Čitali smo

“Satanaelovo evanđelje” Gorana Gerovca. Esejistički roman koji progovara o kriminalnoj stvarnosti Hrvatske

Marinko Krmpotić

Gerovac i nije napisao baš pravi krimić, već više esejistički kriminalistički roman koji u biti progovara o kriminalnoj stvarnosti Hrvatske



Inteligentna i intrigantna te istodobno zahtjevna i zanimljiva knjiga nešto je što se itekako može očekivati od Gorana Gerovca, koji godinama u Večernjem listu piše sjajne kolumne kroz koje secira suvremenu hrvatsku stvarnost podižući glas protiv nepravde, gluposti i primitivizma. Kad se takav autor prihvati pisanja romana logično je očekivati da će na neki način analiza suvremene domaće stvarnosti biti nastavljena i u tom drugačijem obliku izražavanja. To se, naravno, i dogodilo u romanu »Satanaelovo evanđelje«, koji istodobno nudi i triler štoriju i brojne rasprave o raznim temma naše svakodnevice.


Temeljna je priča ova – u neimenovanom hrvatskom gradu brutalno je ubijen svećenik Jazbinšek. Policija ga je pronašla golog i prerazana grla u jednom stanu, a u analni otvor mu je bio zabijen oveći kalež kojim je, tragovi to potvrđuju, bio mučen prije no što je zaklan. Istragu vode policijski ispektori Kangrga i Rendulić, a zbog brutalnosti ubojstva, kao i činjenice da je Jazbinšek bio na glasu kao jedan od onih svećenika koji »voli« dječake mlađe dobi, inspektorima se sa svih strana sugerira da istraga bude kvalitetna, ali što tiša kako ne bi došlo do skandala. Naravno, u doba suvremenih komunikacija istinu je nemoguće sakriti pa se uskoro sve ili skoro sve otkriva, a da stvar bude gora dogodi se i novo ubojstvo – ubijena je (zatučena čekićem) časna sestra Paula koja je radila s Jazbinšekom. To, naravno, ometa policijsku istragu pa na kraju krivac, odnosno ubojica ili ubojice, nisu ni pronađeni!


Vizura današnjice


Dakle uhvate li se čitanja ovog romana pasionirani ljubitelji krimića, možda će biti razočarani. No Gerovac i nije pisao roman s namjerom prikaza policijske istrage za ubojicom (mada i toga, naravno, ima), već da bi nam koz priču o ovom brutalnom ubojstvu približio svoje viđenje današnjice. Ubojica nije otkriven, jer, u konačnici, nije ni važan! Na završnim stranicama knjige inspektor Kangrga za smrt svećenika optužuje – društvo! »Kangrga je, hodajući polako prema autu, poželio da se ubojica nikada ne otkrije, da zločin ostane neriješen i zastari, jer nije želio da jedno ili dva imena posluže kao alibi gradu, svima koje je susretao i koji su, izazivajući njegovo gađenje, bili ubojice bez hrabrosti da ubiju… U redu, pronaći ćemo ime, ali hoćemo li čak i u tom slučaju riješiti ubojstvo?« – pita se pri samom kraju romana Kangrga, koji nedugo potom odlučuje – pobjeći, otići i više se ne vratiti u taj jad i čemer!




Njegov postupak direktna je kritika društva u kojem, u srži, nema želje za otkrivanjem ubojice. Jer svećenik se mnogima zamjerio zbog pedofilije, a isto tako crkva ga nije voljela, jer je istraživao, pa čak i propagirao, neke rubne stare sekte (bogumili) suprotstavljajući se time službenoj crkvi. Pedofiliju bi mu još (kao što jesu mnogima) i oprostili, ali herezu nikako! Dakle za sve je najbolje da je taj čudni svećenik mrtav. No slučaj smrti svećenika – kao i časne sestre koja je, očigledno, previše znala – samo je dio opće slike jasne i tužne hrvatske stvarnosti koju nudi ovaj roman.


Niz ostalih aspekata društvenog i političkog života suvremene Hrvatske opisan je kroz odlično izgrađene likove i njihovu reakciju na ubojstva i istragu. Kangrgi ništa ne znači što želi biti krajnje profesionalan i riješiti slučaj. Jer Kangrga je Srbin i na to ga se učas podsjeti kad mu treba dati do znanja da preozbiljno shvaća svoj policijski posao. Njegov kolega Rendulić o rješavanju slučaja razmišlja samo ako će mu to donijeti direktnu korist, a ako će uzrokovati probleme – onda ga baš briga tko je ubio crkvenjake. Sjajno je izgrađen lik Satrapa, lokalnog političara koji sve rješava nasiljem prema slabijima i poltronstvom prema onima koji su iznad njega, a isto je tako majstorski oslikan lik monsinjora Šolca, koji je »na teren« poslan da bi mrkvom i batinom kontrolirao istragu. Tragikomični su, više tragični no komilčni, likovi novinara Armina i njegova brata homseksualca Andree, a iza svih tih zbivanja kao svojevrsna kontrola su pripadnici tajnih službi, klasične sive eminencije uobličene u likove koji i nemaju prava imena, već autor za njih koristi imena Duh Sveti, Djed Červenko, Najbliža Suradnica, Satanael…


Analiza pojava


Logično, okviri priče o dvama ubojstvima koja su uzdrmala život gradića idealni su za analize društvenih kretanja i pojava, pri čemu su kritici najizloženiji pretvrtljivi političari, potkupljivi i beskičmeni državni službenici, dvolični crkvenjaci (»U crkvi nitko nije onakav kakvim se čini«), nesposobni novinari… Pritom si je, kao i čitatelju, Gerovac pripovijedanje (čitanje) olakšao time što je svaka od ukupno 20 cjelina ovog romana posvećena jednom liku koji je u središtu tog poglavlja, a čitateljeva je dužnost »sakupiti« sve te njihove priče te složiti ih u nimalo privlačnu sliku društva u kojem žive.


Da će ova knjiga biti drugačija od drugih, uočljivo je već iz uvodnog poglavlja koje pod nazivom »Bob« nudi priču o egzekuciji svećenika pedofila. No da će se ubojstvo dogoditi saznajemo tek na kraju desetak stranica dugog tog uvodnog dijela, koji je u svom najvećem dijelu vezan uz filozofsko-teološku raspravu koju vode nepoznati nam ubojica i 42-ogodišnji svećenik kojem se sprema užasna smrt. Takvih ćemo se rasprava potom nasalušati i pri predstavljanju ostalih likova pa bismo ovu knjigu mogli nazvati esejističkim krimićem. Naravno, takav pristup »ubija« onu kod krimića uvijek očekivanu napetost. No kako je već i rečeno, autoru nije bio cilj pisati krimić, već kroz oslanjanje na krimi okvire progovoriti o kriminalnoj stvarnosti Hrvatske. I uspio je.


Biografija


Goran Gerovac rođen je 1967. u Karlovcu. Do sada je objavio knjigu kratkih priča »Galerija« i tri romana – »Pajo, ti si Srbin«, »Razbijeni« i »Sjever je mjesto tame« koji je ušao u uži izbor V.B.Z. i Tisak media nagrade za najbolji roman godine. Gerovac radi u Večernjem listu kao urednik i kolumnist. »Satanaelovo evanđelje« njegov je četvrti roman.