Autobiografija Woodyja Allena (1935), slavnog američkog filmskog redatelja, glumca i pisca, trebala je biti objavljena 7. travnja ove godine. Međutim, samo nekoliko dana nakon što je Hachette Book Group najavio izlazak Allenovih memoara pod naslovom »Apropos of Nothing«, osoblje kuće Little, Brown and Co. prosvjedovalo je zbog knjige. To se dogodilo u znak potpore njezinim glasnim kritičarima – Allenovoj usvojenoj kćeri Dylan Farrow, koja ga je optužila za seksualno zlostavljanje kad je bila dijete, te njezinom bratu novinaru Ronanu Farrowu. Dylan Farrow je memoare nazvala »duboko uznemirujućima«, tvrdeći da oni nisu činjenično točni.

Ronan Farrow zaprijetio je prekidom veza s Hachette, čiji je Little, Brown and Co. objavio njegov bestseler »Catch and Kill«. U toj knjizi Farrow piše o izazovima s kojima se suočio izvješćujući o optužbama za seksualno zlostavljanje protiv producenta Harveyja Weinsteina. Farrow je razočaran što je Hachette, njegov izdavač, otkupio prava za memoare Woodyja Allena nakon što su drugi veći izdavači odbili to učiniti. Allenov sin, koji se odavno distancirao od oca, smatra da Hachette nije provjerio sadržaj knjige. Ističe i da izdavač nije kontaktirao njegovu sestru Dylan kako bi usporedio Allenovu i njezinu verziju priče, što je za njega »nekritički izostanak profesionalizma«.

Otkako je u listopadu 2017. pokrenut pokret #MeToo, ni Woody Allen nije pošteđen optužbi za spolno zlostavljanje. Dylan Farrow, koja danas ima 34 godine, godine 2014. je ponovila optužbu protiv Allena, što je njezina posvojitelja potaknulo da je još jedanput opovrgne. Spomenuta izdavačka kuća u početku je branila svoju odluku o objavi Allenovih memoara, ne dopuštajući da se bilo tko miješa u njihov izdavački program. Hachette je objavio da je riječ o sveobuhvatnom prikazu života Woodyja Allena, kako privatnog tako i profesionalnog. Na kraju je Hachette popustio i odlučio otkazati objavljivanje Allenove knjige, objasnivši da to nisu učinili lako, ali da su slušajući druge zaključili da bi izlazak Allenovih memoara mogao naštetiti ugledu njihove tvrtke.

U tekstu objavljenom u The Guardianu, Jo Glanville – bivša direktorica engleskog PEN-a, navodi kako smatra da se zaposlenici nakladničke kuće Little, Brown and Co. ponašaju kao cenzori, a ne kao izdavači.

»Kad je Hachette kupio autobiografiju Woodyja Allena, mogli su bez dvojbe očekivati da će biti kontroverzna. I očekivali su da će postići veliki komercijalni uspjeh. Allen je, prije svega, jedan od najvećih američkih pisaca i redatelja. Osoblje kuće Little, Brown and Co. prosvjeduje zbog knjige iz moralnih razloga, u znak podrške Dylan i Ronanu Farrowu. Međutim, oni se ponašaju kao cenzori, što je zabrinjavajuće – i za pisce i za čitatelje. Vezano uz optužbe za seksualno zlostavljanje, Woody Allen ispitivan je u dva navrata i nikad nije proglašen krivim niti optužen. Ništa nije dokazano i zapravo nema prihvatljivog razloga da se njegovi memoari ne objave. Allenove filmove gledam otkad sam bila dijete i voljela bih pročitati njegovu autobiografiju – čak i da je optužen za ono za što ga krive, jer zanima me kao čovjek, zanimaju me njegov život i rad.

Ne provjeravam moralnu čistoću ili kriminalne dosjee autora prije nego čitam njihova djela. Da se vodim principima kojima se vodi osoblje Hachettea, sa svojih polica s knjigama morala bih izbaciti mnoge pisce koje volim, počevši od T.S. Eliota i Roalda Dahla zbog njihova antisemitizma. Izdavači bi trebali imati hrabrost da objavljuju knjige koje se ne uklapaju u moralnu klimu i izražavaju drugačije poglede od onih pomodnih. Ne želim čitati samo knjige koje su dobre za mene ili su ih napisali ljudi s čijim se razmišljanjima slažem ili ih obožavam«, zaključuje Jo Glanville.

Poznati pisac Stephen King također se ne osjeća dobro zbog zbivanja oko Allenove knjige, izjavivši: »Nije stvar u njemu; nije me briga za Mr. Allena. Više me brine tko je sljedeći na redu.«

U tekstu objavljenom u The Guardianu, Hadley Freeman piše da je čudno da u svijetu u kojemu živimo ljudi koji sebe smatraju liberalnima slave represiju nad riječima nekoga drugog. Freeman smatra da bi bila drugačija priča da Hachette u startu nije prihvatio objavljivanje Allenovih memoara, međutim kad su knjigu doveli do njena izlaska popustili su pod pritiskom svojih zaposlenika. To što su ljudi u izdavaštvu protiv objavljivanja neke knjige, zapravo je presedan.

»Ako su doista uvjereni u Allenovu krivnju, trebali su mu dopustiti da govori u svoje ime. Kad sam pisala o zbunjujućoj podršci u filmskoj industriji Romanu Polanskom, unatoč tome što je bio osuđeni seksualni prijestupnik, opširno sam citirala njegove memoare u kojima opisuje i svoj napad na 13-godišnju Samanthu Geimer, što su vjerojatno najinkriminirajući detalji u tekstu. Slično tome, kad sam intervjuirala obitelj Rona Goldmana, osvrnula sam se na knjigu O. J. Simpsona »If I Did It«, u kojoj hipotetički opisuje ubojstvo svoje bivše supruge Nicole Brown Simpson i Goldmana. Za razliku od obitelji Farrow, Goldmanovi su odlučili objaviti »If I Did It« kad su rukopis dobili kao dio Simpsonove imovine. Bili su dovoljno sigurni u Simpsonovu krivnju kako bi znali da sve što kaže samo šteti njegovom ugledu i bili su u pravu. Ali apsurdno je govoriti o Allenu na isti način kao o Polanskom, a kamoli o Simpsonu. Previše ljudi sada otvoreno govori o Allenu kao da je serijski prijestupnik, ali on ne samo da nikada nije osuđen, nego nikada nije ni optužen. Štoviše, za razliku od Polanskog – i Billa Cosbyja, i Harveyja Weinsteina, i R. Kellyja i Michaela Jacksona – protiv Allena nikada nije bilo više od jedne optužbe. I jedna je previše, ali ova je optužnica dvaput istražena i nisu podignute nikakve optužbe. Razgovarati o Allenu kao da je grabežljivo čudovište koje mora biti odmetnuto od društva, protivno je čak i najmanjoj ideji postupka protiv njega. Možete tvrditi da je Allen korisnik sustava koji favorizira bogate i moćne. Ali ipak biste trebali poželjeti da on objavi svoje memoare jer potiskivanje riječi, ideja, pa čak i ljudi, dugoročno ne djeluje. Prepustite krivnju krivcima, ako su krivi, a javnost neka sama vidi istinu.

Svađati se za šutnju može biti samo na vašu štetu, jer jednoga dana vi ćete biti onaj koji je ušutkan« zaključuje Hadley Freeman.