Uopće nije teško shvatiti zbog čega je mlada slovenska književnica Anja Mugerli (1984.) dobila 2021. godine Europsku nagradu za književnost za zbirku pripovijedaka »Pčelinja obitelj«.

Nagrada je u prave ruke došla ne samo zbog kvalitete sedam pripovijedaka ove zbirke, već i zbog činjenice da je autorica povukla inteligentan potez koji »zaziva« dodjelu nagrade.

Naime, Anja Mugerli odlučila je kroz sedam različitih priča iz različitih vremenskih razdoblja i isto tako različitih dijelova Slovenije dotaknuti se nekih od dijelova bogate slovenske etnotradicije – od narodnih običaja i navada, starinskih zanata ili nekih drugih elemenata etnonasljeđa.

Već je i sama ideja dovoljno zanimljiva, a ako je njezina realizacija – u slučaju ove knjige svakako jest – kvalitetna, onda čitatelj u ruke dobiva jedno vrlo zanimljivo djelo koje kroz poseban pristup oslikava »deželu« smještenu na sunčanoj strani Alpa.

Čuvanje etnotradicije

Naravno, autorica je krenula i puno dalje. Jer da je ostala samo na upoznavanju čitatelja s, primjerice, ptujskim kurentima ili narodnom predajom pojedinih dijelova Slovenije, onda to i ne bi bilo književno djelo.

U dobru književnost sve je pretvoreno zahvaljujući njezinoj imaginaciji i kreativnosti, odnosno originalnim i zanimljivim pričama koje su utemeljene na prikazu pojedinih dijelova obiteljskog života, što je i nače tema njezinih prethodnih literarnih istupa – zbirke kratkih pripovijedaka »Zelena fotelja« (2015.) i romana »Spovin« (2017.).

U slučaju ove zbirke Anja Mugerli u literarno čuvanje etnotradicije Slovenije krenula je dojmljivom pričom »Ljubiteljica jabuka« u kojoj nam kroz priču o nedostatku ljubavi suvremene glavne junakinje na zanimljiv način predstavlja starinski običaj slovenskog Krasa vezan za način na koji su djevojke iz tog dijela Slovenije na plesu birale partnera gledajući u malom ogledalcu potencijalne kandidate koji su im se nalazili iza leđa.

U isto tako itekako pažnje vrijednoj priči »Karneval« svjedočimo suočavanju zrelog muškarca s djetinjim strahovima vezanim za lik oca koji je bio više no priprosta osoba, ali je majstorski izrađivao strašne maske za kurentske zvončare.

U odličnoj pripovijetki »Pirta« upoznajemo se s osamljenom djevojčicom koja pateći za majkom koja je privremeno smještena u psihijatrijsku ustanovu počinje vjerovati u narodnu predaju o mističnoj duh-ženi zvanoj krivopeta.

»Crveni pijetao« nudi mogućnost upoznavanja s drevnim obredom pokapanja mrtvih i tzv. zalivanja lubanje, dok se u dojmljivoj »Cipele« dotiče postolarskog zanata, a u izuzetno moćnoj naslovnoj »Pčelinja obitelj« prenosi snažnu priču iz života slovenskog židovskog dječaka u doba nacizma u Austriji.

Obiteljski odnosi

U središtu svih ovih priča su obiteljski odnosi, to jest odnosi ljudi međusobno povezanih zajedničkim životom. Pritom Mugerli pripovijeda i u prvom licu ženske i u prvom licu muške jednine, uspijevajući kvalitetno prenijeti svijet emocija i stavova svojih junaka i junakinja.

Posebno je dobra kad govori sa stajališta djece pa su tako emocionalno najjače priče koje nam pripovijedaju djeca – Karl u odličnoj »Pčelinjoj obitelji«, odnosno Lidija u isto tako izvrsnoj »Pirti«.

Način na koji Anja Mugerli priča ima sve odlike razvijenog književnog stila pri čemu je – posebno kod dječjih likova, ali ne samo kod njih, granica između svijeta stvarnosti i područja mašte gotovo nepostojeća.

No, to nije mana, već odlika jer se na taj način u priču ugrađuju uočljivi elementi emocionalnog i duhovnog koji su posebno istaknuti kod likova »oriđinala« kakav je lik Evice u priči »Crveni pijetao« ili neimenovane junakinje iz priče »Cipele«.

No ti izleti u maštu, snove ili snoviđenja ne nadvladavaju stvarnost koja je u svakoj od ovih priča temelj radnje i u kojoj, kad se s nje odmaknu svi ti velovi fiktivnog, upoznajemo najčešće nimalo lijepe živote opisanih likova, živote obremenjene raznim sukobima, nejasnoćama i nerazumijevanjem.

U svojoj srži, dakle, Anja Mugerli nastoji – bez obzira koliko ova njezina zbirka bila okrenuta kulturi i starim običajima Slovenaca – doći do onog temeljnog u čovjeku, odnosno do raznih katkad pozitivnih, češće negativnih strana ljudske prirode i karaktera.

To je, bez imalo sumnje, ona srž koja već privlači i čitatelje izvan okvira Slovenije koji u ovoj knjizi imaju dva potencijalna zadovoljstva – svima razumljive priče o potrazi za ljubavlju, pobjedi nad dječjim strahovima ili bezgraničnoj ljubavi prema djeci s jedne strane, te s druge strane zanimljive slovenske etnookvire kojima su te priče poduprte i obogaćene. Sasvim dovoljno ne samo za vrijednu nagradu, već i za preporuku za čitanje.