Pitanje što s Jankom Polićem Kamovim u hrvatskoj znanosti o književnosti davno je riješeno, no što s Jankom Polićem Kamovim uopće, pitanje je na koje suvremeno društvo odgovara i nekim doista bizarnim rješenjima. Otkako je objavljen njegov začudni roman »Isušena kaljuža« samo 50-ak godina nakon nastanka, počela je i snažnija recepcija njegova djela uopće. 

   Čim je znanstveno oko bacilo pogled na pisanje ovog meteora i prethodnika avangardnih pokreta, bilo je jasno da se nikako ne radi o »lirici lizanja i poeziji pljuckanja«, kako je to tvrdio njegov suvremenik Antun Gustav Matoš. No to je stara priča, kao i činjenica da je Kamov-pjesnik bio ekspresionist prije ekspresionizma, Kamov-dramatičar sav u dijalozima i pomalo nesceničan, previše ukotvljen u svom vremenu, a Kamov-romanopisac vizionarski luđak. 

   Ali onako kako je objavljivanje »Isušene kaljuže« simbolično označilo Kamovljevu afirmaciju i (pre)vrednovanje, tako je i trenutak u kojem se naslonio na ogradu mosta iznad Rječine na popularnom riječkom Kontu označio početak glavinjanja riječke (kulturne) javnosti u pitanjima Kamova. 

  Spomenik na mostu

Zvonimir Kamenar izradio je taj famozni spomenik, koji je postavljen 2000. godine na mostu koji spaja Sušak i Rijeku i sve je to skupa imalo jednu finu simboliku, odavanje počasti važnom umjetniku poteklom u Rijeci, čak i malu dozu subverzije ako se sjetimo da je Kamov volio sjediti po parkovima i gledati dječicu kako se igraju. Danas bi mu za to bijesni roditelji najvjerojatnije prvo polomili kosti, a onda mu zatefterili prijavu policiji za pedofiliju. 

   Spomenik je, dakle, dobio, a tu negdje pojačavaju se i aktivnosti nekoliko propagatora Kamova i njegova djela, među prvima Mladena Urema. Prevođenje, pokušaji plasmana u inozemstvo, čak i u Ameriku, pa onda stidljive recenzije, koje bi se tu i tamo pojavile iz tog inozemstva s pričom: »Pa kako da prije za njega nismo znali?« 

Vrhunac glavinjanja

Počelo je stidljivo, u političkim govorima o riječkom identitetu, kada je spominjanje Kamova trebalo govorniku dati i dozu pankerizma, ali otvaranje »fine dining« restauranta »Kamov« u hotelu »Bonavia« označilo je vrhunac riječkog glavinjanja ‘a la Kamov’. Prepoznao je to i splitski književnik i kolumnist »Novog lista« Predrag Lucić pa u svojoj novoj knjizi poezije – »Mjesec iznad Splita« – opandrčio u najimpresivnijoj pjesmi zbirke cijelu tu papazjaniju oko nazivanja luksuznog restorana imenom čovjeka koji je praktički umro od gladi u Barceloni, gdje je i pokopan kao zadnji siromah, bez imena. Čovjeka koji je i svoje umjetničko djelo opteretio kruljenjem želuca i imperativima poput: »Žderao bih!« 

   Ide tako pjesma i niže citate iz Kamovljevih djela, koje supostavlja marketinškoj ponudi restorana, uz fenomenalnu rimovanu satiru. 

   »Fine dining restaurant Kamov/ Hram hrambene umjetnosti/ Remek-jela za remek-tijela (…) Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi…/ Juha od goveđeg repa?/ Repovi hlapovi?/ Jastozi?/ Škampi?/ Ma dajte vi to repovlje/ Uz duboki naklon/ Dajte ga/ Papi (…) Vi po meni ste nazvali/ Taj vaš restoran/ Kamov/ Zar ne/ I Kamov sad tu je// Psujmo dok žive nam glave; psujmo dok jezici žive…// Gospodine/ Pogriješili ste objekt!// Ili je objekt/ Pogriješio subjekt?« – pjeva Lucić da bi na kraju efektno poantirao: »Tko je čovjek blatna odijela/ … Remek-jela za remek-tijela…// Iz kojeg vire tek kosti/ … Hram posljednje umjetnosti…// K amo gospodine kamo?// Fine dying restaurant Kamov!« 

  Identitetska odrednica

Jer doista, ima li što bizarnije od restorana »Kamov«? Koliko slijep, malograđanski, pa čak i licemjeran mora biti onaj tko misli da je imenom »Kamov« svome luksuznom restoranu dao savršenu identitetsku odrednicu? Kako povezati gladnog psovača s Bouillabaisse Marseille, Champagne rižotom i pannacottom s medom i tartufima? Ili kakve veze ima Kamov s fonduejem da netko ima obraza jelo nazvati »Kamov fondue«? 

   Ali stara je to priča, stara više od šest godina otkako »Bonavijin« restoran ponosno nosi ime prokletog pjesnika, malo ju je Lucić izvukao iz naftalina, fino uobličio u kritiku jedne malograđanske gluposti, ali nas natjerao i da si postavimo pokoje neugodno pitanje. Jer što nakon »fine dining« (dying kako bi rekao Lucić) restauranta »Kamov«? 

   Ekskluzivna privatna klinika za mršavljenje »Kamov« za pretilu djecu tajkuna? Paket-aranžman s masažom, pedikurom, manikurom i frizurom na letu za Barcelonu u prvom razredu? Pansion »Kamov«, gdje ćete uživati u najnovijem švedskom jacuzziju, turskoj kupelji i japanskoj kuhinji s poslugom u sobu, nikako prekriveni poderanim čojama punim stjenica u sobi bez prozora i struje, gdje se piše samo dok ima danjeg svjetla? 

   Privatno groblje Kamov – where everybody knows your name?