Kultno djelo

Sto je godina “Uliksa” – temelja moderne književnosti. Godinama je bio zabranjivan

Kim Cuculić

Na »Uliksu« je Joyce radio sedam godina, a roman je cenzura godinama zabranjivala u Engleskoj i Americi



Dostojanstveno je sišao gojazni Buck Mulligan s vrha stubišta noseći zdjelicu za brijanje na kojoj su unakrst ležali ogledalo i britva. Žutu kućnu haljinu, neopasanu, lagano je za njim nadimao blagi jutarnji povjetarac.


Podigao je zdjelicu i zapjevao: »Introibo ad altare Dei.«


Početne su ovo rečenice romana »Uliks« Jamesa Joycea, koji je objavljen 1922. godine u Parizu, tako da je ove godine njegova stota godišnjica. Uvodni citat koji smo naveli donosimo u prijevodu s engleskog, koji je za opatijski »Otokar Keršovani« 1991. napravio književnik i vrsni prevoditelj Luko Paljetak. Joyceov »Uliks« je na hrvatskom jeziku prvi put objavljen 1957. godine u prijevodu Zlatka Gorjana. Međutim, nakon objavljivanja redigirane verzije – »Ulysses«, The Corrected Text«, 1986. – u kojoj je ispravljeno oko 5.000 slovnih pogrešaka koje su mijenjale značenje pojedinih riječi i rečenica, ukazala se potreba za novim hrvatskim prijevodom. Na »Uliksu« je Joyce radio sedam godina, a roman je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i Americi.




To djelo smatra se kamenom-temeljcem moderne književnosti i vrhunskim dostignućem cjelokupnog modernizma. Shema likova i događaja podudara se u određenoj mjeri s onima u Homerovoj »Odiseji«, tako da svakomu pjevanju u spjevu odgovara jedno poglavlje romana. Ali taj paralelizam nije izravan, nego je posredovan obiljem simbola koji se odnose na različite znanosti, umjetnosti, političke odnose, praktične životne i kućne okolnosti, a iznad svega virtuoznim postupcima, kako s modernim jezikom, tako i s jezičnim anakronizmima. U izuzetno složenoj strukturi u njemu se rabe različite pripovjedne tehnike, od kojih se osobito inovacijskom drži tehnika »struje svijesti« u posljednjem dijelu. Izuzetnom vještinom variraju se pritom različiti stilovi, u rasponu od srednjovjekovnih kronika, realizma i naturalizma, do inovativnih modernističkih postupaka.


Osnovna je fabula jedan dan života troje Dublinaca: Stephena Dedalusa, Leopolda Blooma i njegove žene Molly. Cijela se radnja »Uliksa« zbiva u Dublinu 16. lipnja 1904. godine – taj se dan danas obilježava kao Bloomov dan. Prvi Bloomov dan održan je 1954. u Irskoj. Umjetnik, kritičar i publicist John Ryan te pisac Brian O’Nolan željeli su obilježiti pedesetu godišnjicu radnje romana, a tim povodom organizirali su posjete i šetnje lokacijama koje se spominju u djelu.


Pridružili su im se Patrick Kavanagh, Antony Cronin, Tom Joyce i AJ Leventhal. Ryan je iznajmio kočiju u kakvoj se Bloom s prijateljima vozio na pogreb Paddyja Dignama. Svatko je imao ulogu iz romana. Svake godine 16. lipnja u gradovima diljem svijeta na razne načine slavi se Bloomov dan: javno se čitaju ulomci iz »Uliksa«, oživljavaju se radnje iz Bloomova života, izvode se razne predstave vezane za »Uliks«, recitali, postavljaju izložbe… Posljednje poglavlje »Uliksa« pravo je remek-djelo romana »struje svijesti«. Otkriva intimna razmišljanja Molly Bloom dok noću leži u krevetu, na pragu sna. Kroz velik dio djela primijenjen je unutrašnji monolog, a Joyceova je prozna tehnika – koja će ubrzo začeti cijelu novu školu romana – zapravo spoj unutrašnjega samogovora i protoka nekontrolirane svijesti. Od čitalaca »Uliks« zahtijeva znatan napor, pa ga je tek manjina uspjela pročitati do kraja. Nakon završnog odlomka romana Joyce je ostavio podsjetnik na vlastitu odiseju kao pisca: »Trst – Zürich – Pariz, 1914. – 1921.« Podsjetnik je to na njegovu biografiju. Irski književnik James Joyce rođen je u Dublinu 2. veljače 1882. godine (upravo je prošlo 140 godina od njegova rođenja), a preminuo je 13. siječnja 1941. u Zürichu. Odrastao je u siromaštvu nakon što je njegov otac izgubio posao poreznika. Odgajan je u okolini s jakom irskom nacionalističkom notom i u katoličkom duhu, ali se rano sukobljavao i s domovinom i s vjerom. Joyce je studirao engleski, francuski i talijanski jezik u Dublinu, a zatim se preselio u Pariz studirati medicinu. U Dublin se vratio nakon majčine smrti, preživljavajući kao kritičar i učitelj. Godine 1904. otišao je u dragovoljno progonstvo te živio u Trstu i Puli, Parizu i Zürichu, izdržavajući se novinarskim i nastavničkim radom.


U potrazi za zaposlenjem Joyce je iz Trsta 1904. stigao u Pulu, gdje je do ožujskih dana 1905. radio kao profesor engleskog jezika u Berlitzovoj školi, predavajući uglavnom austro-ugarskim časnicima u gradu brodogradilišta i arsenala, pomorskoj bazi austro-ugarske, carsko-kraljevske Monarhije. Ovako je o Joyceovoj pulskoj epizodi za Glas Istre pisao Elio Velan: »Prva značajna stanica 37 godišnjeg lutanja Europom je upravo Pula, velika austrougarska ratna luka.


Časopis Nova Istra objavio je 2013. članak o pulskom razdoblju Jamesa Joycea koji se gotovo isključivo oslanja na McCourtovu knjigu, a autor eseja kratko sudi: ‘Joyceova sporedna pulska četveromjesečna profesura toliko je efemerna, kratka i prolazna da svaka spekulacija i za nju vezana mistifikacija o presudnome ili značajnome utjecaju Pule na njegov književni prosede, unaprijed gubi svaki smisao…’ Joyce i Nora stižu u Pulu kao gospodin i gospođa Joyce, a u Puli Nora zatrudni što nije efemerni podatak. McCourt prilaže niz pisama u kojima se Joyce ispovijeda bratu o intenzivnom seksualnom životu. U nepoznatom gradu dvoje mladih, on ima 22, a ona 20 godina, grade jaku vezu koja će potrajati cijeli život. Kad stižu u Pulu 30. listopada brodom iz Trsta, Joyce se služi arhaičnim talijanskim književnim jezikom, dok Puljani govore istrovenetski. Nora pak ne poznaje talijanski, nema posla pa dobar dio dana provodi sama u stanu. Tek će u Trstu Joyce naučiti tršćansku varijantu venetskog dijalekta koji je jako sličan, gotovo identičan puležanskom. Postat će dijalektalno pravi Triještin, služit će se govorom mornara i fakina, jezikom konoba i birtija u kojima je najčešće provodio noći uz čašu istarske malvazije i terana«, piše Velan.
Sjećanja na Joycea u Puli danas odišu uz starorimski Slavoluk Sergijevaca, na Trgu Portarata, u caffe-baru »Uliks«, nekoliko koraka od spomen-ploče postavljene na zgradi gdje je Joyce predavao engleski jezik. Na terasi »Uliksa« sjedi brončani Joyce, djelo akademskog kipara Mate Čvrljka, umjetnika iz Labina, jednog od reprezentanata suvremenog hrvatskog kiparstva. U Trstu pak djeluje muzej posvećen Joyceu, osnovan na Bloomsday, 16. lipnja 2004. Muzej posjeduje u Italiji jednu od najkompletnijh zbirki Joyceovih djela i osvrta na njih, s osobitim naglaskom na Joyceova djela na talijanskom jeziku i njegov boravak u Trstu, mnogo sekundarnih izvora, više od tisuću fotografija Trsta iz Joyceova vremena na kojima su i njegovi prijatelji, studenti i poznanici, dokumente o irskom piscu iz lokalnih arhiva i sobu za projekcije.


Moja duša je u Trstu, tako je irski književnik pisao svojoj ženi Nori, opčinjen tim talijanskim gradom koji je na kraći period bio njegov dom. U Trstu je podignut i spomenik Jamesu Joyceu. Podsjetimo i da je prijateljstvo Jamesa Joycea i Itala Sveva jedna od najslavnijih i najvažnijih književnih veza u 20. stoljeću. Od prvoga susreta 1907. godine, kad je Svevo počeo učiti engleski jezik kod Joyca, do smrti tog tršćanskog pisca 1928., intenzivno su razmjenjivali ideje, rukopise i književna stajališta, a istodobno se umjetnički, novčano (u Svevovu slučaju) i osobno podupirali i poticali. »Svevo je Joyceu dao mnoge elemente za stvaranje ideje i pisanje »Uliksa«, a Joyce je Svevu pružio potporu i pohvalu nužnu za nastavak pisanja nakon što su Svevove prve dvije knjige doživjele neuspjeh, te izgradio ugled u Francuskoj i Italiji 1920-ih«, navedeno je u časopisu Muzeologija.


Joyce se cijeloga života morao boriti kako bi našao nakladnika za svoja djela. Godine 1907. izašla je njegova zbirka pjesama »Komorna glazba«, a 1914. objavio je zbirku pripovijedaka »Dublinci« te 1916. autobiografski roman »Portret umjetnika u mladosti«. Posljednje je Joyceovo djelo, koje je pisao 17 godina, »Finneganovo bdjenje« (1939.), knjiga kojoj su se mnogi kritičari divili (a i sam Joyce ju je smatrao svojim najboljim djelom), ali je nitko nije u potpunosti shvatio. Osnovna je tema, sa začetnim motivom po komičnoj irskoj pjesmi o Finneganu, čovjekova smrt i ponovno buđenje.