Hrvatska književna 2023. godina počela je jako dobro, između ostalog i zbog pojave novog romana Gorana Gerovca »Satanelovo evanđelje«, u izdanju VBZ-a.

Kroz priču o neuspješnoj istrazi morbidnog i brutalnog ubojstva jednog svećenika, potom i časne sestre, Gerovac je još jednom ponudio gorku priču iz hrvatske stvarnosti, stvarnosti o kojoj sustavno piše u sjajnim kolumnama koje objavljuje zagrebački Večernji list.

Upravo stoga razgovor s autorom i počinjemo pitanjem zašto radi i jedno i drugo – piše i kolumne, ali i romane.

– Najprije hvala na čitanju i to prije svega na čitanju s razumijevanjem. Teško mi je procjenjivati koliko su kolumne sjajne, to je subjektivan dojam, pa u svakom slučaju i zahvala na komplimentu.

Pisanje je proces kojem prethodi čitanje, mislim puno, puno čitanja, a onda i razmišljanje ne samo o pročitanom, nego o komparativnim supstancama koje tekstovi raznih žanrova ostavljaju na čitatelja.

Kada sam u toj ulozi mogu najiskrenije reći da se osjećam izdvojeno kao u nekom skloništu od svega vanjskog, toliko su mi tekstovi prisno važni, a onda s druge strane, što je pomalo paradoks, kroz čitanje propuštam za mene važan dio svijeta u to isto sklonište, stječem uvid što se događa vani i pokušavam oblikovati stav u tim okolnostima.

I svejedno mi je radi li se o beletristici, publicistici ili tekstovima mojih kolega iz Večernjeg lista koje čitam kao urednik, ali i kao čitatelj, svaki od njih donosi neke nove, bitne elemente.

Zato je pisanje dio sretnog procesa i ja ga ni u kojoj varijanti ne osjećam kao obavezu, kao posao, premda, naravno, nije uvijek jednako snažna energija entuzijazma, neophodna da se u pisanje i krene.

Vrijeme u kojem živimo pisanu riječ je svelo na hipertrofiranu poruku, informaciju koja je tu da skrene pažnju na sebe, ali da istovremeno ne otkriva previše istina.

Život u civilizacijskom raskoraku između toga da je potreba za istinom veća nego ikad, a da se ta istina apriori pokušava definirati kao dosada, nužno nas je odvela u stanje u kojem se zabavljamo tragedijama.

Svijet u službi ega

Naravno da je to nakaradno i naravno da nema ničeg dosadnog u suočavanju ljudi s onime što ih čeka ili s onim što žive, bez obzira koliko opasno bilo.

Pripremiti nas na budućnost, ukazati na ono što je bitno i pomoći u pronalaženju rješenja, to bi trebala biti misija pisanja. U suprotnom postajemo samo autori infantilnih dnevnika samodestrukcije.

Jer živimo u svijetu slavnih koji to postaju a da nisu poznati ni po čemu osim po slavi samoj. Netko se dovoljno uporno i dovoljno agresivno samopromovira na društvenim mrežama i on je postao slavna osoba, iako osim novog bikinija, bicepsa ili novih grudi ništa iza sebe u životu uglavnom nema.

Nekada je slavi prethodio konkretan rad, nekad su slavne osobe nešto otkrile, napisale, skladale, naslikale, učinile svijet boljim. Sada je dovoljno svijet staviti u službu vlastitog ega i pustiti tehnologiju koja je i najordinarniju budalaštinu učinila dostupnom i vidljivom da se od ničega napravi nekog.

Pisati o takvim procesima može se kroz različite forme, žanrove, medije, može se upregnuti tehnološki napredak da umjesto krivog korištenja za veselu amneziju postane dosljedan zastupnik čovjeka.

I nije smisao kalkulirati hoće li se svijet zbog tvog pisanja promijeniti. Naravno da neće, barem ne odmah, ali, da parafraziram Marxa, ne radi se o tome da se svijet promijeni nego da mu se slobodno može ukazivati na nedostatke. A njih, koliko vidimo u ovome što živimo, ima nekoliko, zar ne.

Što vas je motiviralo za pisanje roman »Satanaelovo evanđelje«? Postoje li neki direktni motivi, možda neki konkretni događaji?

– Ne, nema konkretnog događaja. Roman je mozaik koji se slaže pa gotovo slučajno. Jasno, imaš na početku plan, namjeru u kojem pravcu krenuti, ali priča najčešće prati svoj put, likovi se razvijaju unutar konkretnih situacija u koje ih uvodiš da bi i oni davali doprinos.

Čudan je to sklad, ako nisi pretenciozni egoist pa ga uspiješ pustiti da se razvije skladna koautorska simbioza u kojoj »mi pišemo roman, a roman piše nas«, kao u paroli iz moje mladosti.

Nisam vidio jedan konkretan događaj, ali sam itekako vidio niz ne konkretnih, nego nadrealno nakaradnih procesa koji se zahuktavaju i koji iz dana u dan, shvatite to doslovno, melju ljude i ne ostavljaju im mjesta za odstupnicu, za egzistencijalni manevar.

Ljudi koji su naizgled nosioci tih procesa nisu ništa drugo nego objekti, samo beskrupulozniji, lakomiji, krvožendiji i nesolidarniji od većine i takve zovemo uspješnima.

Novac kao mjerilo uspjeha i moć koja iz njega proizlazi izrodili su neprosvjećenu elitu koja pojma nema što bi sa stečenim pozicijama; nedorasli za kontrolu moći i preprimitivni za kontrolu oduševljenja koju im pozicija nosi stvorili su svijet primjeren sebi, standardima kojih nema i bezobzirnosti koje ima napretek.

Posljedice su logične. Moralno-socijalna devastacija i mjerilo osobne ništavnosti kao maksimum preko kojih nitko ne smije ići da se ne izgubi legitimitet.

Polusvijet vlasti i novca, provincijalizacija institucija koje bi trebale biti intelektualno jedro ovom društvu, eutanazija svakog intelektualnog svjetionika, od sveučilišta do medija, koji bi postavljali pitanja koja nerviraju i na kraju crkva kao jedina ideološka supstanca u iracionalnom vjerovanju kao kolektivnom načinu očuvanja postojećeg stanja, i imate kapitalizam u esenciji stvaranja pojedinca po mjeri kapitala.

Jer ako nismo poztrošači, mi smo beskorisno potencijalni remetilački faktor koji bi se, u slučaju postojanja praznog hoda između šopinga i straha za golu egzistenciju, mogao zapitati što to pobogu radim, kako živim i tko me sve laže i vara.

Knjiga je željela postaviti to pitanje i ukazati, ako nije pretenciozno, na neke karaule prve linije kapitalizma gdje nam se počinje otimati smisao.

Sebičnost kao vrlina

Uz dobru priču u tom romanu imamo i, kako se to kaže, baš bogatu paletu ranovrsnih likova. S realizacijom kojeg ste najzadovoljniji, a koga je bilo najteže oživotvoriti?

– Ne vežem se uz likove, jer ako se emocionalno prikopčam, oduzimam im autentičnost. Likovi u mojim knjigama nisu junaci, ali nisu ni antijunaciji.

Jednostavi su i obični ljudi koji čine grozne stvari i paze se da ih se ne vidi. Svjesni su da se u ova moderna vremena puno lakše nositi s lošom savješću nego s lošim glasom.

Jasno, neki od njih barem pokušavaju biti obzirni, pokušavaju u vrijeme nepravde biti manji nepravednici među narodima, što znači da u tim trenucima i upadaju u konflikte s okolinom, kada se pokušavaju oduprijeti bujici koja će neminovno završiti kao ponornica.

I uglavnom ne čine to iz smišljenog altruizma, nego iz refleksnog samoodržanja, onog dijela njihovih ličnosti koji još nisu posve kontaminirani sebičnošću.

Ona, mislim na sebičnost, jedna je od najcjenjenijih vrlina, pogotovo ako se uzme da i najobičniju pristojnost sve više doživljavamo kao slabost.

Djecu od najranije dobi guramo u konkurentske odnose s vršnjacima i oni u njima ne vide kolege iz razreda, nego opasnost koja im sutra može zauzeti mjesto na koja ciljaju.

Strašno je, ne znam jeste li primijetili, kako se spušta dobna granica u kojima se smatramo neuspješnima, pa tako o sebi već počinju govoriti učenici šestih i sedmih razreda osnovnih škola.

Strah od neuspjeha prema standardu uspjeha kao imperativa od djetinjstva čini regrutni centar, a u tu službu stavlja se i obrazovanje.

Škole će biti institucije na za stjecanje znanja nego komore društvene stratifikacije. Manje će biti važno što konretno znaš i kolika je širina obrazovanja, a puno će se više tražiti propusnica za pristup pozicijama plaćeničkog fingiranja odlučivanja.

Ono što mi je kod likova iznimno važno su njihova imena, koja ne smiju biti artificijelna, nego sukladna karakteru, onomatopejska značenju njihovih ličnosti te dijalozi koji moraju zvučati kao jezik koji postoji, autentičan govor koji se koristi, a ne metajezik napisan samo za stranice tog romana.

Jezik je dinamičan, barem se nadam, logičan, prirodan, on neće biti u grču puritanizma, tu psovka ne postoji sebe radi, nego je, onako, iz duše integrirana u misao.

Neću se napinjati da moji likovi govore hrvatski, i to postrevolucinarni hrvatski, nego će govoriti hrvatski onako kao da niti jedan drugi jezik i ne mogu govoriti.

Ionako je bilo previše silovanja ovog jezika koji je u zadnjih 30 godina nesmiljeno korišten ne da bi ga se oplemenilo i razvijalo, nego da bi ga se plemenilo, da bi pod svaku cijenu bio razlikovna komponenta u pokušaju nacionalne inferiornosti da se pokaže autentičnijom od jednako inferirornih u susjedstvu.

Zato i plaćamo izmišljanje novih riječi i to u jeziku koji se i održao, jer je pokazao strahovitu sposobnost apsorpcije spontanih neologizama u svoju strukturu.

Dokazivati nacionalno čistunstvo kroz jezik završit će na početku stravično točne misli da svaka agresija najprije počinje u jeziku.

Tragedija je u tome da danas »veliki« Hrvati oktroiraju »malim« Hrvatima kakvim hrvatskim moraju govoriti. I među mojim likovima ima i velikih i malih Hrvata, ali to ne znači da u podjeli velikih i malih ljudi i oni nisu izmiješani.

Što ako sam to ja?

Knjiga je neobična i po tome što, iako je radnja vezana uz zločin, nemamo razrješenja slučaja ubojstava svećenika i časne sestre. Naravno da ste mogli »naći« ubojicu. Zašto to niste učinili, zašto ovakav završetak?

– Smisao knjige nije potraga za zločinom, jer u hrvatskom društvu ne možemo govoriti o singularitetu krimena. Mi smo društvo opterećeno zločinima; ratni zločini, privatizacijski zločini, obiteljski zločini, vršnjački zločini, socijalni zločini, sistemski zločini, ekološki zločini…

Sustav koji u svom temelju ima zločin utkan kao mogućnost stjecanja i kao model rješavanja »problema« ne može biti katarzično pročišćen rješavanjem ubojstva, pa radilo se o svećeniku i opatici.

Čak štoviše, ni crkva se, u institucionalnom smislu, nije pretjerano potrudila da raščisti zločine koje su pred oltarom činili neki njezini predatori.

Dapače, shodno svojoj filozofiji tisućljetnog prešućivanja nezgodnih pitanja, skrivala ih je i držala unutar svoje dogmatske nepogrešivosti.

Lovci na nevinu djecu učinili su hramove vjere gimnastičkim pedofilnim dvoranama i koliko bismo romana trebali napisati za svakog krivca koji je poziciju pastira iskoristio da bi postao »ljudožder« i u božje ime upropastio tolike živote.

Ne, moja namjera nije bila pronaći krivca, jer je to nemoguće u društvu u kojem nema nevinih. Uz to, ni nastavka neće biti, barem ne u knjizi, jer ni zločini u društvu ne prestaju, nisu odvojene sekvence, oni su kontinuitet koji se nastavlja i nakon posljednje stranice romana.

Ime počinitelja ništa ne bi promijenilo, ne bi donijelo rješenje, osim predvidljivog kraja kojeg, žanrovski, krimić redovno nosi. Napetost oko toga tko je ubojica klimaks doživljava u njegovu otkrivanju, a u »Satanaelovom evanđelju« klimaks može biti pitanje: a što ako sam to ja?

Likovi često raspravljaju o nizu aspekata suvremenog hrvatskog društva i tu se tekst romana približava tekstovima vaših kolumni. Što su, po vašem mišljenju, neuralgične točke suvremene hrvatske stvarnosti?

– Problem hrvatskog društva i jest u tome što ono misli da je suvremeno. Dobro, ono to jest kronološki, ako ga stavimo u 21. stoljeće u kojem se, navodno ova naša radnja odvija.

Ali mi smo konceptualno i dalje u 19. stoljeću i u tom raskoraku gomilaju se strateške drame kako se nositi s onime što je strategija i onime što je tragedija.

Budnice koje su pjevali zborovi probuđenog hrvatstva prije 150 godina, u 2023. ne bi trebale zvučati samo arhaično, nego i komično.

Militarizacija kao obrazac »protiv nekoga« pomno je smišljen način, jer njemu mora prethoditi mobilizacija, koja nas, pak, sve okuplja oko jedinstvene kolektivne obamrlosti gdje se sprečava interno socijalno stasanje prema stanju spremnosti na globalnu otvorenost.

Hrvatstvo 21. stoljeća nije integrativni nego ekskluzivni koncept u koji se pripuštaju isključivo oni koji zadovolje stroge elemente selekcije.

Tako se naciji ne dozvoljava da sazrije u civilizaciju. I ako malo bolje pogledate niti jedan integrativni proces na ovim prostorima nije povijesno dozvoljen.

Ilirizam je razdrobljen u partikularno hrvatstvo, jugoslavenstvo je demontirano velikosrpstvom i ostalim satelitskim nacionalizmima koji su, u njegovoj orbiti, reakcijski rođeni u velikom prasku nacionalne kozmologije.

Monoteizam je najprije razbio politeističku demokratičnost, a onda se sam implozično podijelio u nakaradne jednobožne sekte koje se ponajviše mrze i razdiru unutar navodnog štovanja istog proroka i još istijeg boga.

Bogumili, koji su diskretna potka knjige, holokaustično su istrebljeni s ovih prostora, što jest djelo Satanaela, tvorca svega materijalnog, ali i Satanaela čovjeka, Satanaela popa, Satanaela velikaša, Satanaela novca.

Kapital ne dozvoljava korekciju

Filozofski koncept humanističke solidarnosti rastrgan je pohlepom zarade. Znanje je obezvrijeđeno pravom na arbitrarnost. Otvorenost Europe obesmišljena je imigrantskom prijetnjom, sigurnost mira minirana je ratom na istoku…

Hrvatsko društvo u svemu tome pokušava snishodljivo, s jedne strane, dokazati civilizacijsku pripadnost Zapadu, a s druge strane, grčevito guši prirodne procese i pojedince koji bi ga u tu civiliziranost mogli uvesti svojim djelom i postojanjem.

Samo Zapad ne bi smio biti jedina strana svijeta na kojoj bismo trebali tražiti sklonište. Postoje i drugi utjecaji pa ako hoćete ono što danas zovemo temeljem naše civilizacije i našim načinom života, kršćanstvo, nije stiglo baš sa Zapada.

Paradoks je da čuvamo naš način života od onih koji su nam izmislili naš način života, što ne znači da su Zapad i kapitalizam proturječni.

Ma kakvi, više su licemjerni, a to i nije neka novost, kada imalo razgrnete kako je sve nastajala tradicija koju njegujemo s toliko zakrvljene nepopustljivosti.

To što smo postali članica EU-a ne znači samo po sebi Europu, koja je u međuvremenu nestala. To što smo članica NATO-a ne znači samo po sebi sigurnost, koja je neizvjesna. Integrirati se u bilo koju zajednicu, a da nema militantni ustroj, ne može se birokratski, nego smislom.

A kako smo integraciju hrvatskog društva manje više pokušavali realizirati silom, tako se mora i održavati. Zato nas se uvjerava da postojeći poredak na domaćem i globalnom planu nema alternativu i, što je poražavajuće, svi političko-filozofski krugovi složili su se s tom tvrdnjom pa se izlaz iz kapitalističkog kaosa ne traži u osmišljavanju novog društvenog koncepta, nego unutar kapitalizma.

To je, jasno, potpuna besmislica, jer kapital neće dozvoliti korekciju svijeta u kojoj će on izgubiti totalitarnu kontrolu, što dovodi do pomisli da je revolucija neizbježna, ali nije. Prije nje kapitalizam će uvijek, da je spriječi, na raspolaganju, imati rat.

Kroz kolumne i kroz romane nastojite Hrvatsku učiniti boljom. Ima i drugih koji to pokušavaju? Kako biste ocijenili ta nastojanja? Kreće li se bilo što na bolje?

– Ne gajim iluziju da ću pisanjem promijeniti stvari, ali barem ostavljam trag u vremenu i na mikro razini pokušavam stvarati klimu da se u neke bitke ima smisla ulaziti čak i ako znaš da su unaprijed izgubljene.

Mislim da je to obaveza svakoga tko ima mogućnost javno djelovati unutar svoje zajednice. Šutnja je kukavičluk, neodgovornost, švercerska lukrativnost, čuvanje svoje pozicije u uvjerenju da sam mudar, čak i kad čuvam ono što nestaje ili čega već odavno nema.

Kreće li se na bolje? Odgovorit ću protupitanjem; čini li vam se da se kreće na bolje? Najgore je to što bi stvarno moglo biti puno, puno bolje i što za to ne treba prevelik napor, nego samo odlučna, mudra, plemenita, poštena i solidarna skupina ljudi koja će društvo povesti prema onim standardima u kojima život neće biti definiran kao »pravo prve noći« jačeg da otima budućnost.

Svijet je dovoljno prostran za sve, a Hrvatska će ionako uskoro postati prevelika za ovo malo koji će ostati nakon što opljačkamo i zadnji zajednički društveni resurs koji nam je ostao – ljude.

Koliko dalje?

Kakve su dosadašnje reakcije na roman?

– Srećom po roman one su doista odlične. Osvrte koje su napisali uvaženi kritičari poput Jagne Pogačnik i Denisa Derka, pa i vas, ne samo da su pozitivne zbog pohvala koje je knjiga dobila, nego zbog dubokog razumijevanja onoga što ova knjiga jest.

Za to veliku zaslugu ima i ekipa koja je pomogla da »Satanaelovo evanđelje« izađe na police; urednik Drago Glamuzina koji je više nego predano odradio urednički dio posla, Milan Trenc s izvanvremenskom naslovnicom, koja je ne samo dočarala atmosferu knjige, nego je savršeno definirala njezin stav, pa onda cjelokupna ekipa VBZ-a, mojeg izdavača, koji brinu o svim aspektima mog književnog putovanja.

Već sam to govorio, ali važno mi je za ponoviti; meni je najbitnije da ova i svaka druga moja knjiga ili tekst razviju vlastiti odnos sa čitateljem.

Kakav će on biti, to je autonomna i individualna posljedica na koju ja i da mogu ne bih želio utjecati. Vjerujem u snagu knjige koja je pošteno, otvoreno i bez kalkulacija napisana, a vjerujem i u čitateljevu dobronamjernost i spremnost na izazov da će to prepoznati.

Sve ostalo, mislim na tumačenje, bio bi moj izraz nepoštivanja obje strane u procesu koji mi je objavom izmakao iz ruku i na kojeg više ne polažem pravo. To i jest uloga i pisanja i čitanja; sloboda doživljaja u shvaćanju i tumačenju svijeta.

Što dalje? Hoće li biti nove knjige kolumni, ili možda neki novi roman?

– Roman sigurno, za knjigu kolumni nisam siguran, ali pravo je pitanje što dalje. Ili, možda, koliko dalje? Relativnost vremena ogleda se i u njegovu dopuštanju da stignemo napraviti sve planirano.

I što idemo dalje to smo bliže spoznaji da je ono što se nekada činilo dalekim sada sve bliže. Neminovnost naših sudbina planove stavlja u status sretnih okolnosti s kojima moramo računati pri ostvarenju. Zato idemo knjigu po knjigu pa dokud stignemo.