Josip Pandurić, ugledni zagrebački nakladnik, pokrenuo je unutar svoje izdavačke kuće »Disput« novu biblioteku »Per Speculum« u kojoj pod uredničkom palicom prof. dr. Stanka Andrića planira tiskati »pripovjedna i esejistička djela« koja su u većoj ili manjoj mjeri autobiografska, koja zaokupljuju odnos pisca »prema drugom piscu ili umjetniku, tuđem tekstu ili umjetnini, ali je pritom jasno da ondje opet nalazi sebe ili nešto svoje; nadalje, djela u kojima, crtajući nešto izvanjsko, pisac tome daje tako izrazit autorski pečat da očito pritom izrađuje svoj autoportret; napokon takva u kakvima se naoko govori o drugom dobu ili svijetu, manje ili više dalekom, a zapravo je to samo način da se iz neobična kuta pronikne u vlastite«.

I upravo prva knjiga ove nove biblioteke (a do sada su objavljene četiri), koju znalački uređuje naš poznati književnik i povjesničar Stanko Andrić, zrcali sve ono što su urednik i nakladnik zamislili. Prvi put našoj je javnosti predstavljeno veliko ime poljske kulture, napose one egzilne; književnik i slikar Jozef Czapski s kratkim, ali nedvojbeno originalnim pristupom klasiku francuske literature Marcelu Proustu. Zapravo, radi se o predavanjima koja je Czapski kao zatočenik u sovjetskom gulagu u Grjazovcu (Griazowec) održao u zimu 1940.-41. svojim logorskim supatnicima, a potom su nakon rata (1948.) bila tiskana u kultnom poljskom, emigrantskom časopisu Kultura pod naslovom »Proust u Griazowcu« (tekst je s francuskog izvornika bio preveden na poljski), a tek 1987. u francuskom izvorniku »Proust contre la déchéance«, u Švicarskoj, u Lausanni, kod »Editions Noir su Blanc« koji se specijalizirao za objavljivanje disidentske i egzilne literature komunističkog Istoka, slično kao što je to u istom gradu ranije radila i poznata izdavačka kuća »L’Age d’Homme« Vladimira Dimitrijevića.

Saga o fenomenologiji zla

Prije nego što pokušam predstaviti u čemu je značaj ove po svemu iznimne knjižice, a zapravo sadržajno velike knjige, trebalo bi predstaviti lik i djelo Jozefa Czapskog koji je tipična slika međuratnog poljskog, srednjoeuropskog građanina i intelektualca od formata, a opet po svom podrijetlu, duhovnom habitusu i životnom usudu, posebice (po)ratnoj kalvariji koja ga je obilježila, u mnogočemu je izuzetan. Budući da je Czapski primarno bio slikar (nažalost, brojna mu djela nisu sačuvana, u silnim selidbama, deportacijama i zatočeništvima jednostavno su ostala razasuta ili uništena), važno je upozoriti da se u knjizi »Proust protiv potonuća« (Disput, Zagreb, 2021.; prijevod s francuskog Sanja Šoštarić) nalazi i dio sačuvanih »rukopisnih nacrta i ilustracija za predavanja« koja su sastavni dio autorovih bilježnica koje su, srećom, ostale sačuvane kao važno svjedočanstvo, artefakti jedne tragične epohe, ali i kao dokaz nesalomljivog duha i duboke posvećenosti umjetnosti koja je Czapskog nadahnjivala čak i onda kada mu se (u)činilo da je svemu kraj i da nema nade za izlaz iz pakla u kojem je bio zatočen.

To je ujedno posredno i velika priča o borbi za preživljavanje, ali i svojevrsna oda zahvalnosti francuskoj kulturi, posebice Marcelu Proustu, koja mu je pomogla da i u najtežim trenucima krize ne izgubi ljudsko dostojanstvo; kultura ga je podsjećala da je i on prije i iznad svega čovjek i da mu je dužnost pokušati sve to časno preživjeti, a potom o svemu tome pošteno svjedočiti, kako bi upozorio na zlo koje svijetom vlada, kako se ne bi ponovilo. Ili barem da ga znamo raspoznati kada iznova počne svoj divljački danse macabre. To je ujedno i saga o fenomenologiji zla, ali i ljepoti koja nas od tog zla jedina može spasiti.

Plemićko podrijetlo

Jozef (Maria Franciszek) Czapski rođen je u Pragu 3. travnja 1896. u obiteljskoj rezidenciji na Maloj strani, staroj gradskoj jezgri naseljenoj aristokracijom. Njegovi roditelji, prije svega majka Jozefa Leopolda, grofica Thun Hohenstein (1867. – 1903.; iz češke loze ovog austrijskog plemstva), bili su veliki poklonici umjetnosti. Jozefov je otac Jerzy Hutten-Czapski (1861. – 1930.) također bio pripadnik poljske aristokracije, a kao sin poznatog numizmatičara i bibliofila Emeryka Zahariusa Hutten-Czapskog naslijedio je njegov spisateljski talent koji je prenio na svoju djecu. U svakom slučaju, svojom genealogijom Jozef je pripadao povlaštenom društvu i vremenu koje je uvelike bilo opterećeno i politikom, pa je tako njegova majka Jozefa još kao djevojka bila impresionirana borbom Poljaka za svoju slobodu i u šali je svojim sestrama govorila da će, ako se bude udavala, to svakako biti Poljak. I to se uistinu i dogodilo; udala se za grofa Jerzyja Huttena i rodila mu dva sina i pet kćeri, ali, nažalost, umrla je vrlo mlada, u 36. godini.

Jozef je živio u Pragu do svoje treće godine, a potom se cijela obitelj preselila na svoje imanje u Prelukama (kod Minska, u današnjoj Bjelorusiji) gdje je boravio sve do polaska u gimnaziju u Petrogradu. Do tog je vremena intenzivno učio jezike, upoznavao je svijet literature i znanosti, a kao svestrano glazbeno nadarena osoba, talent je naslijedio od majke, svirao je klavir i maštao o pijanističkoj karijeri. Puno je čitao, posebice ruske klasike: Dostojevskog, Tolstoja, ali prije svih filozofa Vasilija Rozanova, i njegovim se djelom bavio praktički do kraja života. Od Poljaka najviše su ga privlačili romantičari poput Cypriana Norwida kojeg je i kasnije u svojim radovima često citirao. Po svršetku gimnazije upisao je 1916. carsku vojnu akademiju u Petrogradu i vojničku naobrazbu stjecao je u postrojbama poljskih ulana kao dijelu ruske imperijalne armije, ali kao pacifist ubrzo je napustio akademiju i upisao (1917.) studij prava.

Nakon Februarske, a potom i Oktobarske revolucije 1917., u vrijeme žestokog boljševičkog terora, ali i velike gladi u Petrogradu kao posljedice rata i revolucionarnih zbivanja, zajedno je sa sestrama organizirao vjersku, dobrotvornu udrugu koja je pomagala osiromašenim građanima. A kada je svršetkom Prvog svjetskog rata nastala Druga poljska republika – Rzeczpospolita, sa sestrom Marijom (s kojom je, budući se nikada nije oženio, živio u zajedničkom domaćinstvu do kraja života), vratio se u domovinu; oboje su se odrekli svojih plemićkih titula, iako je upravo Jozefu plemićko podrijetlo u nekoliko navrata spasilo život.

»Zaražen« Proustom

U Krakovu je upisao Akademiju likovnih umjetnosti gdje se oduševljavao predavanjima Jozefa Pankiewicza (o kojemu je kasnije napisao i čitavu studiju), a studij slikarstva je nastavio u Parizu gdje je s grupom kolega s Akademije namjeravao ostati najdulje šest mjeseci, a boravak se protegnuo na više od šest godina (1924. – 1931.). Naime, Jozef je 1923. bio jedan od osnivača Pariškog Komiteta (Komitet Paryski), slikarske grupe koja se prema početnim slovima imena udruge nazivala kapistima, a koji su tražili svoj put u umjetnosti kritizirajući klasično poljsko, ali i novo, apstraktno slikarstvo. Njihova je parola glasila: »Slikarstvo – slikarstvu«, a za čitavo to vrijeme Jozef je intenzivno učio, putovao (posebice ga je impresionirala Španjolska gdje se upoznao s Goyinim radovima), a za vrijeme boravka u Londonu, kamo je otišao upoznati se s radovima Corota, obolio je od tifusa i oporavljajući se intenzivno se počeo baviti djelima Marcela Prousta kojima je nakon toga cjeloživotno ostao »zaražen«. Nastavio je i svoj rad na knjizi o Vasiliju Rozanovu, i po povratku u domovinu nastavio je živjeti i raditi na relaciji Pariz – Varšava.

A kada već spominjem Rozanova, veliki predgovor za knjigu njegovih izabranih spisa (»La Face sombre du Christ«, Gallimard, 1964.) konačno je dovršio 60-ih godina prošlog stoljeća i to uz splet neobičnih okolnosti. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata prva četiri poglavlja studije o ruskom filozofu izgorjela su tijekom bombardiranja Varšave i požara u podrumu njegove kuće, a ostalih šest čudom je ostalo sačuvano i nakon niza godina na uistinu nevjerojatan način rukopis je iz Varšave dospio u Pariz, ponovo u Jozefove ruke.

Užasi staljinističke diktature

Pisao je tekstove o slikarstvu, sudjelovao na samostalnim ili grupnim izložbama, a sve više se približavao Pierreu Bonnardu (nakon slikarove smrti 1947. napisao je veliki esej »Izgubljeni raj« posvećen svom učitelju); nije pisao samo o životu velikog umjetnika, već je istraživao i njegov utjecaj na međuratno poljsko slikarstvo budući da je Bonnard bio prijatelj Jozefa Pankiewicza i na njegovu preporuku prihvatio je kapiste da se usavršavaju u njegovom atelijeru.

Nakon napada Hitlerove Njemačke na Poljsku (1939.) Jozef se pridružio poljskim konjičkim postrojbama, ali je već 27. rujna pao u sovjetsko zarobljeništvo i zajedno s tisućama poljskih časnika bio interniran u logor u Starobjelsku. Budući da je imao ne samo apsolutni sluh, već i apsolutno, gotovo fotografsko pamćenje, u tom je sovjetskom gulagu, iz glave, bez ikakve pomoćne literature, održao ciklus predavanja o Proustu. U sovjetskim logorima proveo je 18 mjeseci, a za cijelo to vrijeme vodio je dnevnik, portretirao je svoje supatnike, po sjećanju na svoje ranije radove, ali većina tih slika zauvijek je nestala u vihorima logorskih i ratnih stradanja. Kao jedan od malobrojnih preživjelih poljskih časnika kasnije je u svojim radovima i riječima i slikama pokušao zabilježiti to razdoblje, pa je tako već 1944. objavio potresno svjedočanstvo »Starobjelske uspomene« (na talijanskom, francuskom i poljskom).

Zahvaljujući aristokratskom podrijetlu NKVD ga nije deportirao u Katyn (mjesto velikog masakra nad zarobljenim Poljacima), a od 4.000 zarobljenika starobjelskog logora,preživjelo ih je tek 79. Jozef se nalazio na NKVD-ovoj listi za likvidaciju i tek zahvaljujući intervenciji rođaka iz njemačke loze grofovske obitelji Hutten diplomatskim je putem preko sovjetskog veleposlanstva u Berlinu izmolila da mu se sačuva život, a netko je srećom u Kremlju shvatio da bi im poljski plemić mogao biti korisniji živ nego mrtav i tako je Jozefa »nepoznata ruka« prebrisala s liste za odstrel.

»Starobjelske uspomene« su svojevrsna oda svim ubijenim poljskim časnicima u sovjetskim logorima, a kao što je danas poznato, samo ih je u Katynu ubijeno više od 15.000. A kada je na temelju sporazuma Staljina s poljskom egzilnom vladom u Londonu (1941. nakon Hitlerova napada na SSSR) počelo formiranje Andersove armije, sastavljene od poljskih časnika zatočenih u Rusiji, Czapski je oslobođen i dobio je zadaću obići brojne sovjetske gulage kako bi pronašao zatočene Poljake i tako je u nekoliko mjeseci vlakom proputovao gotovo čitavi Sovjetski Savez. Sve te impresije s putovanja, razgovore koje je vodio kasnije je objavio u knjizi »Na neljudskoj zemlji« (tiskana 1949. u Parizu, na poljskom i francuskom) u kojoj je pokušao prikazati sve užase staljinističke diktature, komunistički sustav gulaga koji je nazvao sovjetskim robovlasništvom.

Život u egzilu

Tijekom rata s armijom generala Andersa (gdje je bio zadužen za propagandu i informiranje) preko Perzije je došao u Afriku, a potom na Bliski istok i u Italiju gdje je sudjelovao u borbama protiv nacifašista. Nakon rata trajno se nastanio u Parizu, preciznije u Maisons Laffitteu, gdje je skromno živio sa sestrom Mariom koja je umrla 1981. i čiju je smrt teško podnio. Zajedno s J. Giedroycom, G. Herling-Grudzinskim utemeljio je (u Rimu) u emigraciji poljski Literarni institut i mjesečnik Kultura, možda najbolji egzilni časopis u vrijeme tzv. hladnog rata. U Parizu se sve do svoje smrti (12. siječnja 1993.) intenzivno bavio pisanjem i uređivanjem Kulture, a povremeno je pisao i za Figaro litteraire, londonske Wiadomosci itd.

Puno je slikao i izlagao u Parizu, Londonu, Bruxellesu, Genevi, New Yorku, Rio de Janeiru, a danas ima stalni postav u krakovskoj galeriji. Tijekom 1950. organizirao je u Berlinu veliki međunarodni Kongres slobodne kulture; za vrijeme života u egzilu intenzivno se dopisivao s Aleksandrom Watom, Jaroslawom Iwaszkiewiczem, Witoldom Gombrowiczem, Leszekom Kolakowskim, Czeslawom Miloszem, a kasnije su ti tekstovi bili ukoričeni, kao i njegove studije o slikarstvu naslovljene »Oko« (1960.) i skice »Tajna slobode« (1989.).

Kao slikar Jozef je bio opsjednut bojom i svjetlom i upravo je stoga u postimpresionizmu nalazio inspiraciju. Poslanje slikarstva nije uobličavanje događaja ili lika, već boja koja je temelj svega; u tekstu o kapistima sažeo je svoj slikarski moto: »Želio sam zahvatiti prolaznost vizije, slike, ne posredovanjem uranjanja i uživljavanja u blještavilo spoznaje, već kroz uočavanje uvijek novih modela, gradova, objekata, likova koje uspomene ili sjećanja znaju prigušiti, ali one u nama žive i treba ih ponovo iskopati na površinu«.

O tom odnosu prigušenog i (ne)vidljivog napisao je sjajnu studiju »Spektralna ultrafizika«; po njemu je bit jezika (poezije) i slikarstva ista, a Jozefov biograf Wojciech Karpinski je ukazao na dva pojma trajno prisutna u njegovom stvaralaštvu (oba preuzeta od Huga von Hofmannsthala); to su pobožna smirenost (fromme Zufriedenheit) i čežnja koja »steže grlo« (schweichfende Sehnsucht), koje nas čini bliskim »tragičnom osjećanju života« koje podnosimo samo zahvaljujući nagovještajima slobode i ljepote.
Ideju »nesentimentalnog osjećaja života« povezanu s »ruševinama vanjskog svijeta« prihvatio je od Georgesa Rouaulta, slikara koji mu je s vremenom postajao sve bliži.

U traganju za izgubljenim vremenom

Desetak godina prije smrti Czapski je oslijepio i sve je tekstove morao diktirati; šaleći se na svoj račun, govorio je: »Izgubio sam vid, ali ne i oštrinu gledanja«. Kao praktični katolik cijelog se života »borio sa svojim demonima« (slično Proustu, bio je homoseksualac; teško se nosio s herezama drame ateizacije, zanosio se mistikom poput Rozanova…), ali interesantno je napomenuti kako religijska tematika u njegovom slikarstvu gotovo da nije prisutna. Kada ga je pred smrt svećenik došao ispovijediti uvjeravajući ga kako će mu Bog oprostiti sve grijehe, Jozef mu je replicirao riječima Alaina Besancona: »Slijedimo li Boga samo u nebeskim visinama, izgubit ćemo ga na zemlji, a on se upravo tu skriva«. Nakon toga, zaprepaštenom svećeniku je dodao kako on ne traži oprost od Boga, već on sam Bogu ne može oprostiti sve užase i strahote kroz koje je morao prolaziti, pitajući se zašto ga, kao i njegove drugove iz logora, nije poštedio tog bolnog iskustva kojem je šutljivo svjedočio. Možda u ovim riječima treba i tražiti ključ književnog pisma i slikarskog stvaralaštva Jozefa Czapskog.

»Proust protiv potonuća« jedna je od »najneobičnijih i ujedno najljepših knjiga posvećenih geniju Marcela Prousta« (S. Andrić). Jozef je pisao ovo djelo u krajnje neobičnim okolnostima, u zarobljeništvu, citirajući francuskog klasika po sjećanju, ali sa zapanjujućom točnošću. Dva su razloga tome: oduševljenje Proustom, ali i duhovna saživljenost s autorom »Traganja za izgubljenim vremenom«, jer mu je i osobno iskustvo u mnogočemu nalikovalo i bilo blisko Marcelovom. Proustova saga »U traganju za izgubljenim vremenom« (»A la recherche du temps perdu«, u 15 svezaka) u suštini se (o)kreće oko razrade Bergsonove misli (slavni francuski filozof bio je suprug Marcelove sestrične) o »trajanju u vremenu«; također slijedi Freudova istraživanja o značenju (pod)svijesti, a u literarnom smislu predstavlja svojevrstan nastavak, pa i sintezu francuske proze oblikovane Honoreom de Balzacom, Anatoleom Franceom i Gustavom Flaubertom. Czapski piše: »Henri Bergson je tvrdio da je život kontinuiran, a naša percepcija diskontinuirana. Naša inteligencija stoga ne može oblikovati ideju o životu koja je podudarna sa životom. Intuicija je podudarnija sa životom nego inteligencija (intuicija kod ljudi odgovara instinktu kod životinja). Proust pokušava pobijediti diskontinuitet percepcije pomoću nehotičnog sjećanja, intuicijom nastoji stvoriti novi oblik i novo viđenje koji nam daju dojam kontinuiteta života«.

Dakle, u svom je romanu Proust posredovanjem složenih procesa evokacije prošlosti, autobiografskih reminiscencija i asocijacijama na nepovratno izgubljeno vrijeme, prepuno uspomena oslobođenih tek igrom slučaja tražio i nalazio načine da prouči i osmisli intelektualni i senzibilni usud čovjekova bivanja. Iako su roditelji odgajali Marcela u katoličkom duhu, on se zbog svoje majke (potekla je iz stare alzaške židovske obitelji Weil) koja ga je obožavala i kojoj je on bio snažno emotivno odan, često vraćao židovskim tema propitujući vlastiti židovski identitet. Ne smijemo zaboraviti da je upravo Proust uvjerio Anatolea Francea da se angažira u slavnoj aferi Dreyfus kako bi se razotkrila pozadina politički montiranog procesa protiv ovog časnika francuske vojske židovskog podrijetla. Uostalom, svi likovi u monumentalnom Proustovom romanu (slavna glumica Rachel, intelektualac Albert Bloch i asimilirani Židov Swann, a zapravo književni lik samog autora) nose se, svaki na svoj način, sa svojim židovstvom.

Duhovni vodič

Zašto ovo pišem? Pa, upravo stoga jer je Czapski kao pripadnik poljske aristokracije koja stoljećima nije bila imuna na antisemitizam želio u sebi samome raščistiti s tim predrasudama (koje se nije sramio priznati) i čitanje Prousta bilo mu je svojevrstan duhovni vodič na tom putu emancipacije od antisemitizma. U prve dvije knjige »U traganju za izgubljenim vremenom« Proust je, tvrdi Czapski »Iznio sve varijacije motiva koji se kasnije javljaju u ostalim nastavcima njegova djela: francuska provincija sa starom gotičkom crkvom, povučeni život njegovih starih tetaka-rentijerki, opisi pejzaža (koji će ostati klasičnim stranicama svjetske književnosti), stara sluškinja Francoise, djetinjstvo i dječje drame, strah od oca, ljubav majke i sina, odnosi s bakom, Swannova ljubav prema Odette, pariški mondeni svijet, građanski saloni, piščeva bolest, glavna fraza na violini tzv. Vinteuilove sonate (u stvarnosti nadahnuta Camille Saint-Saënsom)…Sve su to likovi koji u piscu bude »beskrajno raznolike asocijacije« koje crpi iz svih razdoblja povijesti, iz svih umjetnosti, dok su njegove stranice u prvom redu povijest njegovih misli, a koje su opet rezultat djelovanja neke činjenice o kojoj Proust nije želio samo znati što znači, već je želio i čuti zvuk njezina značenja. Činjenica, boja i zvuk morali su biti zahvaćeni u totalitetu i stoga je Czapski s pravom pisao kako kod Prousta »činjenica nikada nije bila samo puka činjenica«, ona je od samog početka beskrajno obogaćena i prenesena u njegov um gdje su se oblikovale, književne, umjetničke i znanstvene asocijacije. I dodao je: »U Proustovu djelu nalazimo nekoliko polaznih točaka, nekoliko vizionarskih stranica koje su već postale klasične i koje nam otkrivaju stvaralački proces. To je madeleine u prvom svesku »Put k Swannu«… Bolesni junak uzima šalicu čaja i u njega umače komadiće madeleinea. Miris kolačića umočenog u čaj podsjeća ga na djetinjstvo kada je madeleine jeo na isti način. Nije riječ o hotimičnom i kronološkom sjećanju na djetinjstvo, nego o nehotičnom sjećanju (Proust mnogo puta ističe da je samo nehotično sjećanje važno za umjetnost) koje izlazi iz te šalice čaja s mirisnim madeleineom… Sjećanje koje je probudio miris madeleinea pojavljuje se, produbljuje i polako pretvara u rodnu kuću, staru gotičku crkvu…Taj u početku sitni dojam nagovještava cijelo djelo«.

Veliko nasljeđe književne teorije

Czapski je primijetio da je govoreći o Proustu svoja predavanja ispunio detaljima njegova života, a ispustio je naglasiti u čemu se krije genijalnost njegova djela. I to je pokušao naznačiti riječima: »Glavni je junak bolestan kao što je i Proust bio, stanuje na istom mjestu kao i Proust, kao i mladi Proust pati zbog svoje stvaralačke nemoći, junak reagira na isti način i jednako je pretjerano osjetljiv kao i autor i na njega kao i na Prousta nesretan gubitak bake (kod autora gubitak majke) i snažna bol koja proizlazi iz osjećaja nesreće imaju isti učinak: osjećaj nestvarnosti životnih radosti i konačna spoznaja da istinski život i istinska stvarnost za njega postoje samo u književnom stvaranju«.
Upravo u tom nagovještavanju, čežnji za ljepotom krije se neprolazna veličina Proustova rukopisa koji je Czapski pokušavao prenijeti i na slikarsko platno. Nikada mu to, po osobnom priznanju nije uspjelo, ali zato je njegova studija »Proust protiv potonuća« (p)ostala velikim nasljeđem i ostavštinom svekolike svjetske književne teorije; tekst koji nas uvijek iznova upućuje u nove avanture i novo čitanje ovog klasika francuske i svjetske književnosti.