učionice do učionice, jer nastavu hrvatskog jezika i književnosti drže različito sposobni pedagozi umjetnosti, a neki od njih nisu činovnici i sjajno rade s djecom. Ali na razini svih udžbenika je odnos prema poeziji krajnje birokratski i nekreativan. Od djece se traži štrebanje stilskih obilježja određenih stihova, pa biografskih podataka o pjesnicima, čak je prisutno i nečuveno bedasto slaganje oko toga što je »pouka« nekog djela, oko koje se udžbenici pretvaraju da postoji konsenzus. Naravno da ne postoji. Djecu se ne uči misliti poeziju ni pisati poeziju, a to jedino ima smisla. Jako mi je stalo do tog problema i upravo završavam knjigu velikog prevrednovanja pedagogije čitanja, pedagogije književnosti. Izlazi ujesen u Nakladi Ljevak.


Snimio Davor KOVAČEVIĆ


Igri se živo fućka za autoritete


Citirat ću jednu vašu vrlo kratku pjesmu, pod naslovom »demokracija«, gotovo aforističnu, koja zapravo sažima sve: »Zapovjedi i psovke su najtočnije/jer se prvih ne drži nitko, a drugih svi.« Slijedom toga, u kojoj mjeri su vaše pjesme iz ove zbirke politične, odnosno kritične i satirične prema društveno-političkoj stvarnosti?


– Čini mi se da su mi pjesme zapravo jako povjerljive. One žele čitatelja koji ima smisla za humor i želju za igru – recimo primijetila sam da tko god pročita zbirku, a ima moj mail ili se srećemo na ulici, odmah se krene sa mnom zafrkavati na temu što je »psimfonija«, a što »oPASnost«. Je li igra aktivistička? Iz moje perspektive apsolutno – i to daleko više od agitacije. Igri se živo fućka za autoritete i zato je toliko iscjeliteljska. Definitivno ne spadam u pjesnike koji žele stvoriti neproziran i neproničan jezik koji je neka njihova »tajna komora« svetog buncanja, ali nitko ih ne razumije. Čemu zaumnost ako sam u njoj sama? Ja bih vučji čopor čitateljica i čitatelja.


Spomenut ću i pjesmu »braća psovači« u kojoj opet spominjete Guštla, a zanimljiva je i zato jer je na kajkavskom dijalektu. Kako je ona nastala?


– Nažalost nisam bilingvalna, nisam i kajkavka i štokavka (to bi bilo ogromnno bogatstvo da jesam), ali često slušam i čakavski (recimo u poeziji Eveline Rudan) i kajkavski (preko supruga) kao neko čudo hrvatskog jezika koje uspješno izmiče tiraniji štokavskog. I nekako sam se htjela Matošu odužiti i obratiti (inače ima u zbirci još pjesama koje su mu posvećene i koje su na štokavici) na tom mekom jeziku »abeceje«, a ne abecede. Unatoč svim njegovim prgavostima i svadljivostima, obožavam Matoša i kao stilista i kao lucidno perceptivnog kritičara. A pjesma je nastala jer mi ponekad treba takav fantastičan literarni prijatelj. Netko tko je izdržao na poziciji skepse i hedonizma, čak i kad je to imalo najvišu cijenu. Kao što mi recimo treba i Anton Čehov, primjerice njegova averzija na dive kao klišeje i na klišeje kao dive, posebno averzija na Sarah Bernhardt, o kojoj je napisao dva »matoševska« teksta potpune neimpresioniranosti njezinom maksimalnom pompoznošću. Gdje bih ja bila bez takvih prijatelja. Znam gdje: u kulturalnoj depresiji.


Pisanje kroz životinje


U »Bilješci o pas-tirici ove knjige« primjećujete da u vašem književnom opusu za sve dobi ima jako puno životinja. Njima se sada pridružio i pas. Kako to objašnjavate?


– Evo nedavno je umro Paul Auster koji je napisao predivan pseći roman »Timbuktu«. I vjerojatno ga je napisao zato što je pas ustvari viša emocionalna inteligencija. Za mene su životinje, recimo moje mačke, totalni učitelji. Shvaćeno na japanski način: zaslužuju apsolutno poštovanje. Ali, nažalost, ne mogu racionalno objasniti zašto i kako je nastala ova zbirka. Ni zašto stalno pišem kroz životinje. Evo Čehov bi vjerojatno rekao da mi treba odmor od ljudskih zidova, puno veća neposrednost. Možda odmor i od društvenih jezika, u korist struja čiste emocionalne energije. Ne znam. Izvjesno je da nisu samo ljudi moja raja, što bi rekle Sarajlije. E sad zašto… Neke stvari o sebi tek trebaš shvatiti, zato i pišeš.