Međusobno se razumijemo i svatko tko je zainteresiran može se informirati. Ali mislim da postoji ta zatvorenost, kao što postoji i potreba kod određenog broja ljudi za povezivanjem
Tomislav Marković srpski je pisac, novinar, publicist, urednik mlađe generacije koji trenutno boravi u riječkoj Rezidenciji Kamov. Ovaj književni aktivist, koji se u svojim tekstovima obračunava s neuralgičnim točkama postratnog, tranzicijskog društva u kojem živimo, u Rijeci radi na svojoj knjizi nazvanoj »Čovjek zijeva poslije rata«.
S Markovićem smo razgovarali nakon predstavljačke književne večeri u »Ribooku«, a nismo se mogli ne dotaknuti i tema vezanih uz E-novine u kojima radi kao zamjenik glavnog urednika, kao i kulturno-propagandnog kompleta »Beton«, kojega je jedan od pokretača. No počinjemo pitanjem u kojoj je fazi njegova najnovija knjiga, odnosno kako je koncipirana.
Guranje pod tepih
– Taj rukopis, »Čovjek zijeva poslije rata«, u završnoj je fazi. Imam oko 200 stranica, a imat će otprilike oko 250. Žanrovski je to mješovit rukopis; bit će oko 100-tinjak stranica poezije, dok su ovo ostalo mahom satirički tekstovi, parodije, persiflaže, polueseji i razne hibridne forme, ali svima njima je zajedničko napadanje istih tema različitim žanrovskim sredstvima.
Ima nekoliko vrućih čvorišnih točaka, što sam nazvao tranzicijom iz stanja klanja u stanje poricanja u Srbiji. Sad, nije to ništa novo, čitao sam dosad već knjiga koje se bave guranjem pod tepih tih traumatičnih stvari u raznim društvima koja su prošla kroz ratove, teror, aparthejd i slično. Po tome Srbija nije ništa novo, ali zanimljivo mi je koliko je u Srbiji to malo tematizirano i koliko je malo ljudi koji se time bave.
Ideja za tu knjigu došla mi je kad sam bio na rezidenciji u Sarajevu u listopadu prošle godine, kad sam mjesec dana proveo intenzivno se družeći s ljudima od kojih je svatko imao vlastitu traumatičnu ratnu priču. To se tamo priča kao standardni dio života, ali poslije mjesec dana boravka vratio sam se u zemlju koja je sve to napravila, ali u kojoj ni jedna od tih priča ne postoji. Ne postoji ni globalna priča, a kamo li pojedinačne ljudske priče i traume. Tada me zainteresiralo sve to guranje pod tepih, kako to mi ne vidimo ono što nam je pred nosom, kako se ne možemo suočiti sa svojom prošlošću, kako se čuva to nacionalističko jezgro. Kako u kulturi i literaturi tako i u politici.
Kad sam krenuo pisati poeziju shvatio sam da ona nije baš nevina. Ispostavilo se, kad se malo zagrebe, da je poezija i književnost općenito u Srbiji duboko kontaminirana ratnohuškačkim i nacionalističkim sadržajem, da se stavljala na raspolaganje projektu Velike Srbije. Onda sam se u samom mediju morao obračunati s tim kontekstom. Samim sredstvima tog medija boriti se protiv onoga čime je zagađen.
Koliko je teško i je li uopće moguće kritičarima takvoga načina razmišljanja i pisanja objasniti potrebu čišćenja ispred vlastitog praga? Pogotovo kad se to radi iznutra, iz samog medija? – Mislim da jest vrlo teško, ali ne može čovjek razmišljati o učinkovitosti. Ja samo mogu raditi najbolje što mogu ono što mislim da je neophodno. S jedne strane da to bude etično, a s druge da je estetski ono najbolje što u ovom trenutku mogu dati.
Kako pritom mirite tu angažiranost i estetsku obradu, odnosno umjetničku komponentu teksta? – Mislim da nije dovoljno reći nešto – to se mora priopćiti na određeni način, a taj način mora biti literaran. Ne može sadržaj biti zamjena za formu. Zato se ja trudim ovim raznim iščašenim formama savladati taj sadržaj. Dakle ne da ga prepiričam, jer bi to bilo potpuno besmisleno, nego se on mora napadati raznim estetskim sredstvima. Jer postoje razni ljudi i u Srbiji koji misle isto, angažirano, samo ono što rade nije dobro pa to nema efekta, ni etičkog, ni estetskog.
Aura literature
Na razgovoru s vama u »Ribooku« povuklo se pitanje Andreja Nikolaidisa. On je možda pomaknuo tu granicu s romanom »Odlaganje. Parezija« na način da je napisao produženu reportažu s fiktivnim elementima, no koja se tretira kao roman. Što mislite o tome? – Mislim da u takvom slučaju, kad se desi takva vrsta hajke kakva je bila na njega, kao što je nekad bila na Kiša, onda treba napisati »Sat anatomije«. Napisati dakle polemičku knjiga, što je mnogo efektnije, a ne fikciju.
I vi u E-novinama imali ste problema zbog podrške koju ste mu izkazali u slučaju te hajke. Zašto mislite da je anketa koju ste tom prigodom proveli lošije prošla u Srbiji nego u Hrvatskoj? – Napisao sam jedan tekst na tu temu u E-novinama, zvao se »Manifest književnog terorizma«, kada sam postao svjestan toga kako većina pisaca razmišlja. To je bio lakmus, test, kad se ispostavilo da su ljudi poslušni. I onda se sjetiš da je 90-ih 90 posto scene sudjelovalo u tom ratnom projektu. Možete pogledati kulturni dodatak »Politike« iz tog doba i iznenaditi se tko je sve pisao o, primjerice, Kosovu na način koji je bio očekivan.
Ne treba davati nikakavu auru literaturi po sebi, jer se i tu našlo ljudi koji su oportunisti, kukavice, kojima je lakše uređivati svoj vrt u kojem je sve uvelo. Razumijem, da je netko od njih Kafka, ajde, ono, ne zanima ga realnost, politička situacija, ništa, on piše svoja genijalna djela, ja bih to prvi pozdravio. Ali problem je što nema takvog. Dakle ili aktivno služe režimu, ili jednostavno šute i time odobravaju sve što se događa.
Koliko je trenutno aktivnih sudskih procesa protiv E-novina? – Mislim da je trenutno devet, ali teško je to prebrojati.
I to su uglavnom tužbe za klevete? – Da, uglavnom privatne tužbe za klevete, uvrede i slično.
Gerilski način opstanka
Je li donesena koja presuda? – Ne, jer u Srbiji procesi idu vrlo sporo. S nama su još bili i najbrži, od trenutka kada nas tuže pa do poziva na suđenje prođe dva, tri dana. Obično to traje i više mjeseci. U našem slučaju bili su brzi, ali sad se sve usporilo. Vidjet ćemo što će biti, nadamo se, naravno, oslobađajućim presudama. Jer ne može čovjek koji tvrdi da »chemtrails«, tragovi na nebu koje navodno ostavljaju avioni, uništavaju Srbe, pa da nas tuži zato što smo rekli da ne razmišlja baš racionalno. Mislim, malo je sumanuto.
Koliko je u takvom kontekstu teško opstati financijski? – Jako teško, ali nekako se to vremenom stabiliziralo. Čitatelji nam uplaćuju neke pare, pa ima nekih stranih fondacija koje su nas vremenom počele podržavati, onda se i nekakav marketing čak počinje razvijati. Nema puno tih oglašivača, ali dogode se. U ovakvom obliku u kojem sada postojimo to se može održati. Imamo i prijatelje koji na pomažu, tako da postoji neki gerilski način opstanka. Ali drugo i tako nema smisla; možeš se zaposliti u nekoj korporaciji i ne biti sretan.
Vi ste jedan od pokretača kulturno-propagandnog kompleta »Betona«. Koliko taj projekt već dugo traje i kako se razvija? – »Beton« traje već šest i pol godina, a pokrenuli smo ga Saša Ćirić, Saša Ilić, Miloš Živanović i ja. Počeo je kao dodatak u dnevnom listu »Danas«, prvo je izlazio jednom mjesečno, pa dvaput, a onda se u međuvremenu to razgranalo, počeli smo bogatu suradnju s kosovskom scenom. Prevedena je i objavljena knjiga »Iz Prištine s ljubavlju«, posljednja mlađa kosovska književna scena, a sad izlazi i knjiga poezije Arbena Idrizija. Knjiga Miloša Živanovića izašla je dolje, kao i prijevod mlađe srpske pripovjedačke scene, organizirali smo zajedno »Polip«, internacionalni pjesnički festival. I ove godine ćemo.
Onda smo bili na sajmu u Leipzigu, pa je izašlo i nekoliko specijalnih brojeva »Betona« na njemačkom. Imali smo projekt »Criticize this« s još nekoliko organizacija u regiji, kao i sa zagrebačkom »Booksom«, onda smo imali projekt razmjene kritika gdje srpski kritičari pišu o hrvatskim piscima i obrnuto. Tako da postoje razne kulturne razmjene, a u planu je i redizajniranje sajta. To bi trebalo biti gotovo za par mjeseci, a planiramo nastaviti i izdavačku djelatnost i sve ostalo.
Zatvorenost i povezivanje
U zadnjih šest godina ustrajno radite na tom obnavljanju prekinutih kulturnih veza između država nastalih raspadom Jugoslavije. Malo je projekata koji to sustavno čine. Koliko zapravo znamo jedni o drugima? – Onoliko koliko želimo. Isti je to jezik, odnosno međusobno se razumijemo, pa svatko tko je zainteresiran može se informirati. Ali mislim da postoji ta zatvorenost, kao i potreba kod određenog broja ljudi za povezivanjem. Mi smo se povezivali s »Feralom«, »Qendrom Multimedijom«, Nikolaidisom i časopisom »Plima«, mladim ljudima iz časopisa »Sick«, »Booksom«, »Zarezom«, slovenskim časopisom »Literatura«. Tako da se stvara neka mreža starog ex-Yu prostora koja se samo može razviti.
Završimo vašom književnošću. Kako je prošla recepcija vaše prve knjige satiričke proze i poezije u regiji? – Imali smo neke nastupe i promocije u Puli i Beogradu, o tome se nešto pisalo, ali E-novine i »Beton« su glavni mediji kroz koje pišem pa postoje i bizarni slučajevi. Svaku pjesmu koju objavim u E-novinama pročita oko 4.000 ljudi, što je za poeziju nezamislivo, a tekstove još i više, pa se stvara neko čitalačko jezgro ljudi koji pozitivno reagiraju.
Je li se to odrazilo i na prodaji knjige? – Pa to ne znam (smijeh), mislim da će tek biti za sljedeću.
Ima li Vaša nova knjiga izdavača? Kada je možemo očekivati i hoće li biti dostupna u hrvatskim knjižarama? – Izdavač je »Levo krilo«, izdavačka kuća gdje i ja radim, koja ima prijateljske veze s E-novinama. A knjigu se može očekivati na jesen. Mislim da bi mogla doći i do Hrvatske, ali to je tek u povojima, iako se trudimo izbjeći knjižarsku mrežu. Uglavnom prodajemo preko E-novina, i to zasad funkcionira dosta dobro.
