I nakon mnoštva napisanih knjiga, studija i članaka o Tomašu Garrigue Masaryku, nesumnjivo najvećem češkom i (srednjo)europskom državniku i intelektualcu s kraja 19. i prve trećine 20. stoljeća, teško je, praktički nemoguće precizno utvrditi o kakvom se to čovjeku zapravo radi(lo).

Bez ikakve dvojbe bio je u svakom pogledu izvanserijska ličnost koja je svojim suvremenicima imponirala, ali i »izmicala« potpunom poimanju i prihvaćanju po »špranci« svakodnevnih stereotipa i pravila uobičajnog vrednovanja; istodobno je bio u narodu obožavani »pan president« kojem su se sunarodnjaci iskreno divili i voljeli ga ljubavlju koja se rijetko rađa i (o)pstoji prema političarima, ali opet, nije bilo ni malo onih koji su ga iz dubine duše mrzili i(li) iskazivali silnu netrpeljivost prema njemu i njegovom uistinu monumentalnom znanstvenom djelu, smatrajući ga »odnarođenim« i liberalnim intelektualcem koji je u svojim knjigama i javnim istupima ugrozio povijesnu i nacionalnu samobitnost češkog naroda; preferirajući imperative »razorne, racionalne kritike«, išao je na ruku, tvrdili su, »brojnim neprijateljima« vlastitog naroda.

Međutim, Masaryk nikada nije pristajao na »trule« kompromise; budućnost naroda se ne može, govorio je, izgraditi na lažima i povijesnim falsifikatima, jer samo istina, istinski može emancipirati i osloboditi narod i građane od predrasuda koje nikada nikome ne donose dobro.

Čovjek u milosti bogova

Masaryk nije bio samo filozof, već i nadahnuti moralni mislilac (ali, ne i moralist) koji je svoje ideje, vizije i »ideale humaniteta« znao nametnuti javnosti, prevesti ih i primijeniti u svakodnevnu životnu i političku praksu, što je sposobnost i vrlina samo rijetkih i iznimnih osobnosti. U tom pogledu, kako je zapisao njegov njemački biograf Emil Ludwig, Masaryk je bio »čovjek u milosti bogova«; raspolagao je sizifovskom upornošću, prometejskom plemenitošću, orfejskom uzvišenošću i herkulovskom snagom (uma), a sve ove »nebeske« darove nesebično je stavio u službu vlastitog naroda, ali i svekolikog slobodoljubivog i istinoljubivog čovječanstva; dakle, svima kojima je stvarno i iskreno stalo do »konkretnog« čovjeka i njegove bolje i izglednije budućnosti.

A zahvaljujući drugom velikanu češke literature i kulture Karelu Čapeku, bliskom Masarykovom prijatelju i suradniku, koji je devet godina (od 1926. do 1935.) uporno prikupljao i bilježio misli i rečenice »pana presidenta«, kako kaže »krasne u svojoj jednostavnosti i samorazumljivosti«, ipak možemo sastaviti jasnu i preglednu sliku ličnosti od formata koja je mijenjala povijest i koja je svojim političkim radom, djelatnim humanizmom i demokratskim prosvjetiteljstvom, ali i originalnim filozofskim i uopće znanstvenim djelom ostavila dubok i nezaobilazan trag u povijesti svog naroda, kao i općenito ljudskog roda.

Karel Čapek: Razgovori s T. G. Masarykom

Bez tog svođenja politike na moralne dimenzije i etičke sadržaje jednostavno nije moguće (p)ostvariti (dugo)trajni mir, a bez mira nema, niti može biti stvarne slobode; stoga se svijet istinski nikada ne mijenja nasilnim revolucijama, jer se time stvaraju samo nove nepravde,već samo »strpljivim, upornim, svakodnevnim malim radom svih članova jedne zajednice«, a građane se na takav pristup stvarnosti da motivirati samo osobnim primjerom onih koji kao izabrani predstavnici naroda i (s)nose najveću odgovornost za društveni razvoj i koji dosljedno poštuju demokratske institucije koje se stalno moraju usavršavati. U protivnom, svako samozadovoljstvo put je u regresiju i povratak nepravdi koja vječito »vreba« i imanentna je ljudskoj prirodi. Stoga, bitka za demokraciju vječno traje i nikada nije definitivno izvojevana.

Enciklopedijsko znanje

Čapek kaže da je na ideju da zabilježi razgovore s Masarykom došao zapravo slučajno; naime »okidač« za takvu odluku bila je jedna, naizgled sitna opaska »pana presidenta«, kako čak ni onda, kad se našao u životnoj opasnosti nije želio (s)lagati; naime, u Moskvi kada se tijekom revolucije, 1917. sa svih strana pucalo, a on se našao u unakrsnoj vatri, nisu ga žaljeli pustiti u hotel, jer na upit: je li njihov gost, odgovorio je niječno, iako bi svatko drugi u takvoj graničnoj situaciji vjerojatno pritisnut strahom »popustio« i rekao neistinu. Ali ne i Masaryk, jer po pitanju istine bio je beskompromisan: kada se jednom svjesno slaže, bez obzira na okolnosti, više nema povratka i u tom pogledu bio je jednak svojoj supruzi, Amerikanki Charlotti Garrigue koja nikada nije lagala i po tom pitanju bila je »protestantski« nepokolebljiva. Svaka laž, smatrali su oboje, bila bi izdaja bračnog partnera; danas nam se to čini nevjerojatnim, međutim postoje brojni, vjerodostojni svjedoci koji nam ne dopuštaju sumnjati u istinitost ovih riječi. Naravno, to ne znači kako je Masaryk bio nekakav bezgrešni apostol, puristički fanatik ili zaneseni idealist; upravo suprotno, bio je živ čovjek s mnoštvom mana, ali po pitanju poštivanja moralnih normi i etičkih principa bio je rigorozan, prvo prema sebi samom, a onda i prema drugima i ovaj »realistički idealizam« bio je osnova i ishodište njegova znanstvenog, duhovnog i društvenog habitusa. Ogromno, enciklopedijsko znanje, ali i životno iskustvo koje je posjedovao nesebično je stavljao u službu »ljubavi prema bližnjem«, jer što su filozofija, vjera, znanost ili politika nego li »služenje bližnjem«, humanizacija čovjeka i svijeta, a ne puko prisvajanje vlasti i moći, što je Masaryk iskreno, iz dna duše prezirao i čega se grozio. Vlast kao moć nad ljudima, iskonski je grijeh; (ne) moralnost se i mjeri po tomu koliko uz to (ne)pristajemo.

Masaryk se u razgovorima s Čapekom u velikoj mjeri (raz)otkrio javnosti, a ono što je zatajio, može se iščitati u onome što je slavni češki pisac nazvao »Šutnja s T.G.M.-om«; naime, (us)tvrdio je kako ne treba samo slušati njegove riječi, već i »ono njihovo tiho i duboko sazvučje«, jer se tek u njemu prepoznaju »pravi i potpuni sadržaji«, odnosno cijela i puna istina. Čitati i shvatiti Masaryka, znači prepoznati harmoniju koja se emanira kroz njegov govor, ali i kroz šutnju. Samo tako se može »ući« u trag vječnosti, koja je uvijek, sada i ovdje, samo da bi se to pojmilo moramo imati »duhovne i spoznajne alate«, a tim su kvalitetama obdareni samo malobrojni i izuzetni ljudi, »izabranici Božje milosti«. A,Masaryk je nesumnjivo jedan od najvećih i najznačajnijih »članova« ovog duhom elitnog kluba naše epohe. »Pan president« je progovorio, bez ikakvog senzacionalizma o svom profesorskom, znanstvenom, političkom, ratnom i uopće životnom putu, ali bez ikakvog uljepšavanja; nije krio koje su ga sve sumnje mučile, posebice u ratu i radu na stvaranju samostalne Čehoslovačke Republike, kao i uostalom kakve je sve političke borbe vodio u zemlji i inozemstvu kao prvi državni poglavar novoformirane složene i višenacionalne zajednice. Uvijek je naglašavao kako se »stvarnost mora prihvaćati u potpunosti sa svim dobrim i lošim što sobom nosi« i to je, kako kaže Čapek, nazivao »konkretizmom i pluralizmom«, jer »sadržaj je trenutak, dio povijesti; u nama živi i prošlost i budućnost i tako u svakom trenu živimo u vječnosti i u tomu je cjelovitost i potpunost vremena (i) našeg života.«

Stavovi o vjeri, religiji i crkvi

Masarykov životopis može nam svima, posebice danas, poslužiti kao klasičan obrazac čovjeka koji se u potpunosti i bez ostatka (pre)dao duhovnoj (samo)kultivaciji i koji se kao sin siromašnih roditelja (po ocu Slovak, a po majci Čeh) silnom željom za znanjem, discipliniranim radom, nesvakidašnjim talentom i genijalnim umom probijao kroz život i dosegnuo najviše počasti i zvanja, a pri tomu uvijek osta(ja)o jednostavan, pomalo sramežljiv, povučen i samozatajan, kojeg su povijesne okolnosti stavile na čelo i u službu nacionalnog »revolucionarnog«, »oslobodilačkog« pokreta, koji je postao istinski i veliki državnik i duhovna perjanica sveslavenskog svijeta u borbi za političku i kulturološku emancipaciju. U svojim »Razgovorima«, Čapek je uspio oslikati Masaryka i kao humanista i pacifista koji nikada, usprkos visoko postavljenim standardima »ideala humaniteta«, nije osta(ja)o slijep za realnost; jasno je manifestirao kako u presudnim povijesnim okolnostima i graničnim situacijama nitko ne smije ostati »dogmatski« slijep za konkretnu životnu zbilju, u protivnom »sile zla i mraka« mogu (o)vladati svijetom, a ako već nekome, tko se bori za dobro prijeti smrtna opasnost; dakle, ako već netko mora biti ubijen, onda je nedvojbeno bolje da to bude onaj tko zagovara i čini zlo, a ne onaj koji se bori protiv tog istog zla. To nije nikakva »izdaja humaniteta«, već nužnost bez koje bi inače svijet propao.

U javnim nastupima, posebice kada je u Rusiji, tijekom rata i boljševičke revolucije organizirao češke legionare, kako bi stvorio snagu za političko formiranje samostalne Čehoslovačke, Masaryk je zračio uvjerljivošću i hrabrošću; naravno, kasnije je priznao da je krio svoj strah, ali i iskreno je vjerovao kako onog tko život posveti »životu u istini« nitko i ništa ne može ugroziti i zaustaviti. Utoliko mu je Jan Hus bio veliki uzor; iako su ga spalili, nisu uništili i njegov duh; njegova je smrt, zapravo bila definitivna pobjeda njegovih ideja koje su poprimile svjetsko značenje. Kao i Hus, Masaryk je (p)ostao prototip moderne češke i (srednjo)europske duhovnosti, ali i državnosti. Posebno su interesantni Masarykovi stavovi o vjeri, religiji i crkvi; kao veliki poznavatelj ruskih političkih, povijesnih, kulturnih i duhovnih (ne)prilika, slično Dostojevskom je tvrdio »ako nema Boga, onda je sve dopušteno«, ali i da sve ono što se u religiji ne može racionalno opravdati, nema previše smisla. Uostalom, svekoliko praktičko djelovanje mora biti zasnovano na vjeri »logički shvaćene nužnosti«, takva je vjera za čovjeka poput zraka, bez kojeg pada u komu, doživljava moralni pad.

Kao zagovorniku znanstvenog pozitivizma, bilo mu je jasno kako je stvarnost sastavnica svega onog što postoji (i materijalnog i duhovnog), ali se svaki čovjek, svaki narod, mora izboriti za životni smisao, opredijeliti za pravednost, jer sve što je suštinsko u našim životima, zapravo je velika, vječita tajna, koju moramo neprestano, uvijek iznova (raz)otkrivati i to je zadaća svake generacije i svake epohe. Temelj Masarykove »teologije« napisao je britanski povjesničar R. R. Betts, određen je odnosom prema Isusu Kristu i Platonu, ali i sadržan je u doživljaju Providnosti, a upravo takav odnos pretpostavlja kritičko preispitivanje totaliteta čovjeka i svijeta, svakog i svačijeg čina, što mu je često stvaralo velikih problema u odnosu s konzervativnim crkvenim, ali liberalnim političkim krugovima. Za Masaryka, Bog je prije svega shvaćen kao moralni korektiv, kao svijest i savjest, iznad svake mistike i transcendencije. Kao zagovornik prosvijećene demokracije, oštro se suprotstavljao svakom moralnom relativizmu; po uzoru na SAD i Švicarsku i na njihovu jaku protestantsku etiku, želio se približiti antičkom idealu vladavine naroda i to je držao svojim političkim imperativom i glavnom državničkom zadaćom.

Žestoke polemike

Tijekom svoje akademske i političke aktivnosti vodio je brojne žestoke polemike (pitanje »rukopisne češke baštine« i njihove originalnosti; slučaj Hilsner i pitanje antisemitizma; Friedjungov i Zagrebački procesi itd.), a posebice su se lomila koplja oko tzv. češkog nacionalnog pitanja i Husova nasljeđa.Tada je zapisao: »Moj razlaz s Katoličkom crkvom bio je etički, a ne dogmatski… Što ne mogu prihvatiti razumom, ne mogu ni vjerom… Ako mi Česi želimo dobiti pristojno mjesto u svijetu, moramo svjetska pitanja pretvoriti u svoja, moramo znati govoriti o svjetskim pitanjima. S druge strane, naše česko pitanje mora postati svjetsko i to nam je napokon uspjelo za vrijeme rata«. Fundamentalnu okosnicu nacionalne povijesti pronašao je u husitskom razdoblju i pokretu i vezujući ga s preporodnim prosvjetiteljstvom, shvatio je koje su to reformacijske snage potrebne za temeljitu preobrazbu društva, ali i duha vremena.

Mnogi su mu zamjerali neznanstveni pristup husitizmu (navodno im je dao značenje kojeg ni sami nisu bili svijesni), ali smisao Masarykova političkog (kao i znanstvenog) djela i programa imao je posvema drukčije konotacije od onih u radovima njegovih oponenata: prošlost je samo poticaj za svakodnevni životni angažman; samo sitnim, malim pomacima se gradi izgledna budućnost, sve ostalo je samo tlapnja i iluzija. On je Česima ponudio građanski, demokratski politički recept oslonjen o »specifičnu« vjeru kao moralnu instancu, a to je ujedno bio i program na kojem se trebala organizirati i voditi čehoslovačka država, odnosno na tomu se trebao temeljiti smisao nove države, koja je trebala postati (i postala je) (srednjo)europskim uzorom.

Svjestan kako ga se, kako vrijeme prolazi, polako pretvara u kult i karizmatičnu osobu nekritičkog obožavanja, upozoravao je sunarodnjake kako je on običan čovjek, u mnogo čemu jednak drugima i da bez njihove pomoći nitko neće niti može izgraditi pristojno, građansko, demokratsko društvo. Čapekova, u svakom pogledu izuzetna knjiga, nadasve je poučno štivo i vrijedi je pročitati, jer se ima mnogo toga naučiti. A posebna preporuka velikoj većini naših političara: uzmite ovu knjigu u ruke, ako ništa drugo, a ono kako bi ste se uvjerili koliko ste jadni i bijedni.