Mihail Vizelj, ruski književni kritičar, esejist, prevoditelj (uglavnom s engleskog), novinar Roosijske gazete i glavni urednik portala godliteratury.ru, često je isticao vlastitu, dugogodišnju fascinaciju djelom Aleksandra Sergejeviča Puškina, klasika ruske, ali i velikana svjetske književnosti. Dugo je vremena strpljivo i pozorno iščitavao (gotovo) sve što je imalo veze s njegovim likom i stvaralaštvom u širokom luku od raznih monografija, životopisa, studija, kritika, sve do publicistike; od povijesti ruske književnosti, preko lingvistike i folkloristike, pa sve do raznih strukturalističko-fenomenološko-formalističkih tumačenja, primjerice znanstvenih priloga jednog Jurija Lotmana ili sjajnih komentara Vladimira Nabokova, a pritom je posebice hvalio knjige Vikentija Veresajeva (»Puškin u životu« i »Puškinovi suputnici«), po njemu antologijska djela enciklopedijskog karaktera, nezaobilazna za razumijevanje epohe u kojoj je genijalni pjesnik živio i djelovao.

Dok se u prvoj »doslovno dan za danom reproducira Puškinov život«, onako kako se on odrazio u dokumentarnim izvorima (pisma, dnevnici, uspomene suvremenika), u drugoj je obradio detaljne portrete svih onih s kojima se Aleksandar Sergejevič (barem donekle) družio. Ali, po osobnom priznanju nikada se nije smatrao nekakvim stručnjakom, »eskspertom«, za strogo kritičku, znanstvenu analizu rukopisa slavnog poeta, ili pak znalcem tzv. Puškinova perioda u ruskoj povijesti i literaturi, sve dok ga okolnosti (prisilna samoizolacija) nisu natjerale da se uhvati u koštac sa piscem, kada je iznova počeo otkrivati i shvaćati u čemu je iskonska ljepota i snaga njegova djela i originalnost njegovih misli, te da i on o tome može i zna reći nešto, ako ne novo, a ono barem drukčije od brojnih autora koji su slovili, ili slove za autoritete, a koji su se epigonski, poput papagaja ponavljali.

Puškinova pisma

Naime, u ožujku 2020. godine, u vrijeme pandemija COVID-19, kada su svi novinari Rossijske gazete prisilno bili »prešaltani« na rad (k)od kuće, Vizelj je, po riječima njegovog bivšeg profesora Pavela Basinskog (moskovski Institut za književnost), tijekom samoizolacije suočen s problemom kako »ubiti« višak »slobodnog vremena« i kako se oduprijeti tjeskobi i neizvjesnosti svakodnevice tijekom opake pandemije koja po svojim posljedicama ni najmanje nije bila naivna, te potaknut postavljenim pitanjem (»utječe li nekako na vaše stvaralaštvo prisilna samoizolacija?«) u anketi koju je kolegama-piscima poslao upravo Basinski, odlučio napisati »ciklus neobičnih tekstova« koji su plijenili svojom provokativnošću, a kasnije ih dopunio i doradio i ukoričio u knjigu naslovljenu »Puškin u karanteni; kronika samoizolacije 1830. godine«, koju je nedavno u nas, u odličnom i živom prijevodu s ruskog jezika (vrsnog rusista) Ive Alebića objavio ugledni zagrebački izdavač Sandorf.

Obradivši Puškinova pisma iz tzv. boldinskog razdoblja (Boldino, vlastelinstvo u posjedu Puškinove obitelji), u iznimno kratkom periodu od svega 19 dana (17. ožujka do 4. travnja 2020.) Vizelj je napisao 19 članaka utemeljenih na Puškinovim pismima koja je tijekom tri mjeseca (od početka rujna, do početka prosinca 1830.) pjesnik pisao raznim osobama, budući da se zbog pandemije kolere koja je u to doba zavladala Rusijom nije više mogao vratiti u Moskvu i bio je prisiljen ostati na očevom imanju u Njižegorodskoj provinciji kamo je otišao pokušavajući uoči ženidbe srediti poslovno-financijske obveze (od oca je dobio u nasljeđe selo Kistenjevo s 200 kmetova) i probleme u kojima se nalazio, jer njegova je nekada bogata, aristokratska obitelj zahvaljujući rastrošnosti oca, ali i ranijih generacija, bitno osiromašila i stalno se zaduživala, a i sam je Puškin tome nemalo pridonosio svojim često nepromišljenim, pa i razuzdanim načinom života i ponašanjem (pijanke, kockanje, brojne ljubavne avanture…).

Dakle, jasno je samo po sebi zašto se Vizelj usredotočio na temu »Boldinskog ciklusa«, odnosno na Puškinovo stvaralaštvo upravo u tom razdoblju; naime bio je uvjeren kako se njegova osobna karantena u kojoj se mimo svoje volje našao, neće svršiti, neće potrajati jednako dugo kao i Puškinova karantena u pismima, te se želio okušati može li na sličan, stvaralački način odgovoriti na izazove vremena i pandemije 2020. godine koji su uveliko podsjećali, imali sličnost s izazovima pred kojima se našao Puškin u jesen i početkom zime 1830. Ali, sve je ispalo ipak bitno drukčije i autorova se izolacija nije poklopila s epistolarnom njegova književna idola, već stvarnom, od preko tri mjeseca, za koje je vrijeme najveći ruski pjesnik napisao svoja najbolja djela: završio je roman u stihovima »Jevgenij Onjegin«, tu »enciklopediju ruskog života« i priču o tzv. suvišnom čovjeku, ciklus »Bjelkinove pripovijetke« i »Male tragedije«, poemu »Kućica u Kolomnu i 32 pjesme«, počeo je rad na djelu »Mozart i Salieri« (tiskano 1832.), zahvaljujući čemu je »Boldinska jesen ušla u povijest kao najviši uzlet genija u procvatu snage«. Ili, kako je to u svojoj recenziji jasno sažela prof. dr. Danijela Lugarić Vukas, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, napisavši kako je knjiga Mihaila Vizelja: »Jedinstven spoj znanstveno-književne i publicističke analize koja daje zanimljiv uvid u stvaralaštvo jednog od najvažnijih ruskih pisaca i to iz potpuno novog kuta, kroz Puškinova pisma… Riječ je o tekstu koji se na konkretnom i specifičnom primjeru autobiografskih tekstova A. S. Puškina bavi širokim i kompleksnim pitanjem odnosa književnosti i stvarnosti, tj. književnosti i izvanknjiževne zbilje, pri čemu M. Vizelj iščitava Boldinsku jesen Puškina… u analogiji s nedavnim stanjem globalne pandemije. Knjiga, drugim riječima, pomnim čitanjem Puškinovih pisama daje odgovor i na neka suvremena pitanja: što činiti u trenucima globalne krize; kako na stvaralaštvo utječe prisilna izolacija; kako se nositi s izoliranošću i informacijskim vakuumom i tome slično.«

Različiti korespondenti

Preko Puškinovih pisama, a Vizelj ih citira prema izdanju Puškinovih »Sabranih djela« u 10 svezaka (1959. – 1962.), prijateljima Pjotru Vjazemskom, Pjotru Pljetnjovu, Antona Deljvigu i budućoj supruzi Nataliji Gončarovoj (pretposljednja od šestero djece ugledne aristokratske obitelji Gončarovih, a najmlađa od triju sestara, slovila je za jednu od najljepših Ruskinja toga doba; udala se za pjesnika 18. veljače 1831.) autor nam ne pokazuje, tvrdi Basinski, samo ruskog pjesničkog genija kao stvaraoca, »čije pero leti po papiru pišući remek-djelo za remek-djelom, nego i Puškina kao čovjeka s tisuću briga«, a pred nama je ujedno i knjiga, nastavlja Basinski, koja je »nastala kao rezultat velikog i plodonosnog rada i u njemu se nalazi lekcija-kako se ponašati u karanteni. Iako je odgovor očit. Jednostavno raditi«.

I sam je Vizelj pokušao pojasniti svoju, u svakom slučaju originalnu zamisao: »Do nas je došlo 19 pisama (pisana na francuskom i ruskom jeziku) različitim korespondentima – prije svega, naravno, nevjesti-gospođici Gončarovoj, osamnaestogodišnjoj Nataši. No također prijateljima i kolegama u kojima se držao, iskreno govoreći, neslužbenog stila. I u našim su rukama ona sad nešto poput Instagrama ili Facebooka po kojima možemo rekonstruirati: čime se sve bavio Puškin u svojoj Boldinskoj jeseni? Kako je ona postala – Boldinska? Puškinova pisma pružaju nam odgovor na to pitanje.« Uostalom, Vizelj se samo držao pjesnikovih »instrukcija«; »pratiti misli velikog čovjeka je najzanimljivija lekcija«, a Ivan Sergejevič Turgenjev, nenadmašni stilist i klasik ruskog realizma i sam zadivljen Puškinovim književnim majstorstvom komentirao je njegova pisma: »Zbog iznimnih uvjeta pod kojima su ta pisma napisana, ona bacaju jako svjetlo na sam Puškinov karakter i daju ključ za mnoge događaje njegovog života koji će uslijediti.«

Također je interesantno napomenuti kako pisma Puškinove zaručnice i buduće supruge Nataše nisu sačuvana izuzev post scriptuma na francuskom jeziku majčinom pismu, iz svibnja 1834. godine koje je bilo adresirano na njezinog zeta. Kako piše Vizelj, čitav ostali korpus pisama je nestao, a da pritom nije jasno je li ga Nataša sama uništila, ili ostavila u »amanet« sinu Aleksandru Aleksandroviču da ih on uništi, ili su pak pisma izgorjela u požaru koji je (1919.) zahvatio njegovu kuću. Postoji još jedna verzija kako je moguće da su Puškinovi nasljednici emigriravši iz Rusije poslije Oktobarske revolucije (1917.) svu Natašinu korespondenciju ponijeli sa sobom i da se ona danas nalazi/čuva u nekom privatnom arhivu, ali to je po Vizelju ipak najmanje vjerojatna opcija. A, kada već govorimo o Puškinovim pismima nevjesti i supruzi, već spomenuti Turgenjev, kao prvi urednik te korespondencije, u svojim je komentarima (u Europskom vjesniku, 1878.), prvo istaknuo kako je neizmjerno zahvalan što ga je Puškinova kći izabrala za priređivača ove nadasve vrijedne epistolarne građe i kako to drži »jednom od najčasnijih činjenica svoje književne karijere« i drugo: kako u tim pismima »šiklja i svijetli snažni Puškinov um, poražava izravnost i točnost njegovih pogleda, preciznost i tobože nehotimiča ljepota izražavanja«, dok Vizelj dodaje: »Moguće je reći da čak od Puškina i nije ostalo ništa osim njegovih pisama, opet bi bilo jasno o kakvom se izvanrednom čovjeku radilo.«

Genijalni pjesnik

Ali, ostaje pitanje: tko su bile osobe kojima se u svojim pismima, tijekom Boldinske jeseni obraćao Puškin? Uz napomenu kako se pri pisanju kronike Puškinova boravka u Boldinu, Vizelj koristio tzv. Boldinskim kalendarom 1830. godine S. B. Fedotove iz knjige »A. S. Puškin. Boldinski rukopisi 1830«, skupine autora u tri sveska, tiskane 2013. godine.

Knez Pjotr Andrejevič Vjazemski (1792. Moskva – 1878. Baden-Baden) jedan je od najbližih Puškinovih prijatelja (stariji od njega sedam godina) i u vrijeme kada je Puškin tek počeo objavljivati svoje radove, slovio je za poznatog pjesnika, a istaknuo se hrabrošću u ratu protiv Napoleona 1812. godine što je u tadašnjem ruskom aristokratskom društvu budilo veliki respekt, jer usprkos silnom bogatstvu (obitelj Vjazemskog slovila je za jednu od najbogatijih i najuplivnijih u carskoj Rusiji) nije eskivirao izravno sudjelovanje u bitkama, a mogao si je izraditi nekakav pričuvni položaj u vrhu Kutuzovljeva zapovjedništva, već se sa prezirom odnosio prema svima koji su to učinili, a kasnije se kitili svojim »junačkim« držanjem. Njegova supruga Vera Vjazemska (rodom kneginja Gagarina), slobodoumna, pametna i obrazovana žena, kojoj je slavni pjesnik povjeravao svoje brojne »ljubavne patnje i boli«, vremenom je postala jedna od Puškinovih najprisnijih prijateljica. Pjotr Aleksandrovič Pljetnjov (Tver, 1792. – 1862. Pariz), jedno vrijeme učitelj djeci carske obitelji; tijekom 1830. držao je lekcije iz ruske književnosti budućem caru Aleksandru II. i velikim kneginjama, da bi 1832. postao profesor na sveučilištu u Sankt-Peterburgu, a osam godina kasnije i njegov rektor, na kojoj će se dužnosti zadržati preko dvadeset godina. Vodio je nesebičnu brigu o tiskanju Puškinovih djela, smatrajući ga »genijalnim pjesnikom«, kakvog Rusija nije imala i teško da će ga ikada više i imati, a često ga je u vremenima financijskih kriza pomagao i prijateljski savjetovao.

Anton Antonovič Deljvig (1798. Moskva -1831. Sankt-Peterburg) još od školskih, licejskih dana bio je Puškinov najbolji i najpovjerljiviji prijatelj, kasnije je pokrenuo i uređivao Književne novine, u kojima su surađivali istaknuti pisci, tzv. naprednjaci (svi su potjecali iz starih i uglednih plemićkih obitelji i svi su se »više osjećali Europljanima, no što je to u Rusiji, u ta doba bilo pristojno i dopušteno«) poput Puškina, Vjazemskog, Odojevskog, Baratinskog i drugih. Sam Deljvig, pripadnik ruskog, baltičkog plemstva također je pisao pjesme, ali teško da bi ostao zapisan u povijesti ruske književnosti da nije napisao lirsku poemu »Slavuj«, koja je, kako se (pouzdano) smatra, bila posvećena Puškinu. Deljvig, neprestano boležljiv, umro je vrlo mlad i ta njegova prerana smrt duboko je kosnula i ostavila trajni trag na kasnije Puškinovo stvaralaštvo.

Romantičarske poeme

Aleksandar Sergejevič Puškin rođen je u poznatoj, ali osiromašenoj plemićkoj obitelji (6. lipnja 1799. u Moskvi) koja je »držala do obrazovanja« svoje djece (pjesnik je imao brata Lava i sestru Olgu), tako da je od ranog djetinjstva bio okružen brojnim knjigama iz očeve velike biblioteke, a već u osmoj godini počeo je pisati epigrame (o svojim učiteljima) na francuskom jeziku. Tijekom 1811. roditelji su ga upisali u elitni licej u Carskom selu, gdje su se školovala plemićka djeca, budući nositelji visokih državnih funkcija u carskoj administraciji. Pametan, talentiran, obrazovan učenik, »nadnaravnih sposobnosti lakog pamćenja« (znao je napamet na doslovo stotine pjesma vodeći ruskih pjesnika, primjerice Žukovskog kojem se divio), pristalog, ali pomalo i »divljeg« ponašanja poput Puškina nije mogao ostati nezapažen, posebice kada je i sam počeo pisati i objavljivati svoje radove za koje je odmah dobio silna priznanja, kako od Žukovskog (nazvao ga je »divom koji nas sve nadvisuje«), tako i Nikolaja M. Karamzina i Gavrila A. Deržavina, koji je 1815. kada je Puškin pred njim polagao ispit bio oduševljen njegovom pjesmom »Sjećanje na Carsko selo«.

Po svršetku liceja (1817.), Puškin je dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova, nastanio se u Sankt-Peterburgu i ponesen burnim prijestolničkim životom, zalazeći u razne salone, prepustio se »slastima i čarima noćnog života«. Prgav i plah, slobodoumnih, liberalnih ideja i stavova, ali i uspješan kod (mladih, a jednako i starijih, udanih) žena, a uz to već slavan kao pjesnik (»nije bilo nikoga tko nije znao njegove stihove«) izazivao je zavist brojnih ljudi oko sebe, te su ga često izazivali na dvoboje, do kojih srećom nije došlo, iako je, kako kažu Puškin bio spretan u baratanju oružjem. Ali, nakon što je potajno ispisivao i širio epigrame o slobodi i ironizirao vlastodržce, car Aleksandar I. odlučio ga je protjerati u Sibir, ili na Solovke. Zahvaljujući intervenciji moćnih prijatelja ipak je na kraju dobio blažu kaznu, izgon na jug zemlje, u Jekaterinoslav, u štab generala Inzova, inače ljubitelja poezije, također oduševljenog nedavo tiskanom Puškinovom poemom »Ruslan i Ljudmila« (1820.), kojom je čitava Rusija bila zadivljena, posebice »bogatstvom pjesničkog jezika«.

Kako se neposredno po dolasku na novu dužnost Puškin razbolio, general ga je odmah poslao na liječenje na Kavkaz, gdje je proveo dva mjeseca, posjetivši pritom i Krim (Sevastopolj), a kako se u međuvremenu štab generala Inzova premjestio u Besarabiju, tako se i sam pjesnik našao u Kišinjevu, gdje je ostao sljedeće tri godine, sve do 1823. U tom je razdoblju napisao romantičarske poeme »Kavkaski zarobljenik«, »Braća razbojnici«, »Gavrilijadu« i niz pjesama, između ostalih i one koje su postale poznate kao što su primjerice: »Bodež«, »Čaadajev« ili »Pjesma o mudrom Olegu«. U Kišinjevu, Puškin je započeo pisati »Bahčisarajsku fontanu« i roman u stihovima, remek-djelo ruske i svjetske književnosti »Jevgenij Onjegin«. Tijekom 1823. premješten je u Odesu i nakon trogodišnjeg »boravka u pustinji« iznova se prepustio lagodnom životu po balovima, restoranima, redovito je posjećivao tamošnju talijansku operu i udvarao se lijepim ženama, kretao po sumnjivim, raskalašnim društvima, a u gradu se naširoko pričalo o njegovim ljubavnim avanturama, posebice s groficom Voroncovom, nakon čega je, po intervenciji uvrijeđenog grofičinog muža bio otjeran i otpušten iz službe. Morao se vratiti na obiteljsko imanje Mihajlovsko, u Pskovskoj guberniji, kako bi se »pod nadzorom oca upristojio i pokušao popraviti u ponašanju«, ali budući pjesnikovi odnosi s ocem nikada nisu bili dobri i prisni, često su se svađali, tako da je na koncu otac »digao ruke od sina« i otputovao u Moskvu, dok je Puškin bio prisiljen ostati.

Vodeći ruski poet

Vrijeme u Mihajlovsku, u progonstvu, provodio je čitajući i pišući; dovršio je i objavio »Bahčisarajsku fontanu« i prvo poglavlje »Jevgenija Onjegina« (1825.), ali i svoju prvu zbirku pjesama (1826.). Napisao je i poemu »Cigani«, tragediju »Boris Godunov« i tri nova poglavlja »Jevgenija Onjegina«, te nekoliko desetaka pjesama, između ostalih i čuvene »Zimsko veče«, »Zimska cesta«, »Prorok«, »Sjećam se čudesnog trena«, poemu o Stjenki Rjazinu itd. Nakon pojave spomenutih djela, Puškin je, po općem mišljenju postao »vodeći ruski poet«, ali iako je pokušavao na sve načine ishoditi ublažavanje kazne, do toga nije dolazilo; kasnije je i shvatio zašto: u prosincu 1825. godine došlo je do dekabrističkog ustanka, a potom i suđenja ustanicima, nakon kojeg je pogubljena nekolicina kolovođa, a ostali prognani u Sibir. Međutim, kada se najmanje nadao, Puškinu je car Nikolaj I. neočekivano (rujan, 1826.) zapovijedio da se vrati u Moskvu, gdje su se i sreli, a tom prigodom mu je car priopćio kako mu oprašta sve »nepodopštine« koje je do tada (u)činio i da vjeruje kako će se »opametiti«, te da vodi računa o cenzuri, odnosno kako će mu on od sada osobno biti cenzor.

Ovu vijest o povratku Puškina iz progonstva s oduševljenjem je dočekala cijela Rusija, a sam se pjesnik u svibnju 1827. smjestio u Petrogradu, često je putovao, ali nije poslušao carev savjet; opet je iznova »jurcao po balovima i za ženama, kartao, lumpao, bančio sa Ciganima«, vodio ustvari razvratan život i sve se više zaduživao. Ali, usprkos svemu nije zapuštao pisanje; najznačajnija djela iz tog razdoblja su poema »Poltava«, sedmo poglavlje »Jevgenija Onjegina«, kao i brojne, kasnije popularne pjesme: »Ne pjevaj ljepotice preda mnom«, »A tako sam vas volio« i druge. Na koncu i samom su Puškinu dosadile pijanke i »praznina takvog života«, pa se odlučio skrasiti i osnovati obitelj i tako je počeo tražiti pogodnu mladenku suprugu, da bi na kraju izbor pao na mladu ljepoticu Natašu/Nataliju Nikolajevnu Gončarov, koja je po riječima brojnih njezinih obožavatelja spadala u one ljepotice koje su svojim elegantnim ponašanjem i držanjem privlačile pozornost i izazivale divljenje društva, uključujući i samog cara. Nakon nekoliko odlaganja, zaručnici su se vjenčali (u braku je rođeno četvero djece, sinovi Aleksandar i i Grigorije i kćerke Marija i Nataša) i to je bilo razdoblje Puškinove »velike, neočekivane sreće«, ali zbog materijalnih problema nije dugo potrajalo. Ipak, neočekivano izdašni vjenčani poklon cara Nikolaja pomogao je Puškinu i mladoj supruzi da donekle saniraju dugove; naime car je slavnog pjesnika promovirao u dvorskog historiografa (s godišnjim prihodom od 5 tisuća rubalja) i ova galantna sinekura mogla ih je izvući iz »besparice« da su znali i htjeli materijalne izdatke za život prilagoditi realnim okvirima, ali izdržavanje obitelji i mondeni život na visokoj nozi nisu mogli ići zajedno, tako da su do konca 1836. godine dugovanja prešla 50 tisuća rubalja. Sve je to (na)tjeralo Puškina da još više piše, ne bi li i tako uz pomoć honorara za objavljene knjige i članke u novinama barem donekle osigurao supruzi i djeci pristojan život. Dakle, »materijalna« prisila, ali i neodoljiva strast za pisanjem, kao neka vrsta bijega od stvarnosti, iznjedrili su tih teških godina za Puškina niz sjajnih pjesama (»Jesen«, »Ponovo sam posjetio«, »Spomenik podigoh sebi«…) i remek-djela poput poeme »Brončani konjanik« (1833.), romana »Pikova dama« (1833.), »Kapetanova kći« (1836.), »Dubrovski« (1837.), te genijalne bajke od kojih su najpoznatije: »O caru Saltanu« (1832.), »O ribaru i ribici« i »Zlatnom pjetliću« (1835.) Tijekom 1836. Puškin je pokrenuo časopis Suvremenik, u kojem je uglavnom sam pisao najveći broj tekstova, u nekoliko brojeva opisivao je i svoja putovanja Kavkazom (kasnije tiskana u knjizi »Putovanje u Arzrum«), ali nada kako će uz pomoć časopisa popraviti svoju katastrofalnu financijsku situaciju nažalost se izjalovila. Stalno je kuburio s cenzurom, prodaja nije išla po planu, a kao »šlag na tortu« došla je afera koja je dovela u pitanje čast njegove supruge. Naime, francuski emigrant Georges Dantes otvoreno se, nasrtljivo udvarao Puškinovoj supruzi, aristokratski su saloni brujali o skandaloznom, neprimjerenom odnosu Nataše i Francuza, tako da je na koncu sve rezultiralo dvobojem između Puškina i Dantesa (27. siječnja 1837.), u kojem je Aleksandar Sergejevič bio smrtno ranjen, da bi nakon dva dana preminuo.

Boldinska jesen

Zahvaljujući Puškinu, njegovu boravku u Boldinu, u vrijeme dok je Rusijom harala epidemija kolere i eruptivnom stvaralačkom erosu kojim je u toj zabiti gotovo mahnito pisao svoja remek-djela, izraz Boldinska jesen postao je općim mjestom ruske kulture, ili kako je to zapisao Vizelj: »Boldino nije bio samo otočić mira, improvizirana kuća stvaralaštva, nego mjesto novog osmišljavanja i preslagivanja samog sebe. Strogo govoreći, Puškin tijekom svojeg života u Boldinu nije proveo tako mnogo vremena: tri mjeseca 1830., zatim još mjesec i pol u 1833. (tada je napisao ‘Povijest Pugačova’) i zatim još tri tjedna u 1834., no ovaj put tamo nije napisao ništa osim bajke o zlatnom pjetliću…I više nije putovao u Boldino…No ipak Boldinska jesen… nesporno bila je presudna za daljnji pravac Puškinova pisanja, a samim time i za povijest ruske i svjetske kniževnosti.« A, knjiga Mihaila Vizelja nam upravo na svojstven, živ, zanimljiv i originalan način o tome svjedoči.