Krajem ovog mjeseca, 30. svibnja, navršit će se 150. godišnjica rođenja hrvatskog književnika Vladimira Nazora. Rođen je u Postiri na Braču 1876. godine, a preminuo je 19. lipnja 1949. u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Splitu, a studij prirodnih znanosti 1902. godine u Grazu. Zatim je radio kao profesor u Zadru u talijanskoj i hrvatskoj gimnaziji, pa u gimnaziji u Pazinu te u učiteljskim školama u Kopru, Kastvu i Zagrebu. Bio je i upravitelj dječjega doma u Crikvenici te ravnatelj ženske gimnazije u Sušaku i muške u Zagrebu od 1932. do umirovljenja 1933. godine, a upravljao je i sirotištem na Josipovcu. Drugi svjetski rat zatekao ga je u Zagrebu. Godine 1942. zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem prebjegao je na teritorij pod nadzorom partizanskih jedinica. Za vrijeme rata i nakon njega obavljao je i visoke političke dužnosti u Hrvatskoj.

Za one koji žive na području Primorsko-goranske županije značajno je njegovo djelovanje u ovom prostoru. U Vinodolskom zborniku Marija Gračaković piše o crikveničkim stvaralačkim godinama Vladimira Nazora: »Jedna crikvenička ulica, što vodi prema Selcu, danas s razlogom nosi ime Šetalište Vladimira Nazora. Njome je tijekom svog crikveničkog desetljeća (1920. – 1930.), bezbroj puta u predvečerje, u pratnji svog vjernog psa Šarka, šetao književnik, ponosni osamljenik predan svojoj zadaći brige o djeci koju mu je društvo povjerilo da im bude i otac i majka. Lijep je osjećaj mjeriti svoj hod stazama pjesnikovim, ponešto drukčijim očima pogledati prostore svog svakodnevlja i ustvrditi: ovom je stazom, ulicom, ovim pješčanim žalom kročila noga pjesnikova. Možda ga je baš ovuda pratio vjerni Šarko, pogledavajući žmirkavim očima, budno pazeći da On ne učini pogrešan korak«, počinje svoj tekst Gračaković.

Spomenimo i monografiju »Vladimir Nazor u Kastvu« autora Ervina Dubrovića, posvećenu desetogodišnjem boravku i stvaralaštvu velikog pjesnika u ovom gradu, od 1908. do 1918. godine. Tih je godina bio profesor i ravnatelj novoosnovane hrvatske Muške učiteljske škole, izdvojene iz zajedničke koparske učiteljske škole namijenjene školovanju hrvatskih, slovenskih i talijanskih učitelja. Već je dosad uočeno da je »kastavska faza« najplodnije i stvaralački najkreativnije razdoblje Nazorova opusa. Ova knjiga posvećena je prvenstveno istraživanju Nazorovih spona s Kastvom, ponajprije njegove fascinacije ovdašnjim krajolikom, veza s ljudima s kojima je surađivao i suosjećanja prema stradalnicima i osobenjacima o kojima je pisao. Knjiga se sastoji od četiri cjeline – prvi je dio studija o Nazorovu dolasku u Istru i o istarskom opusu, nastalom od 1903. do 1908., kao i o dolasku u Kastav i radu u školi, od 1908. do 1918., o djelima koja su najviše inspirirana kastavskim okolišem i okruženjem, te o njegovom »kastavskočakavskom« ciklusu pjesama.

Druga cjelina je prikaz njegova života i rada u Kastvu »u riječi i slici«. Treću cjelinu čine njegovi odabrani kastavski radovi – bajka »Halugica«, priča »Jessie«, crtice i čakavske pjesme, a četvrtu izvatci iz prikaza o Nazoru i njegovu djelu, kronologija njegova života te bibliografija. Rad na knjizi zahtijevao je prethodno opsežno istraživanje građe u Zavodu HAZU-a za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, u Muzejskoj zbirci Kastavštine, kao i u drugim arhivima, knjižnicama i zbirkama. Nakon postavljanja biste u kastavskoj aleji velikana, 1976. godine, Dubrovićeva monografija o Nazoru je novi doprinos istraživanju njegova kastavskog opusa i okruženja koje je snažno obilježilo njegovo djelo.

Najvažnijim se u Nazorovu bogatu opusu smatra pjesništvo. Kao pjesnik afirmirao se zbirkama pripovjednih pjesama (»Slavenske legende«, 1900.; »Živana«, 1902.; »Knjiga o kraljevima hrvatskijem«, 1904.; »Hrvatski kraljevi«, 1912.), knjigama lirike (»Lirika«, 1910.; »Nove pjesme«, 1913.) i epovima »Medvjed Brundo« (1915.) i »Utva zlatokrila« (1916.). Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama. U godinama Prvog svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (»Intima«, 1915.; »Niza od koralja«, 1922.; »Pjesme o četiri arhanđela«, 1927.; »Deseterci«, 1930.; »Knjiga pjesama«, 1942.). U njemu se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimaju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga. Uspjelima se smatraju svojevrsni autobiografski roman »Šarko«, u kojem pas opisuje gospodara, te bajkovita djela kao što su »Istarske priče«, »Stoimena« i »Veli Jože«.

Priključivši se partizanima, ušao je Nazor u novo životno, a donekle i književno razdoblje. Dio pjesama s kojima se vratio iz rata i onih nastalih nakon rata u duhu su njegova kasnoga međuratnoga pjesništva, a »Legende o drugu Titu« (1946.) donekle podsjećaju na »Hrvatske kraljeve«. S druge strane, u Nazorovoj partizanskoj lirici očituju se i tendencije kakvih u njega do tada nije bilo, a pojavljuju se i neke lirske vrste prilagođene književno-komunikacijskoj praksi novoga društvenog sustava (aktivističke pjesme, partizanske popijevke, partijske pohvalnice i slično).

Kako podsjeća natuknica u Hrvatskoj enciklopediji, Nazorovo pjesništvo nastajalo je u velikom vremenskom rasponu, a podlijegalo je značajnim promjenama, zbog čega ga je teško obuhvatiti pojmovima književne periodizacije. U doba kada je objavio prve pjesme i zbirke Nazor je bio shvaćen kao privrženik modernističkih struja vitalističkoga i utopijskoga predznaka te suprotstavljen dekadentnim i eskapističkim tendencijama razdoblja. Ali je već zbirka »Intima« dovela tu klasifikaciju u pitanje. Na međuratni se Nazorov pjesnički opus, premda u njemu zaostaju elementi modernističkih poetika, pojam moderne ne može primijeniti. Sam je pjesnik 1930-ih prepoznao svoje djelo kao očitovanje ili recidiv »vječite romantike«, a etiketa zakašnjela romanticizma pripisana mu je i sa strane.

Kao umjetnik riječi Nazor je vrlo prepoznatljiv među hrvatskim modernistima, od kojih se razlikuje ponajviše po tome što je kod njega svjetotvorna imaginacija jača od stilotvorne. Njegove rane pjesme modernističke su više po svojim motivima, a ne teže stilskom rafinmanu kakav je svojstven većini hrvatskih modernista. Iznimno je, međutim, bogata Nazorova versifikacija. U njoj dolazi do izražaja potencijalno mnogoobličje akcenatskoga stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu, nakon višestoljetne prevlasti silabičke versifikacije, bio ustalio 1870-ih, u izvornom i u prijevodnom pjesništvu.

Nazorov opsežan pripovjedački opus dodiruje se s pjesničkim, osobito u dijelu u kojem prevladavaju motivi iz mita, legende i folklora (»Istarske priče«, »Stoimena«, »Arkun«). Djelomično je pak obilježen temama iz dalmatinskih ambijenata (»Priče s ostrva, iz grada i sa planine«), a pretežno se sastoji od memoarskoga materijala. Kao prozni pisac pokazao je i smisao za aspekte života strane njegovu pjesništvu, a znao je uvjerljivo i realistički analizirati narav i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svojega djetinjstva i mladosti (»Vra Krste«, »Voda«).

Važan su dio Nazorova proznoga opusa i putopisi, naročito onaj s putovanja u Egipat (»Putopisi«, 1942.), kao i memoarska proza (»Na vrhu jezika i pera«, »Kristali i sjemenke«), u kojoj ima više zanimljivih osvrta na pojave iz hrvatskoga književnog života. Nazor je često pisao i o djelima drugih pisaca, odnosno o književnoteoretskim problemima. Tim je temama pristupao metodično i gotovo akademski, što osobito vrijedi za njegove rasprave o pitanjima hrvatske versifikacije. Kao teoretika zanimalo ga je prevođenje pjesništva, kojim se bavio i u praksi. Mnogo je prevodio s talijanskoga i njemačkoga, a ponešto i s francuskoga. Osobito se cijene njegovi prijevodi lirike G. D’Annunzija, G. Pascolija i J. W. Goethea.