Iako je Roger Caillois nedvojbeno jedan od najznačajnijih francuskih, pa samim time i europskih intelektualaca minulog, 20. stoljeća; član je francuske Akademije »besmrtnika« postao 1971. godine, a nakon što je 1978. u Parizu nenadano preminuo, njegovu je stolicu preuzela slavna književnica Marguerite Yourcenar, prva žena izabrana u tu jednu od najprestižnijih kulturno-znanstvenih institucija u svijetu i koja je, već po tradiciji, svoj inauguralni govor »Čovjek koji je volio kamenje« posvetila svom prethodniku; nažalost u nas, u Hrvatskoj gotovo da i nije prevođen, tek nešto više u Srbiji, gdje su mu prevedene tri knjige: »Igre i ljudi« (Beograd, 1979.), »Estetički rečnik« (Novi Sad, 1982.) i »Kamenje« (Niš, 1988.). Naravno, to je u svakom pogledu malo, ali ipak dovoljno za one koji se ne služe francuskim jezikom, da se uvjere o kakvom se iznimnom eruditu, ali i znanstvenom istraživaču enciklopedijskih dimenzija radi. Ogromno je, široko i duboko polje kulture, umjetnosti, kao i društvenih, odnosno prirodnih znanosti koje je ovaj umni čovjek snagom svoga duha i intelekta obrađivao; gotovo da nema područja humanističkih disciplina gdje nije ostavio svoj neizbrisiv trag.

Svjetionik u olujnoj noći

Napisao je »čitavo brdo« knjiga, cijelu biblioteku naslova, od kojih danas većina spada u kapitalna djela naše civilizacije; dovoljno je, primjerice, konzultirati opsežnu monografiju (u izdanju pariškog Seghersa) o njegovu liku i djelu i pojmiti koliko i kakvo je nasljeđe ostavio za sobom. Kritičko artikuliranje suštinskih fenomena naše povijesti, od mita i religije, preko antropologije, filozofije i književnosti, do modernih vremena i niza znanstvenih disciplina kojima se pri tome služio kako bi što suptilnije oblikovao i argumentirao svoje, često provokativne ideje, svjedoči snagu njegove »rasudne moći«, kao i ljepotu »borgesovskog izričaja« kojom je na samosvojan način iz svijeta snova i labirinta maštarija »izvlačio« sukus(e) duha vremena koja je istraživao i u tom pogledu njegovo je sveobuhvatno djelo pravi, barokno bogati rudnik, raznih slojeva/sfera znanja koje nije samo inspiracija svima kojima je istinski stalo do »ljepote (i) mudrosti«, već i putokaz, »svjetionik u olujnoj noći« (M. Yourcenar) koji nam olakšava plovidbu kroz sve Scile i Haribde kojima su naša povijest, kultura u najširem značenju te riječi i civilizacija bitno određene i(li) obilježene.

Caillois piše o »teško dohvatljivom, polivalentnom znanju«, koje moramo »osvojiti« i bez kojeg nije moguće do kraja i bez ostatka dohvatiti (s)misao našeg postojanja/bivanja; utoliko su njegovi rukopisi istodobno i arheologija i arhitektura mašte i snoviđenja kojima se može oblikovati i tzv. alternativna povijest koja bi mogla biti podjednako realna, kao i ona stvarna, jer na koncu tko smo mi, a da bi znali koju i kakvu »realnost« živimo. Ograničena bića, ograničenih moći, a tek samo poneki, primjerice Jorge Luis Borges, snagom svoga imaginarija učinli su iskorak koji im je omogućio uvid u nama, običnim smrtnicima nedostupne predjele, svijet nepoznatog, »začarane horizonte« koji graniče s astralnim daljinama, koje što im se više približavamo, postaju nam sve udaljeniji.

Fenomenologija mašte

Upravo je Roger Caillois za vrijeme svog boravka u Južnoj Americi, u razdoblju 1939. – 1945. (nakon što je posjetila Pariz, pozvala ga je argentinska književnica Victoria Ocampo, poznata po svom liberalnom aktivizmu i urednica glasovitog časopisa Sur da u Montevideu održi nekoliko predavanja) otkrio svijetu Borgesa, »argentinskog slijepog Homera«, ali budući da se početkom rata više nije mogao vratiti u Francusku (nacistička okupacija), iz Buenos Airesa se pridružio De Gaulleovom pokretu Slobodna Francuska, pokrenuo časopis Les lettres francaises (izlazio u Argentini, a financijski ga je pomagala V. Ocampo) u kojem su svoje radove objavljivali brojni istaknuti intelektualci-antifašisti (Andre Malraux, Andre Gide, Paul Valéry, Emmanuel Mounier, Andre Breton, Jacques Maritain, Julien Benda, Louis Aragon, Saint-John Perse, Marguerite Yourcenar i drugi), ali časopis je i pridonosio boljem (u)poznavanju južnoameričke književnosti u frankofonskom svijetu i tu je prevedena i objavljena kasnije slavna, kultna Borgesova »Babilonska knjižnica«.

A, svršetkom rata, po povratku u Pariz, nastavio je s prijevodima Borgesa, tako da je veliki argentinski književnik kasnije priznao kako su mu put do slave svojim prijevodima otvorili Nestor Ibarra i R. Caillois. Dakle, Borges je izravno utjecao na Cailloisovo istraživanje »fenomenologije mašte«, čiji je značaj upravo u tome »da je nije dao zatvoriti u jedan odjeljak znanja, nego podjednako smjelo zalazi u sociologiju, folkloristiku, psihologiju, prirodoslovlje i književnost«, kako je u odličnom, instruktivnom i opsežnom pogovoru napisa dr. Stanko Andrić, urednik edicije »Speculum«, u kojoj je i tiskana knjiga o Ponciju Pilatu, o kojoj će kasnije biti više riječi. Cailloisovo je djelo nemoguće svrstati, klasificirati u neke, pa i široko oblikovane ladice; one su uvijek preuske, premalene da bi u njih stalo sve o čemu piše i razmišlja ovaj francuski novodobni klasik; od kojih premisa polazi i kojim konkluzijama smjera. Sistematičan, jasan, a opet zagonetan i tajnovit, beskrajno maštovit otvorio nam je u svom kapitalnom djelu »Igre i ljudi« (»Les jeux et les hommes«, 1958.) nove mogućnosti uvida u »maske« kojima se ljudi prekrivaju kako bi se mogli slobodnije prepustiti zanosima igre, ali kako sam autor kaže: tek predstoje ozbiljna istraživanja ovih fenomena, u kojima nedvojbeno Caillois igra/ima pionirsku ulogu. Kada piše: »Reci mi što se igraš, pa ću ti reći tko si«, on zapravo naglašava kako sve što čovjek radi može postati igrom i u tom kontekstu, polazeći od igara gradi jednu novu sociologiju.

Klasifikacija igara

Predložio je klasifikaciju igara u četiri kategorije: agon/nadmetanje, alea/prepuštanje slučaju, mimikrija/oponašanje i ilinx/opijenost, zanos; dok su prve dvije kategorije karakteristične za povijesna, posebice moderna društva, druge dvije obilježavaju arhaična, »dionizijska« društva. U početku ljudi su zarad nepreglednog mnoštva mogućnosti igara izgubljeni, ne snalaze se i počinju očajavati, ali postupno uvodeći red, utvrđivanjem principa za klasifikaciju igara, definirajući pojmove, počinju nužnost i tegobu života, igrom slobode preoblikovati u radost življenja, a u tome im pomažu »paidea«, elementarna ljudska potreba za fantazijom i »ludus«, usvajanje vještina za brže i lakše iznalaženje rješenja »strogo konvencionalnih problema«. Briljantnom analizom i problematizacijom fenomena igre, Caillois je na posvema novi, originalan način napisao djelo koje govori o ljudima, životu i kulturama, konstatirajući kako nema »nekorisnog rada« i u svojim je knjigama, možda ipak najviše u ovoj o igrama i ljudima »raskrinkao snobizme i fatalnosti« kroz povijest naše civilizacije…te iskazao vjeru u duh i stoicizam lucidnosti koji čak i u besmislu zbivanja omogućavaju čovjek da o(p)stane čovjekom. Ili, kako je to sjajno zapazio bard južnoslavenske frankofonije, po mnogo čemu izuzetni novosadski sveučilišni profesor dr. Srteten Marić: »Kajoovo delo je od onih retkih, pametnih i velikodušnih u svojoj pameti; kraj sve rigoroznosti osnovnog stava, ono je, možda zbog privlačnosti ponora od kojih se brani, tolerantno, u sve zagledano i zato široko otvara vidike…«

Kolekcionar minerala

U suštini, svekoliko stvaralaštvo R. Cailloisa grozničavo je traženje relevantnih, znanstveno utemeljenih, ali maštom oplemenjenih modusa za dubinsku dijagnozu naše civilizacije i posredovanjem igara, uobličene estetike, etike i metafizike igara koje su na različite načine gradile europsku, bliskoistočnu, azijsku, afričku, južno i sjevernoameričku kulturu i kulturu Australije i Oceanije, skicirao je jednu novu sociologiju »misterija i fatalnosti igara«, iskreno uvjeren kako bez »igranja na rubu ponora« (i)racionalnosti nije moguće osnažiti i osmisliti vjeru u duh, koja se najprimjerenije iskazuje ne toliko religioznošću, (za)umnim teološkim raspravama, učenim filozofskim sofizmima, koliko se čudo čovjeka, života i prirode manifestira posredovanjem umjetnosti o kojoj odmah treba reći, kako piše Caillois, jednu neočekivanu istinu: umjetničko djelo ne čine jedino savršenstvo i ljepota, jer umjetnost nije u dosegnutom ili traženom cilju, ona je poglavito u putovima kojima se kreće da bi (po)stigla svoje sjajne nakane. A, bez slobode i invencije to je nemoguća misija.

I na tom je tragu Caillois u svom »Estetskom rječniku« (»Vocabulaire esthetique«,1946.), kroz »četrnaest članaka« (sloboda, pravilo, iskrenost, red, originalnost, neizrecivo, zaprepaštenje, forma i suština, slika, napredak, autoritet, književna kritika, umjetnost radi umjetnosti i poučna književnost), dodajući kao »zasebne članke« prirodu i umjetnost razvijao ideju »Pristupa imaginarnom« (»Approches de l’imaginaire«, 1970.), kakav naslov nosi i zbirka eseja sabrana u istoimenu knjigu kojom je bila nagovještana jedna nova poetika, koja nije označavala samo jednu duhovnu aktivnost, već se trebala prikazati i kao »opće svojstvo svekolike prirode«. I u predgovoru za novo izdanje »Estetskog rječnika« (iz 1978.) Caillois je zapisao: »Samo se po sebi razume da iz prirode ne isključujem ni minerale čiji je, kako mi se čini, krajnji produžetak čovek, koji njegove nejasne postupke nastavlja drugim sredstvima vrlo daleko u svemiru. Moja naklonost prema čvrstini i miru kamena, koja zacelo protivreči mojim prvobitnim opredeljenjima, stremi istovremeno ka jednoj poetici u začetku, koja se kloni svakog nereda u idejama i rečima.« (prijevod s francuskog Zoran Stojnović). Ovom prigodom valja podsjetiti da je Caillois bio veliki ljubitelj, poznavatelj i kolekcionar, kako kažu jedne od najvrednijih i najljepših zbirki minerala u Francuskoj; oni su ga opčinjavali, jer su mu omogućavali da razmišljajući o estetici i imaginaciji p(r)ovlači paralele i analogije između prirode, kozmosa, društva i kulture. A, sve je počelo, kako to obično biva slučajno: početkom 50-ih godina prošlog stoljeća kupio je jedan poludragi kamen (ahat) i kako je to zapisala Vesna Cakeljić: »Budnim okom alkemičara, ovaj mineralog, biograf, historičar i kroničar prodire u unutrašnjost oblutka ahata da bi u njemu otkrio vodu koja je postala zatočenicom u kamenoj tamnici još s početka postanka planete.«

Ta gotovo opsesivna posvećenost »kamenju, kao svijetu za sebe, možda čak i sam svijet za sebe«, kao simbolu neprolaznosti u kozmosu prolaznosti i stalnih mjena, rezultirala je trilogijom, kako to lijepo kaže dr. Andrić o »mineraloškom kraljevstvu«: »Kamenje i drugi tekstovi« (»Pierres suivi d’autres textes«, 1966.), »Pisma kamenju« (»L’ecriture des pierres«,1970.) rezultat su putovanja po Gruziji, Armeniji, Azerbejdžanu i Ukrajini, odnosno Meksiku i SAD-u, a u »Promišljenom kamenju« (»Pierres reflechies«,1975.) pokušao je (u)kazati na dubinu doticaja prirode i kulture, odnosno u fikcijama, u imaginarnom (po)tražiti postojanost/vječnost kamena. Kako je to točno zapazila i zapisala Vesna Cakeljić: »Cailloisova panteistička misao o stapanju sa prirodom i ‘bolno osjećanje konačnosti’ pred beskrajnošću prirode nisu samo apoteoza Kamenu kao simbolu vječne postojanoti, već i postojanosti Riječi kojima je autor ‘klesao svoje eliptične rečenice koje su rasle u snažne završetke poput finala simfonije.«

Iako bi gotovo svaka rečenica u spomenutim knjigama mogla imati svoj »zasebni književni život«, dr. Cakeljić je upozorila kako je veliko pitanje radi li se u njegovom djelu samo o mašti, dodajući: »Ponekad ne možemo da odredimo gde prestaje mašta, a počinje opis, kao što u jednom manganskom dendritu, u kamenu ima više života, nego u najživljoj biljci.« A, na drugoj strani, Caillois zaključuje kako ljudska misao može biti tvrđa i od najtvrđeg kamena: »Valjan argument je teže razbiti nego stijenu« (podsjeća nas Stanko Andrić na ove lucidne piščeve riječi), dok u svom poznom, zapravo autobiografskom djelu »Rijeka Alfej« (»Le fleuve Alphee«,1978.), kaže: »Nadmoćno bogatstvo prirode nadilazi čovjeka…kamenje nas vodi u centar svijeta, na početak Stvaranja. Prema nekim pradavnim legendama i mitovima i sami su ljudi proizašli iz kamena/petra genitrix.« Odnosno, »kamenje je jezgro svijeta, a njegovi oblici i volumeni su njegova šifra«. Na jednom drugom mjestu, raspravljajući o harmoniji koja se sukobljava s »dionizijevskim zanosima i vrtoglavicama«, Caillois priznaje: »Razmišljajući o kamenu, čovjek ustvari razmišlja o sebi«. Nisu se slučajno »poklopile« Picassove i Cailloisove misli o stvaralaštvu, procesu umjetničkog stvaranja, jer oba su s podjednakom uvjerljivošću tvrdila »kako ne rade po uzoru na prirodu, već rade poput nje«. Estetika bi se mogla u tom kontekstu definirati kao otkriće prirodne harmonije između subjekta i objekta, između pojedinca i svijeta, jer čovjek nije u suprotnosti s prirodom, već je i sam priroda.

Opčinjenost Borgesom

Cailloisova opčinjenost Borgesom, latinoameričkim fantastičnim, magičnim realizmom, prepoznatljiva je, kako ističe kritika i u njegovom najznačajnijem književnom uradku (iz 1961. godine), »Poncije Pilat«, kojeg je u svojoj vrsno probranoj ediciji »Speculum«, »pod dirigentskom palicom« prof. dr. Stanka Andrića, tiskao zagrebački nakladnik Disput (2023.), u prijevodu Damjana Lalovića s francuskog jezika. Radi se, kako se to često ističe o nekoj vrsti teološke rasprave u kojoj autor, po uzoru na Borgesa, uzima slobodu izvrnuti ustaljeni poredak stvari, istinitu (u kojoj mjeri?) priču oneobičiti i promjeniti joj povijesni tijek/slijed zbivanja u svezi suđenja Isusu Kristu; naime Poncije Pilat u Cailloisovoj interpretaciji proglašava Isusa nevinim, osigurava mu zaštitu legionara pred razularenom gomilom, a potom sam vrši samoubojstvo i to ne stoga jer je podlegao očaju, već stoga, jer si kao stoik uzima slobodu i pravo odreći se života kada sam procijeni da je tome vrijeme. A, Isus je doživio pozne godine…

Caillois slijedeći logiku misterija prirode, ali i neobuzdane Borgesove mašte, mistificira stvarnu i izmišljenu istinu, a da zapravo nismo sigurni koja je verzija priče istinita; što se uistinu dogodilo: ono što nam se stoljećima servira kao istina, kao teološka dogma, ili pak ono o čemu nam govori Poncije Pilat »rođen« u književnom laboratoriju Rogera Cailloisa? U svakom slučaju istina je fikcija i obratno, fikcija je istina, a čim je u ta događanja svoje književne prste upetljao i Jorge Luis Borges, moramo biti oprezni, jer uistinu nikada nismo sigurni o čemu se zapravo radi. Nalik nerješivom sofizmu »Lažljivac«; što zapravo govorimo kada kažemo da lažemo, govorimo li istinu, ili lažemo da govorimo istinu? Varijante se umnažaju, a rješenja nema, pa nema ni istine, (pre)ostaje samo limb, prostor između Pakla i Raja, s Čistilištem kao »pričuvnom« varijantom; dva suprotstavljena svijeta, dva vječna, kontradiktorna principa (ne)istine. O Ponciju Pilatu, njegovu liku, djelu, karakteru… kroz povijest literature i filozofije ispisana je čitava jedna biblioteka; toj ovećoj skupini pisaca od formata (Mihail Bulgakov, Anatol France, Friedrich Nietzsche, Giorgio Agamben…) pridružio se i Roger Caillois. On, kako sam već napomenuo, razmatra mogućnost, koja se možda, tek »za dlaku« nije dogodila i u svojoj pripovijesti konstatira da se samo zahvaljujući »neočekivanoj« hrabrosti Poncija Pilata i oslobađajuće presude za Isusa Krista, »kršćanstvo nije dogodilo«.

U razgovoru Poncija Pilata s Judom, potonji uvjerava prokuratora kako on nije nikakav izdajnik, već se morao takvim (u)činiti, kako bi uvjerio svjetinu, farizeje da je gramzivac koji za trideset srebrnjaka izdaje Proroka, a sve samo stoga kako bi Krist bio raspet. O Kristovom raspeću ovisi spas svijeta i stoga Juda preklinje Poncija Pilata da izda tu zapovijed i da je to i Isusova volja, jer bez tog čina svijetu nema spasa. A, kroz lik, Poncijeva sugovornika, Kaldejca Marduka, sveznadara, vidovnjaka, mudraca koji (je), kako piše Caillois: »Govorio dovoljno jezika, naslućivao dovoljno fonetičkih i fonoloških zakona da bi se imena što ih je kovao činila vjerodostojnima unatoč svim zbunjujućim suzvučjima…Marduk je htio pokazati kako je sve ulančano do najbeznačajnijih pojedinosti i kako beskrajno mnoštvo događaja može biti implicitno sadržano u neprimjetnu zametku…Činilo se da Marduk sastavlja buduću povijest kao što pjesnik sastavlja epopeju, dodajući nove epizode ili preinačujući stare ne bi li dao više koherentnosti cjelini. Čak je našao i prihvatljivo ime za francuskog spisatelja koji će nakon malo manje od dvije tisuće godina rekonstruirati i objaviti ovaj razgovor (misli se dakako na Cailloisovu knjigu o Ponciju Pilatu), u izdanju Nouvelle Revue Francaise, zacijelo umišljajući da je plod njegove mašte…Marduk je čitao neuhvatljivu, halapljivu povijest svijeta, ili barem jednu od njezinih bezbrojnih mogućih inačica.«

Pilatove dvojbe

Dakle, uz Pilatove dvojbe, osuditi, ili osloboditi Isusa Krista, Cailloisova se priča zapravo bavi »zamišljanjem svijeta u kojem kršćanstvo postoji«. Marduk do tančina predviđa svijet i povijest kakve poznajemo, ali koji se ipak neće dogoditi, a ako se nije ništa ostvarilo od budućnosti o kojoj je Kaldejac govorio i koju danas poznajemo kao prošlost našeg svijeta, a za koju se ispostavlja da je Pilatovom »zaslugom« posve kriva, otkud u tom alternativnom svijetu znamo za Poncija Pilata, zašto bi itko imao razloga o njemu (na)pisati knjige, ako rimski prokurator Judeje nije osudio Isusa i time omogućio nastanak kršćanstva? I kako u pogovoru piše dr. Andrić: »U knjizi o jednom rimskom provincijskom dužnosniku za kojeg nitko ne zna osim stručnjaka za povijest Carstva…priču o sudovanju Isusu autor mora izmaštati. Pišući tu priču, slično Borgesovu Pierreu Menardu, piscu novog Don Quijotea, pisac Poncija Pilata ponavlja riječi već postojećeg teksta. No, za razliku od Menardove situacije, u svijetu Poncija Pilata izvorni tekst ne postoji. Prikazujući nama odnekud poznatim riječima susret Poncija Pilata i Isusa, njegov pripovjedač nije u opasnosti da počini plagijat ili bude neoriginalan, jer u svijetu bez Raspeća i Uskrsnuća nema ni Evanđelja«. A, zapravo čitava Cailloisova verzija priče o Isusu, Ponciju Pilatu, Judi, Marduku, Meneniju (prefektu pretorija) i svećenicima uklapa se u njegovu »Estetsku čitanku«, jer kako autor piše: »Nema ništa što ne služi čovjeku da podnese to beskorisno svjedočanstvo koje ga uveličava u očima kojeg neshvatljivog sudije?« – i preko kojeg upućuju svom potomstvu smjelu poruku. Umjetnost toj (o)poruci daje obvezni omot…Trezven čovjek, zaljubljen u mjeru, razum i neovisnost, pokorava se zakonima koje je sam sebi odredio, kada ga ništa na to nije primoravalo. On utvrđuje pravila nekog ponašanja i nastoji ih, gotovo religiozno poštovati, svijest i slobodu usmjerava otkrivanju zavisnosti kojima se smiruje pretjerani nemir. I ono što je bio hir postaje red i znanje. Utoliko, Cailloisova verzija priče o Ponciju Pilatu može i ne mora biti istinita, ali obje: ona navodno prava i ona navodno izmaštana su podjednako moguće, pitanje je samo kako iz »povijesnog hira«, po kojoj mjeri, ispisujemo ono što mi danas, sada i ovdje, zovemo ili smatramo istinom?

I na koncu nekoliko podataka o Rogeru Cailloisu, tek kako bi imali bolji uvid u stvaralaštvo, ovog u svemu izuzenog mislioca, koji izmiče svim šablonama i stereotipima. Slično Borgesu, poput obeliska stoji sam, po strani, stremi nebesima i uzdiže se iznad drugih, naprosto stoga što i jest drukčiji.

Poliglot i polemičar

Roger Caillois je rođen u 1913. godine u Reimsu, a od 1929. živio je u Parizu, gdje je svršio najelitnije škole i postao profesor na glasovitoj Ecole normale superieure, gdje je predavao francuski jezik i književnost i klasičku filologiju, uz napomenu da je vremenom postao pravi poliglot: uz niz svjetskih, »živih« jezika, služio se i onim tzv. mrtvim, što mu je bilo od velike koristi budući se intenzivno bavio izučavanjem mitova i legendi; kako klasičnih, tako i onih blisko i dalekoistočnih. Ali, nije ga privlačio samo znanstveni rad, već je iskazivao izniman interes i za umjetnost i književnost; povezao se s Andre Bretonom i nadrealistima (Paul Eluard, Salvador Dali, Max Ernst…), da bi kasnije zajedno s Louisom Aragonom i Tristanom Tzarom osnovao »Grupu za istraživanje ljudske fenomenologije«, a svoje brojne radove: studije, članke, eseje, crtice i slično objavljivao je po raznim časopisima. Početkom 30-ih godina 20. stoljeća pripremio je i svoju prvu knjigu filozofskih istraživanja lirskih imaginacija »Duhovna nužnost« (»La necessite d’esprit«), ali objavio ju je tek 1981. Zajedno s Gergesom Batailleom i Pierreom Klossowskim pokrenuo je 1936. časopis Acephale, u kojem je i oglašeno osnivanje Kolegija za sociologiju, intelektualnog kružoka sa sjedištem u jednoj knjižari u Latinskoj četvrt koji je privukao veliki interes javnosti, budući da su predavači bili istaknuti mislioci poput Alexandrea Kojevea, Jeana Wahla, Denisa de Rougemonta itd. U tom je razdoblju Caillois objavio i svoja dva, kasnije čuvena djela: »Mit i čovjek« (»Le mythe et l’homme«, 1938.) i »Čovjek i sveto« (»L’homme et le sacre«, 1939.). Za vrijeme iznuđenog boravka u Argentini, u Buenos Airesu je tiskao »Detektivski roman« (»La roman policier«, 1941.), kojeg je pohvalio i sam Borges, a već iduće, 1942. u Marseilleu je objavio »Moći romana« (»Puissance du roman«), a potom 1944. i knjigu »Obmane poezije« (»Les impostures de la poesie«), da bi se svršetkom rata, po povratku u Pariz bavio različitim uredničkim poslovima, pa je tako postao i član uredništva časopisa Confluence, pokrenutog još za vrijeme nacističke okupacije u Lyonu. Za potrebe najpoznatijeg pariškog izdavača Gallimarda, u sklopu čuvenih »Pleiada« uredio je Montesquieova sabrana djela, a kod istog izdavača pokrenuo i biblioteku »Južni križ« (»La croix du Sud«), prijevode latinoameričke literature. Do 1948. predavao je na raznim pariškim fakultetima, da bi se potom zaposlio u UNESCO-u (vodio resor književnog prevoditeljstva), gdje je radio do 1971. godine. Pod okriljem ove visoke međunarodne institucije pokrenuo je 1952. interdisciplinarni časopis Diogene, a u to se vrijeme, 1957. (po drugi puta) oženio Slovakinjom Alenom Vichrovom, također zaposlenicom UNESCO-a (u prvom braku s Yvette Billod, dobio je kćerku). Tijekom života vodio je i niz polemika; jedne, kao s Claude Levi-Straussom sam je inicirao/isprovocirao, a u drugima se prozvan želio (o)braniti od napada s raznih strana i pozicija, primjerice kao u debati o (neo)kolonijalizmu, s Aime Cesaireom.

Nepregledno mnoštvo tekstova

Iz nepreglednog mnoštva tekstova, studija, članaka i knjiga, uz već ranije spomenute, podsjetit ću na još neka djela koja su imala širi odjek u francuskoj, ali i široj međunarodnoj, akademskoj javnosti: »Babilon: oholost, zbrka i rasulo književnosti« (»Babel: Orgueil, confusion et ruine de la litterature«, 1948.), »Opis marksizma« (»Description du marxisme«, 1950.), u kojoj je iznio stav da je (ne)kritičko prihvaćanje marksističke doktrine u intelektualnom svijetu ravno skandalu; zatim su uslijedila »Četiri ogleda iz suvremene sociologije« (»Quatre essais de sociologie contemporaine«,1951.), »Poetika Saint-Johna Persea« (1954.), »Pjesničko umijeće« (»Art poetique«,1958.), »Neizvjesnost koja dolazi iz snova« (»L’ incertitude qui vient des reves«,1956.), »Meduza et comp.« (»Meduse et cie«, 1960.), »Belona ili padina prema ratu« (»Bellone ou la pente de la guerre«,1963.), gdje je iskaz(iv)ao skepsu prema demokraciji koja dopušta pojave razornih, militantnih sustava poput nacizma i komunizma.

Treba još spomenuti i knjige: »U srcu fantastičkog« (»Au coeur du fantastique«, 1965.), »Disimetrije« (»La dissymetrie«,1973.), »Polja šahovske ploče« (»Cases d’un echiquier«, 1970.) i na koncu »Susrete« (»Recontres«) koji su neka vrsta dopune njegove autobiografije, a između ostalog posvećani su filozofima, piscima i znanstvenicima koji sa ga najviše privlačili i koji su izvršili najveći utjecaj na njegovu misao i stvaralaštvo. Uredio je i dvije opsežne antologije svjetske »oniričke«/fantastične književnosti; 1958. i 1962. godine. Umro je krajem 1978. od moždane kapi, a među nedovršenim rukopisima ostala je i poznata studija »Mit o jednorogu« (»La mythe de la licorne«).