Benjamin Moser, američki novinar, nakon godina intenzivnog proučavanja života i djela planetarno poznate spisateljice Susan Sontag, koja je nesumnjivo obilježila intelektualnu scenu Amerike, ali i čitavog svijeta druge polovice 20. stoljeća, objavio je o njoj opsežnu analitičku studiju (na više od 700 stranica), ali odmah valja napomenuti, ujedno i fascinantnu biografiju ove ikone našeg doba za koju je na koncu i dobio prestižnu Pulitzerovu nagradu.

Moserovu knjigu jednostavno naslovljenu »Sontag, život i djelo« izdao je sarajevski Buybook (2020.) u prijevodu Senade Kreso, a ta knjiga nije samo sveobuhvatan prikaz njena stvaralaštva, iznošenje do sada nepoznatih detalja njene biografije (zahvaljujući njenom sinu Davidu Reiffu, autor je dobio uvid u integralne dnevničke zapise koje je vodila, a kojih nema u posmrtno objavljenom dnevniku), već razgovarajući s doslovce stotinama osoba s kojima je Susan godinama više ili manje kontaktirala, uspio je sastaviti monumentalnu novodobnu kroniku kulturnog života i svijeta New Yorka i Amerike, ali dati i širu sliku zapadnoeuropske intelektualne scene (Pariz, London, Berlin) druge polovice 20. stoljeća.

Buntovan duh

Na temelju njenog raskošnog i raznovrsnog djela, kao i brojnih intervjua, aktivističkih istupa (a sve to popraćeno i dokumentirano tekstovima u najuglednijim svjetskim tiskovinama) uspio je pokazati po čemu je to ona bila tako superiorna i prepoznatljiva u svom vremenu. Vjerovala je kako bez umjetnosti nije moguća humanizacija svijeta; kako je bez kulture nemoguće ljudski živjeti i zašto bi bez filozofije, književnosti, slikarstva, glazbe, kazališta, filma, fotografije ili baleta ovaj svijet bio osiromašen i osuđen na nestajanje. Grozila se ratnih sukoba, totalitarnih ideologija, rasnih i etničkih isključivosti, populističkih eksplozija i u osudi tih pojava nikada nije posustajala.
Kako piše Moser: »Mislim da je još iz doba rane mladosti shvatila kako je samo umjetnost može spasiti, jer raznovrsnošću sadržaja i bogatstvom duha suprotstavljala se jednodimenzionalnoj uniformiranosti politike«. Potjecala je iz prosječne američke obitelji u kojoj su novac, uspjeh i sport bile stvari od presudne važnosti, a nju je proganjala gotovo opsesivna glad za čitanjem i knjigama, za filmovima, operama… Ali, Moser se (u)pitao: »Otkud je dolazila ta neutaživa potreba za estetskim i etičkim, jer u svijetu u kojem je odrastala ti su fenomeni bili gotovo nevažni«. Naravno, odgovor nije jednoznačan, ali vjerojatno se krije u okolnostima njena duhovnog formiranja, nesretnog djetinjstva, nesređenim obiteljskim odnosima, ali i u njenom buntovnom duhu, gotovo manijakalnom željom da život okusi izvan zadanih okvira, a opet bila je i suviše inteligentna, a da ne shvati kako sve to može jedino širokim obrazovanjem; ono je bilo njena izlazna strategija iz života koji ju je sputavao i ograničavao. A povrh svega, to ne smijemo zaboraviti: bila je žena, unaprijed društveno marginalizirana i difamirana, jedna od prvih koja je (nevoljko) priznala svoju biseksualnost s kojom se teško nosila, o čemu je izbjegavala pričati (iako je o tome dosta pisala), ali se ipak znala i uspijevala othrvati svim brojnim prozivanjima, porugama i vrijeđanjima. Jednom je prigodom rekla: »Biti žena je klišej, posebice ako je lijepa i mlada, kavom sam i ja nedvojbeno bila u mladosti; to onda postaje društveni klišej. Svijet još može
podnijeti mudru ženu, ali biti inteligentnom ženom, to je krajnje nepoželjno, to je neoprostiv grijeh koji vam okolina, ne samo muška, već što je paradoksalno, još i više ženska, nikako ne oprašta«.

Intelektualka renesansnog tipa

Zaključimo, Susan Sontag je bila umjetnica i intelektualka renesansnog tipa i upravo zahvaljujući svom talentu, radoznalom duhu, ali i javnom angažmanu, ne samo kao feministica, postala je kulturnim simbolom svoga vremena, a kako se danas čini i za sva vremena. Nije pristajala da je se isključivo svodi samo na ženu, ženskog pisca; bila je energična, strasna, a ujedno dubokoumna; u svemu što je (u)radila željela je postići maksimum, ali je istodobno bila i strašno ranjiva, nesigurna (iako se u javnim nastupima doimala agresivnom, distanciranom, čak hladnom), očajnički se bojala usamljenosti, imala je nesavladivu potrebu za društvom, za uvažavanjem i priznanjem, a kada bi to i dobi(va)la, ostajala je nepovjerljiva sumnjajući da to stvarno i zaslužuje. To su i bili razlozi njenih čestih bjegova u dugotrajnu osamu. S druge strane, postoje brojna svjedočanstva različitih ljudi, ne i nužno joj naklonjenih, koji su naglašavali i potvrđivali njenu darežljivost i velikodušnost.
Pomagala je brojne mlade pisce, angažirala se kod izdavača da im objave djela, i ako ostavimo po strani sve što je mislila o sebi, i(li) što su drugi mislili o njoj, na kraju nedvojbeno možemo zaključiti: bila je to jedinstvena i samosvojna žena, osoba koja je opsesivno težila savršenstvu, a ujedno vječito razočarana spoznajom da ga je nemoguće postići. Međutim, jednako tako bila je očarana ljepotama života i svijetom duha i tu svoju ushićenost nije krila; ispoljavala ju je fascinantnim pismom, otkrivajući se bez ostatka i do kraja, kako drugima, tako i sebi samoj. Iako je djelovala samouvjereno; kako tvrde njeni dobri poznanici (među inima i Danilo Kiš), često se samokažnjavala smatrajući se oholom i lošom osobom koja zna biti i preosjetljiva i neosjetljiva. Često se unaprijed ispričavala kako ne želi biti namjerno neljubazna, već su takvi njeni istupi rezultat strogosti koja je bila imanentna njenim beskompromisnim moralnim i stvaralačkim kriterijima, koji jednostavno ne trpe glupost, podlost, licemjerje, prazninu i površnost. Kako je to Moser istaknuo: vremenom je postala simbol uspjeha, a da se sama nikada nije osjećala takvom. To je bio i razlog zašto nije voljela čitati kritike o sebi i svom radu; tvrdila je kako daleko bolje od svojih kritičara zna u čemu je pogriješila i što u njenim esejima ne valja. Ujedno, tvrdila je: »U pravilu pišem za ljude za koje sam uvjerena da znaju više i bolje od mene same; bila bih užasno ojađena kada bi ljudi za koje pišem (po)mislili da ih podcjenjujem ili smatram glupljima od sebe same«.

Barokna inteligencija

Uopće, kada bi govorila o smislu pisanja, naglašavala je: »Želim pisati eseje koje će ljudi pozorno čitati i za 40 godina; naravno, to je teška zadaća, ali može se uspjeti ukoliko se zaokupim temama koje su istinite i originalne, ali moraju biti inteligentno, lucidno i jasno napisane«. U jednom od svojih najpoznatijih eseja »Notes on Camp« (1964.) zabilježila je:
»Mnoštvo stvari i pojava još nije na dostatan način označeno, imenovano, a oni fenomeni koji to i jesu, u ogromnoj većini do danas nisu na pravi način (p)opisani. Nedostaje im adekvatna humana, ljudska, etička, pa čak i estetska dimenzija«.
Svojim je životom i djelom suvereno prekoračila sve tabue, zabrane i stereotipe svoga vremena i svijeta; nije se dala ničim impresionirati i nikome podčiniti, jednostavno bila je osoba izvan svih kategorija i svojom je raskošnom, baroknom inteligencijom i stvaralaštvom očarala i nadahnula Ameriku, ali moramo napomenuti: koliko joj se svijet divio, u istoj, ako
ne i većoj mjeri znao ju je s prezirom odbaciti. Pomicala je ustaljene, naizgled čvrste i nepromjenjive granice promišljanja i opažanja i često je ponavljala: »Istina je uvijek nešto iskazano, ne i nužno poznato, ali kada ne bi bila napisana, onda ništa ne bi bilo istinito, bila bi to što jest, sama po sebi, ali ne i po nama i za nas«. Cijelog je života nastojala (raz)otkriti putove spoznavanja istine, ali da bi do nje došla, često se sakrivala u svijet knjiga; na koncu u svom domu na Manhattanu posjedovala je ogromnu biblioteku (više od 15.000 naslova); praktički na policama nije bilo knjige koju nije pročitala, o čemu svjedoče brojne zabilješke na njihovim marginama.
Susan Sontag, pravim prezimenom Rosenblat, rođena je u New Yorku (16. siječnja 1933.), njeni su roditelji, otac Jack i majka Mildred (oboje podrijetlom litavski Židovi) poslovali u Kini uTjencinu, tako da je rano djetinjstvo, zajedno s mlađom sestrom Judith (s kojom je po osobnom priznanju uspostavila prisniji kontakt tek nakon majčine smrti), provela s dadiljom Rosie u rodnom gradu. Kada je navršila pet godina, majka joj je po povratku iz Kine priopćila da joj je otac umro, odmah potom je poslala u školu, da bi nakon nekoliko dana otputovala nazad u Kinu. Susan je uglavnom bila prepuštena sebi, a »spartanski« odgoj na kojem je majka inzistirala, učinio ju je povučenom i usamljenom djevojčicom.
Po osobnom priznanju, bila je željna ljubavi, osjećala se nezaštićeno, a majku je usprkos njenoj distanciranosti obožavala. Kad joj je bilo 12 godina, njena se majka udala za vojnog pilota Nathana Sontaga čije su prezime obje sestre dobile, iako ih očuh nikada nije formalno usvojio. Obitelj Sontag se često selila (New Jersey, Florida, Arizona), a Susan je, nezadovoljna takvim načinom života, nastojala što je moguće prije osamostaliti se, tako da se već s napunjenih 15 godina uputila na školovanje u Berkeley. Potom je otišla u Chicago, gdje je na tamošnjem sveučilištu upoznala i svog budućeg supruga, to jest u sedamnaestoj godini se udala za profesora sociologije Phillipa Rieffa, s 19 rodila sina Davida (kasnije ugledni novinar); u jednom od svojih eseja razdoblje poroda i materinstva označila je veličanstvenim događajem i iskustvom koje ju je ispunilo, a svoj odnos prema sinu nazvala je »odnosom do kojeg joj je jedino istinski stalo«.

Biseksualnost i brojne veze

U Chicagu je objavila svoj prvi tekst, tu se upoznala s radovima njemačkih filozofa, a potom je prešla u Boston, na Harvard, gdje je završila studij metafizike, etike, grčke filozofije i teologije. Istodobno (1955.), slavni njemački filozof emigrant Herbert Marcuse živio je s njenom obitelji (gotovo godinu dana), upravo u vrijeme kada je pisao svoju glasovitu studiju »Eros i civilizacija«. Tijekom 1959. njen suprug, u to vrijeme već bivši, objavio je studiju »Freud; The Mind of the Moralist«, na kojoj je i Susan intenzivno radila, tako da se s punim pravom može smatrati koautorom knjige, ali na naslovnici njenog imena nije bilo.
Nakon što je dobila jednogodišnju stipendiju (1957.) za boravak u Oxfordu (St. Anna College) otišla je u Englesku bez sina i supruga; tu je slušala predavanja A. J. Ayera, I. Berlina, ali nezadovoljna otvorenom diskriminacijom prema ženama (ona je to nazivala seksizmom) otišla je u Pariz, grad koji ju je toliko oduševio i opčinio da joj je praktički postao novim domom.
Tu je upoznala Allena Ginsberga, pohađala je predavanja na Sorbonnei, ali ujedno je počela intenzivno otkrivati i drugu stranu svoje (bi)seksualnosti. Sprijateljila se s Marie Irene Fornes (Amerikanka kubanskog podrijetla) s kojom je započela zajedno živjeti. Dvogodišnji boravak u Francuskoj presudno je djelovao na njezino duhovno sazrijevanje; kasnije je dugo i često boravila u Parizu. Po povratku u Ameriku 1959., razvela se i sa sinom preselila na Manhattan u kojem je praktički živjela sve do svoje smrti. Umrla je od leukemije 28. prosinca 2004., a po vlastitoj želji, sahranjena je na pariškom groblju Montparnasse.
Kada već govorimo o njenoj biseksualnosti, imala je čitav niz veza, među poznatijim su one s talijanskom groficom Carlottom del Pezzo, koreografkinjom Lucindom Childs, s Nicole Stephani, bogatom nasljednicom iz dinastije Rothschild, a najpoznatija, ali i najburnija bila je veza sa slavnom fotografkinjom Annie Leibovitz, s kojom je praktički živjela od 1980. pa do pred kraj života. Prema brojnim svjedočenjima znala se prema Annie odnositi krajnje grubo, ali začudo, velika i slavna umjetnica fotografije na sve je pristajala, samo kako bi sačuvala odnos do kojeg joj je, čini se, više stalo negoli Susan. Imala je brojne veze i s muškim partnerima; recimo s poznatim američkim umjetnikom Jasperom Johnsom, a posebno emotivan odnos je imala sa slavnim ruskim piscem i emigrantom Josifom Brodskim. On ju je impresionirao širinom obrazovanja, ali i time što je bio dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koju je i sama priželjkivala, ali najviše ju je privlačio time što je istupao tako samouvjereno, a upravo joj je to nedostajalo. Brodskog je stavljala u isti rang s Proustom, Kafkom, Thomasom Mannom ili Nietzscheom; to su bili uzori kojima se intelektualno željela približiti i na njihovom tragu pisati i djelovati.

Književno stvaralaštvo

Iako je slavu stekla pisanjem vrhunskih eseja (najponosnija je bila na tekst o R. Barthesu), žarko se željela dokazati kao romanopisac. Svojim prvim eksperimentalnim romanom »The Benefactor« (»Dobročinitelj«, 1963.) nije uspjela polučiti veći uspjeh. Drugi roman »The Death Kits« (»Pribor za smrt«, 1967.) također je prošao nezapaženo i nezadovoljna rezultatima načinila je dužu pauzu u pisanju tzv. fikcionalne literature. Ali, trajno fascinirana piscima romana, kao i samom avanturom pisanja romana, ponovo se uhvatila posla 1992., kada je objavila roman »The Volcano Lover« (»Ljubavnik vulkana«) u kojem je opisala ljubavni trokut lorda Hamiltona, njegove supruge Emme i admirala Horatia Nelsona. Osam godina potom (2000.) objavila je roman »In America« o poljskoj glumici koja je po svršetku karijere u Kaliforniji pokušala osnovati komunu i za ovo je djelo dobila National Book Award. Ali, književna kritičarka Ellen Lee ju je optužila za plagijat, tvrdeći da se poslužila citatima iz tuđih radova bez navođenja izvora, na što je Susan žestoko reagirala.
Tvrdila je da se ne radi ni o kakvom plagijatu, već kako je samo na svoj način iznova »poslagala« činjenice i književno ih transformirala, te da je izvedena na optuženičku klupu iz čiste zlobe, bez ikakvih stvarnih razloga.
Podsjetimo, sličnu smo polemiku imali i u bivšoj Jugoslaviji, kada je beogradska intelektualna, nacionalistička čaršija predvođena estetičarom prof. dr. Draganom Jeremićem optužila Danila Kiša za plagijat u pisanju knjige »Grobnica za Borisa Davidoviča«, a on im je odgovorio svojim maestralnim djelom »Čas anatomije«, razotkrivajući njihove podvale i laži.

Bilješke o campu

Već spomenuti esej »Notes on Camp« (»Bilješke o campu«) objavljen u Partisan Review izazvao je pravu senzaciju, jer je u njemu branila autonomiju estetike »premreženu pitoresknom i parodijskom umjetnošću«, a terminom camp ona je zapravo označila zamjenski pojam za queer kulturu. Time je otvorila do tada tabuiziranu temu homoseksualnosti, naravno braneći tako i pravo na vlastitu biseksualnost, ali ujedno je i žestoko odbijala jednodimenzionalno problematiziranje tog fenomena, odnosno svođenje svoga djela na jedan kulturološki izričaj. Kasnije je proširila ove teme tekstovima vezanim za AIDS (»AIDS and its Metaphors«, 1988.) i tako je samo učvrstila svoju poziciju »nenadomjestive i hrabre ikone kulture 20. stoljeća«.
Ključni motiv stvaralaštva Susan Sontag bilo je (pro)naći modus »kako gledati na umjetnost«, kako je pojmiti, interpretirati i na koncu kako joj uopće pristupiti. Kritizirala je modernističko naglašavanje prevlasti forme nad sadržajem, nije željela da se djelo izgubi pod pritiskom interpretacija. Forma i sadržaj, pisala je, moraju ići »ruku pod ruku«, zajedno, moraju tvoriti cjelinu i naša je dužnost (i kritike i čitatelja) da im tako i pristupimo. Interpretirati znači osiromašiti svijet umjetnosti, napisala je u jednom od svojih najutjecajnijih eseja »Against Interpretation« (»Protiv tumačenja«, 1966.).
Susan je bila svestrano obrazovana; problematizirala je brojna pitanja u širokom rasponu od filozofije i lingvistike, preko fotografije, homoseksualnosti i pornografije, do aktualnih društvenih tema poput terorizma i ratova. Brojni su kritičari isticali živopisnost njenog izričaja, čak i onda kada se nisu slagali s njenim stajalištima. Ideje koje je iznosila bile su stimulativne za raspravu, ili kako je to definirao Leon Wieseltier: posjedovala je jedinstveni osjećaj za postavljanje pravih pitanja, ali i neobičnih definicija. Nije pristajala na konvencije i stoga je cijelog života djelovala kao slobodni umjetnik; dobivala je prestižne stipendije (Rockefeller, Guggenheim…), ugledne nagrade, između ostalih National Book Critics Circle Award za danas kultno djelo »On Photography« (1977.), zatim Malaparte Prize i nagradu Sajma knjiga u Frankfurtu, a Francuzi su joj dodijelili Legiju časti.
U Tübingenu je bila promovirana u počasnog doktora znanosti, a kada je 2001. godine dobila i prihvatila nagradu grada Jeruzalema, digla se velika prašina, jer su joj mnogi zamjerali kako je time legitimirala rasistički odnos Židova prema Palestincima. Nobelovka Nadin Gordimer, također i sama Židovka, joj je prigovorila da je time izdala sve za što se godinama zalagala. Međutim, Susan je na pitanje svog židovstva gledala dosta tradicionalno, pripadala je staroj »školi« shvaćanja koja je uvijek pred očima imala tragediju holokausta i to ju je kočilo da otvorenije progovori i o židovskom rasizmu. Ne stoje prigovori da je to priznanje primila zbog financijske koristi, jer poznato je kako je i inače živjela iznimno skromno; nije imala auto, kuću za odmor…Jednom je rekla: »Trebam samo toliko da sinu mogu priuštiti što mu treba«.

U opkoljenom Sarajevu

Surađivala je i s nekim filmskim autorima (Woody Allen), sudjelovala je u projektima Andyja Warhola; počela se baviti i režijom, a među prvima je isticala značaj SF literature, u to doba zanemarenog žanra. Svojim javnim istupima i mimo svoje volje, postala je sastavnim dijelom tzv. popularne kulture; javnost je o njoj govorila, kritički je osporavala ili hvalila; jednostavno, postala je prepoznatljivim kulturnim i društvenim simbolom Amerike, ali i svijeta. Kultura mora biti polimorfna, tvrdila je S. Sontag; literatura i pisanje su joj bili na prvom mjestu, ali kada god je procijenila kako svojim aktivnostima može pomoći unesrećenim i ugroženim ljudima, strasno je kretala u akciju. Za vrijeme rata u Vijetnamu, koji je oštro osuđivala, odvažila se na korak koji su mnogi u američkoj javnosti osuđivali. Otišla je u Hanoj, kako bi prosvjedovala protiv američke politike, iako je znala što je u domovini čeka. Neposredno je pratila tzv. jomkipurski rat Izraela s arapskim susjedima, a tijekom rata u Jugoslaviji uputila se u opkoljeno Sarajevo smatrajući da kao pisac ima dužnost strahote svakodnevnog granatiranja grada i ubojstva nevinih civila doživjeti izravno, a ne sjedeći u svom pariškom stanu. Napisala je: »Nitko nema pravo na javno mišljenje ako nije prisutan«, misleći na užasne događaje u Sarajevu. Bila je uvjerena kako umjetnost i kultura imaju moć i snagu samoodržanja, da su efikasno oružje protiv straha i poniženja.
U Sarajevu je režirala predstavu »U očekivanju Godota«, ali još je važnije š to je svojom nazočnošću skrenula pozornost svjetske javnosti na »svakodnevno ubijanje grada«. A, Sarajevo joj se odužilo iskrenim divljenjem; trg uz kazalište preimenovali su njoj u čast, ali što je još važnije, stekla je ogromno poštovanje svih Sarajlija za nesebično zalaganje za grad u kojem je boravila kada im je bilo najteže. Kad su 11. rujna 2001. islamistički fundamentalisti počinili teroristički napad na Ameriku, ona je oštro osudila ovaj bezumni čin fanatika, ali uputila je i oštre riječi kritike na račun američke politike i mainstream medija, protiveći se Bushovoj tezi kako se radi o napadu kukavica koji se žele osvetiti Zapadu i uništiti njegovu kulturu i civilizaciju. Suprotno tome, Susan ih nije smatrala kukavicama, već ljudima koji čine pogrešnu stvar, ali na Ameriku gledaju kao na centar svjetske moći, kao na zemlju koja bez ikakvih skrupula iskorištava i porobljava druge manje i siromašnije države i narode i isključivo vodi računa samo o vlastitim interesima i profitu. Naravno, nakon ove izjave digla se velika prašina; ona je kasnije nešto ublažila svoje stavove, ali njene istupe treba promatrati u kontekstu cjeloživotnog kritičkog odnosa prema američkoj povijesti i tradiciji, jer je upozoravala kako njena zemlja nije samo simbol demokracije i liberalnih sloboda, već je njeno nasljeđe rasno, to jest rasistički utemeljeno na diskriminaciji, na supremaciji bijele rase, genocidu starosjedilaca i stoga je neprestano bila u sukobu s dominantnim ideološkim i kulturološkim stereotipima i programiranim povijesnim matricama.

O fotografiji

U časopisu New Republic, nakon što je S. Sontag izjavila kako »činjenica da je Amerika moćna nju nimalo ne tješi«, već upravo suprotno, redakcijski komenta(to)r je opako i zlobno konstatirao: »Nije teško zaključiti što Susan Sontag ima zajedničko s Bin Ladenom i Saddamom Huseinom; svi žele uništiti Ameriku«. »Pisac je«, govorila je Sontag, »onaj koji pozorno promatra svijet«, a jedna od zadaća koju si je postavila odnosila se na redefiniranje karaktera umjetnosti, ali i društva, posebice modernog doba. U svojoj slavnoj studiji »O fotografiji«, zapravo ironijski intoniranom tekstu o teoriji fotografije, željela je problematizirati promjenu naše percepcije i progovorila je o tzv. vizualnoj etici; o onome što nam o(ne)mogućava autentičnu percepciju, a ujedno je i
kritizirala forsiranje »kroničnog voajerizma«. Sve nas to čini ravnodušnim prema slici stvarne ljudske tragedije; međutim, bila je uvjerena kako autentične slike užasa i patnji (poput slavne fotografije nage vijetnamske djevojčice koja bježi iz sela spaljenog napalmom) mogu stvoriti moralni kontekst za zaustavljanje ratnih užasa.
Pisala je: »Odvojenost osobe od njene slike, stvari od njenih metafora, može slomiti ljudsko tijelo i natjerati ga da vrišti«. Kad je koncem 70-ih godina minulog stoljeća oboljela od raka, napisala je knjigu »Illness as Metaphor« (»Bolest kao metafora«), zapravo svojevrsno razmatranje o raku, deset godina potom, u svojoj već spomenutoj knjizi o AIDS-u, samo je dopunila i aktualizirala svoje zaključke: osudila je svijet što proskribira bolesne od raka, AIDS-a, HIV-a i što svijet uplašen za svoju čednost bezrazložno stigmatizira homoseksualce, »te raspojasane dekadente«, ne uviđajući da je to općedruštveni i ljudski problem. Svrstavali su je u ljevičare liberalnog tipa, a kada je nakon gušenja pokreta Solidarnost u Poljskoj (1982.) počela oštro kritizirati marksizam, s krajnje dogmatske, gošističke ljevice primila je oštre kritike. Međutim, to je nije pokolebalo, napisala je kako je »komunizam fašizam s ljudskim licem«, odnosno kako je »komunizam posljednji stadij fašizma«. I sa »centrističke« ljevice zaredale su zajedljive primjedbe kako se odrekla svojih radikalnih ideja, ali zapravo ona je samo bila dosljedna; osuđivala je svaki oblik i kapitalističkog i komunističkog totalitarizma.
Kao predsjednica američkog PEN-a, 1989. oštro je osudila iranskog ajatolaha Homeinija kada je »bacio« fetvu na Salmana Rushdija zbog njegovog navodno blasfemičnog prikaza Alaha u slavnom romanu »Sotonski stihovi«. Ta beskompromisnost i jasnoća u stavovima odlikovale su je cijelog života, a još 1967. u časopisu Partisan Review ja napisala: »Ako je američka kultura kulminacija zapadne civilizacije, onda je to loše po cijeli Zapad; istina, ta civilizacija je iznjedrila Mozarta, Pascala, Shakespearea, Kanta, Marxa, Newtona, parlamentarizam, barokne crkve, emancipaciju žena, operu, balet…, ali istodobno sustavno uništava ekološku ravnotežu planeta, devastira prirodu, sam opstanak svijeta i života kao takvog«.

Kapitalna studija

U širokom rasponu svojih objavljenih knjiga, recimo od »Stilova radikalne volje« (»Styles of Radical Will«, 1969.), pa do »Gdje završava patnja« (»Where the Stress Falls«, 2001.), uključujući i svoj posljednji napisani esej »Povodom mučenja drugih« (2004.) o torturi zatvorenika u američkom mučilištu Abu Greib, Susan Sontag je upozoravala na sveprisutne fenomene opscenosti tražeći da se svijet promatra kao etički i estetski fenomen, da u borbi protiv totalitarizma i svih ideoloških užasa, a za život dostojan čovjeka, to znači obilježen umjetnošću i kulturom, dakle humanizmom, vrijedi i umrijeti.
Usprkos silnim kontroverzama i žestokim reakcijama na njeno djelo(vanje); moram primijetiti kako u odgovorima svojim oponentima ni sama nije bila nježna, bez sumnje se upisala u povijest naše civilizacije kao jedna od najutjecajnijih intelektualki 20. stoljeća. Kada su je u jednom razgovoru, već teško bolesnu (u to je vrijeme redovito uzimala morfij kako bi ublažila velike bolove) upitali je li postigla sve što je željela, naglašavajući kako je tijekom života napravila što mnogi ne bi ni u sto života, ona je odgovorila: »Ne, ni izdaleka nisam zadovoljna; toliko sam znatiželjna, toliko ima toga što bih željela saznati i samo mi je zbog toga teško umrijeti«. A, Moserova, uistinu kapitalna studija do detalja je (p)opisala sve što je mučilo, ali i krasilo ovu u svakom pogledu izuzetnu, originalnu, hrabru, obrazovanu i inteligentnu ženu, odnosno uputila nas je u veličanstvenu misao koja se, kako vrijeme prolazi, sve više potvrđuje i blješti poput dragog kamena.