Blažena samoća, blažena tišina u kojoj nastaju stvari. Tišina, poznato je, donese i pokoje teško pitanje, najčešće vezano uz vlastiti identitet i želje. Nakon toga nastaje muk, pa se proizvodi buka da se od tih pitanja umakne, pa razina buke prijeđe i tjelesno podnošljivu granicu
Ivica Prtenjača, autor romana »Brdo«, dobitnik nagrade VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman 2014. dobro je poznato ime u svijetu domaće književnosti i knjižarstva. Ovaj pjesnik, prozaist, dramski pisac, radijski novinar, kolumnist, autor poetičnih kuharica, Riječanin na radu u Zagrebu, osvojio je sve članove žirija koji su »Brdo« jednoglasno proglasili uvjerljivo najboljim romanom među 137 prijavljenih.
Prtenjača je i dugogodišnji knjižar i promotor knjige, a ta mu je autobiografska referenca sjajno poslužila za rađanje ovog fikcijskog djela u kojem glavni protagonist i pripovjedač, bivši PR u kulturi, napušta svoju građansku egzistenciju, izložbe, pozivnice, govore i promocije te se uspinje na brdo jednog jadranskog otoka gdje provodi ljeto čuvajući na karauli mještane od požara i sebe od svijeta. U ta »tri najvažnija, najsretnija i najtužnija mjeseca« svoje dragocjene samoće on stasa u pravo ljudsko biće koje neće okrenuti glavu ni od čije patnje.
Strah i aveti
Kažete da je riječ o potpunoj fikciji, ali i da pisac uvijek piše vlastitu biografiju. U kojoj je mjeri ovaj roman vaš obračun s avetima profesionalne prošlosti?
– Ovaj roman nije obračun, nisam od takvih ljudi koji misle da se treba obračunavati. Najčešće volim uzmaknuti, krenuti svojim putem. Tako u ovom romanu čini i moj lik, odlazi na jedno visoko otočno brdo da bi se tamo iznova pronašao, sagradio.
Prtenjača autor je knjiga poezije »Pisanje oslobađa« (1999), »Yves« (2001), »Nitko ne govori hrvatski« (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, 2002), »Uzimaj sve što te smiruje« (2006) i »Okrutnost« (2009), romana »Dobro je, lijepo je« (2006) te knjige priča »Kod Yvesa: 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje« (2011) i dramskog teksta »Nedjeljni ručak« izvedenog 2007. u riječkom HNK-u. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada te je uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.
Progovorili ste u poznatom kontekstu o univerzalnim problemima današnjice, (ne)slobodi, otuđenosti, nemogućnosti samorealizacije, no možda ponajviše o samoći koja nam je nužna i kobna. Je li umjetnost življenja u pronalasku prave doze samoće?
– Blažena samoća, blažena tišina u kojoj nastaju stvari. Toliko je oko nas buke koja se proizvodi samo zbog straha od onog što tišina može donijeti. A ona, poznato je, donese i pokoje teško pitanje, najčešće vezano uz vlastiti identitet i želje. Nakon toga nastaje muk, ponovno se proizvodi buka da se od tih pitanja umakne, a onda sve počinje biti jako bolno, razina buke prijeđe i tjelesno podnošljivu granicu. Moj lik trči, juri ili ako hoćete, bježi u samoću i tišinu, on ide ususret samome sebi, zato je toliko nepokolebljiv i otporan.
Tu je i pitanje straha. Sugerirate da »strah treba naći i poći za njim«. Vaš se junak popeo na brdo i »došao na nebo i dno istovremeno«. Kako je boriti se sa strahom koji proizvodi liberalnokapitalistička svakodnevica u urbanim koordinatama?
– Govorite o strahu od pravih aveti… da, moj lik se srećom boji nekih buba i ptica, neotrovnih zmija i sličnih stvari, vlastite utučenosti, prezira i disfunkcionalnosti. Ali, jasno, to nisu prave aveti. Nosim se, vrtim se u krug kao i svi ostali zarobljenici. A ovaj roman jest svojevrstan zaziv slobode, one koja se najprije stvara iznutra, u preslagivanjima odnosa i novim postavkama identiteta. Ako našu svakodnevicu shvatimo kao prostor onog što se na toj prvoj razini događa, mi doista živimo u paklu, ali ljudska je osobina da poznaje i ono drugo, ono čime se liječi od svakodnevnog, čime to svakodnevno oplemenjuje i popravlja.
Zoran Ferić junaka uspoređuje sa sv. Franjom novoga doba. Vaš junak prezire ljude, pobjegao je od njih, a opet dijeli kruh turistima po šumi. To je samo jedna od suptilnih kontradikcija od kojih je sazdana knjiga.
– Da, on taj kruh peče i dijeli po brdu. Na jednom mjestu, a okružen je lovcima, kaže da ga je bjelina i čistoća tog brašna spasila od ubijanja. On ne želi biti zatočenik nikoga i ničega, zato se odlučio na siromaštvo i na služenje, jasno je da se s tim kao nervozni gradski čovjek pokatkad teško nosi, ali mislim da sa svakom stranicom sasvim fino napreduje.
Izazovi božjeg posla
Izrazito je dirljivo opisan suživot sa životinjama. Ističete važnost empatije prema životinjama koje nas čine boljim ljudima.
– Možemo li se uopće smatrati ljudskim bićima ako ne volimo životinje? Mislim da je odgovor vrlo jasan – moj lik se nalazi u dva intenzivna prijateljstva, u skladu s tim on ne žali ni truda ni vremena da te odnose očuva i spasi. Istovremeno, sudbina ili okolnosti stavljaju pred njega izazove gotovo božjeg posla – on mora odlučiti o jednoj smrti ili životu, sve se to događa u drugom dijelu knjige nakon što je on stasao u ljudsko biće koje neće okreniti glavu od nečije patnje.
U knjizi ironično kažete da se pisci s objavljenim knjigama transformiraju, da zaposjedaju dio vječnosti. Što vama znači od struke nagrađeno »Brdo«?
– Srećom, dobio sam već dosta uglednih nagrada, ljudi su me hvalili i častili i prije ovoga, uvijek mi je bilo pomalo neugodno i bio sam nemalo zbunjen u svoj toj radosti. Ova mi nagrada znači jer je dana mojoj šifri, a ne mom imenu. Podsjećam da je natječaj bio anoniman, značajna mi je jer je donesena jednoglasno od ljudi koje poštujem, a vjerujem i da će knjiga biti i čitana. Netko će je sigurno uzeti sa sobom i na neko otočno brdo. Dani su knjige, donedavno ste bili insajder u izdavaštvu, kako komentirate situaciju? – Bože, pomozi.
