Roman »Kad su padali zidovi« Kristijana Vujičića najveći će broj čitatelja vjerojatno naći u generaciji koja je krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća maturirala ili kretala na fakultet. Naime, ovaj trodijelni roman sastavljen od 38 epizoda prati zbivanja u vremenu od 10. studenoga 1989. godine i pada Berlinskog zida pa do 18. studenoga 1991. godine i pada Vukovara, a priča koju nam Vujičić iznosi nije samo priča o odrastanju starijih tinejdžera u teškim vremenima, već i priča o krvavom i nasilnom raspadu jednog društvenog sustava i države što se zvala Jugoslavija.

Tramvaj zvan mržnja

Priču nam pripovijeda tog studenoga 1989. šesnaest i pol godina stari Ivan Kovačić, učenik Elektrotehničke škole. Nadimak mu je Crni, više od škole zanima ga filozofija te, pogotovo, rock glazba čiji je veliki obožavatelj pa koristi svaku priliku uživati u nekom od tih godina brojnih gostovanja svjetski znanih domaćih i stranih rock grupa. Živi u prosječnoj zagrebačkoj prilično neimućnoj obitelji u kojoj radi samo majka jer je otac dobio otkaz zbog pričanja političkih viceva. Crni i mlađa mu sestra Nasja ipak žive bez većih teškoća, a njegove prijatelje čine dečki koji slično gledaju na život – Toplak, Džoni, Burek, Fric… ekipa s kojom provodi noći i dane na zagrebačkim ulicama, uživajući u mladosti i osjećaju da im je život na dohvat ruke.

Sve skupa uljepšano je njegovom ljubavnom vezom s Bojanom, kćeri jednog od direktora INE, djevojkom koja je veći dio života provela u Beogradu iz kojeg je i njena majka Milica. Bojana posljednje dvije-tri godine živi s ocem u Zagrebu, a kad upozna Crnog – dogodi se ljubav. I sve bi, najvjerojatnije, bila još jedna lijepa, pomalo nostalgična priča iz mladosti proživljene pred trideset godina, da nije bilo rata, odnosno brojnih političkih i društvenih promjena koje su se itekako odrazile i na sudbine junaka ovog romana. Tako Toplak, usprkos činjenici da je musliman, a otac mu je policajac, postaje žestoki hrvatski nacionalist i pripadnik navijačke skupine Bad Blue Boys, a Džoni, pravim imenom Pavle Rakočević, sin srpskog časnika koji godinama živi u Zagrebu i radi u JNA, ne može prihvatiti silne provokacije koje mu upućuje dojučerašnji prijatelj iz djetinjstva.

Crni ih u početku nastoji pomiriti i objasniti im kako razloga za svađu u osnovi nema, ali budući da je i on u vezi s »trofaznom«, kako je naziva Toplak, i njegova se riječ sve manje sluša. Tako odnosi među prijateljima, kao i među narodima tadašnje države, postaju sve teži i zategnutiji pa se, kad krene rat, njihovi putevi u potpunosti razilaze. Prvi će otići Pavle za London, Toplak odabire Hamburg, a u završnoj sceni romana – nakon što je Bojana prekinula s Crnim i otišla u Beograd – Crni na dan pada Vukovara sprema stvari u ruksak i odlazi iz Zagreba i Hrvatske.

Generacijski kod u šestom Vujičićevom romanu lako je uočljiv. Spomenuta su gotovo sva mjesta na koja je hrlila tadašnja zagrebačka mladež, pogotovo ona rock provenijencije. Sa stranica romana »udara« nas glazba i stihovi grupa kao što su Azra, EKV, Partibrejkersi, Film, Zabranjeno pušenje, Prljavo kazalište, Haustor, Električni orgazam, Sex Pistolsi. Opisana je epizoda vezana uz koncert Davida Bowieja na Maksimiru 1990. godine, spomenut je i koncert Ramonesa… Proza s jakom dozom new wave nostalgije pojačana je i uvodnim citatom iz pjesme grupe Azra, a po Azrinim su pjesmama naslove dobila i sva tri dijela romana (Sloboda, Nešto između, Odlazak u noć), jedan od glavnih likova romana nadimak je uzeo po Johnnyju Štuliću, a priča »Tramvaj zvan mržnja« u znatnoj se mjeri temelji na Štulićevoj pjesmi »Odlazak u noć«. Uz Azru, kroz naslove pojedinih epizoda odaje se počast i nekim drugim rock herojima (»Riders on the Storm« grupe Doors, »Dan Republike« grupe Zabranjeno pušenje), a brojne su i reference na film (»Boje nasilja«, »Alien«, »Nepokoreni grad«…) i književnost (»Sumrak idola«).

Generacijska priča

No uz generacijsku priču ovaj roman, na jednoj višoj razini, nudi i rasprave o suludosti nacionalističkih mržnji i podjela. Toplak i Džoni simboli su svih mržnjom zadojenih Hrvata i Srba, pri čemu Vujičić dobro uočava kako ta njihova mržnja nema nikakvih temelja u njihovim osobnim životima jer su od djetinjstva bili prijatelji. To je, napominje Vujičić, mržnja drugih: »Narod ne može mrziti narod: mrze se pojedinci… tako je oduvijek bilo. Ali, ako pojedinci koji mrze postanu većina i nadvladaju neutralne ili ove koji ne mrze, tek onda nastaje problem.«, zaključuje Crni koji i sam, nažalost, postaje dio tog problema jer njegova iskrena mladenačka ljubav prema Bojani doživljava poraz baš stoga što ona mora otići iz sredine u kojoj se više ne osjeća nimalo sigurnom. I tako svi snovi o životu koji je na dohvat ruke blijede jer Crni, kako i sam kaže, odlazi, ali ni sam ne zna kamo, odlazi u noć.
Kroz sudbinu razorenog prijateljstva Džonija i Toplaka, odnosno neostvarene ljubavi s Bojanom, Vujičić uvjerljivo oslikava traume koje je hrvatsko društvo tih godina trpjelo zbog nacionalizma, a uz spomenute likove niz je i drugih likova (Kajla i Zdeslav) i epizoda (povijesna neodigrana utakmica Dinama i Zvezde) koje vjerno predočavaju rasap i raspad jednog društva i sustava, odnosno predratno i ratno vrijeme u kojem je nasilje bilo sastavni dio života.

Montipajtonovske epizode

Vujičić je svoj roman sagradio od kratkih epizoda dugih 5-6 stranica, a neke od njih, poput uvodne duhovite »Zid mora pasti«, već su ranije i objavljivane. Drugim riječima, sve se te priče mogu čitati i zasebno – što im je itekakva prednost – a dobro funkcioniraju i u cjelini jer ih na okupu drže likovi, vrijeme i mjesto radnje. Pripovijedanje u prvom licu tekstu daje dodatnu dozu uvjerljivosti, a tome svakako služe i povremene »filozofske rasprave« koje o životu, smislu, svijetu i svemu oko sebe voli povesti Crni, pomalo pred veličinom života i njegovom raznovrsnošću zapanjeni srednjoškolac. Vujičiću kao autoru ne manjka ni duhovitosti i to u rasponu od vrlo dobro oslikanih karikaturalnih likova kakvi su Vučko, Kajla i Zdeslav, pa do uspješnih pomalo montipajtonovskih epizoda (»Ormar za cipele«), a jednostavnost u izrazu i tečnost pripovijedanja svakako su dodatni aduti ovog romana koji na vjerodostajan način podsjeća na kraj doba socijalizma na YU način, ali i na nezaboravne dane novog vala kad je rock s ovih postora bio ravan svjetskom.