U pregledu književne 2023. godine u Hrvatskoj u svakom će se slučaju naći i debitantski roman uglednog hrvatskog filmskog režisera Davora Žmegača, knjiga »Crvotočina«. Taj detektivski roman prepun »filma« već je privukao pažnju brojnih čitatelja, pogotovo onih koji uz dobru knjigu vole i dobar film. Naime, uz radnju vezanu uz svijet filma, Žmegačev roman nudi i pregršt drugih dodirnih točaka s tom vrstom umjetnosti koje je Žmegač već dugo dio. Upravo stoga pitamo ga na početku razgovora što ga je motiviralo da nakon desetljeća kvalitetnog rada na filmu i TV-serijama krene i u književnost.

– Redateljima mojih godina sve je teže doći do igranog filma, što vidim i na primjeru kolega koji su moji vršnjaci. Ne znam zašto je tako, možda postoji neki neosviješteni ejdžizam u povjerenstvima koja odlučuju o filmskoj produkciji, ili je razlog u činjenici da trenutačno više talentiranih redatelja ulazi u kinematografiju nego što iz nje izlazi, pa je konkurencija sve veća. U svakom slučaju, meni je to stanje kreativne neaktivnosti bilo neizdrživo, pa sam se okrenuo svojoj prvoj ljubavi – književnosti. Da se kao tinejdžer nisam zarazio filmom, vjerojatno bih u književnost zagazio u svojim dvadesetima, a ne u šezdesetima.

Filmski trening

Kakva su iskustva redatelja i filmaša u jednoj novoj vrsti umjetnosti? Kako vam je bilo stvarati tekst?

– Ono što je zajedničko filmu i romanu je priča, pa to za mene nije bio tako veliki skok kakav bi bio da sam, primjerice, počeo slikati ili komponirati glazbu. Film mi je u nečemu pomogao; naučio me je da detaljno zamislim prizor i da pazim na njegovu uvjerljivost. U romanu se neuvjerljivost neke situacije može prikriti jezikom, jer tamo književni jezik i jest glavno mjerilo uvjerljivosti, ali u filmu neuvjerljivost strši s platna. Zbog takvog filmskog treninga nastojao sam i u romanu da karakterizacije likova, njihovi odnosi i fabulativni zapleti budu što uvjerljiviji. Što se stvaralačkog procesa tiče, kad sam počinjao pisati, nisam imao prevelikih ambicija. Želio sam napisati zanimljiv i napet krimić s filmskom tematikom i očekivao sam da će stil biti jednostavan i funkcionalan. No, u procesu traženja vlastitog autorskog glasa, pisanje mi se usložnilo, unutarnji životi likova počeli su izranjati iz fabule i jezik se spontano prilagođavao tome zadatku. Tekst je stoga gušći no što sam predviđao, ali i dalje se lako čita, jer žanr je ipak u prvom planu.

Je li bilo teških trenutaka, možda i pomisli o odustajanju? Koliko vam je trebalo da stvorite obimom i ne baš mali roman?

– Pisanje mi je otpočetka predstavljalo velik užitak, kao da je preda mnom niknula nova alatnica u kojoj znam rukovati svakim pojedinim alatom, iako ga nikada ranije nisam koristio. Naravno, to je moj subjektivni dojam, ne mogu objektivno govoriti o rezultatu. Roman sam napisao za godinu i pol dana, od prvih bilježaka do predaje gotovog rukopisa uredniku. Sada sam svjestan da je to relativno kratko vrijeme za tekst od gotovo četiri stotine stranica, no kada sam ga započinjao, činilo mi se da ga neću nikada dovršiti. Ne zato što mi pisanje nije išlo od ruke, već zato što mi se činilo da ide previše sporo. Obično imam potrebu barem donekle ispeglati svaki odlomak prije no što krenem na sljedeći, pa je to na početku rezultiralo samo jednom stranicom u danu. Kasnije, kada sam ušao u kolotečinu, uspijevao sam napisati dvije-tri stranice dnevno unutar tri-četiri dana pisanja tjedno, što je solidan ritam. Pritom sam imao i prisilnih dužih stanki, jednom i preko mjesec dana.

Utjecaj krimića

Veza vašeg debitantskog romana s filmom je nedvojbena. Koji su od filmova, autora i glumaca najviše utjecali na stvaranje »Crvotočine«?

– Ako mislite na moj stil pisanja ili karakterizaciju likova, ne bih rekao da je na to utjecao bilo koji film, filmski autor ili glumac, barem ne svjesno. Naravno, neki se filmovi spominju, pa i prepričavaju u romanu, ali kriterij izbora bio je prvenstveno u funkciji radnje, to jest izabrao sam one, meni drage, filmove i redatelje koji su se najbolje uklapali u priču, odnosno ubojičinu namjeru. S druge strane, pisci krimića i špijunskih romana sigurno su utjecali na formiranje moje predodžbe o tom žanru, a posljedično i na »Crvotočinu«. Kao tinejdžer, jako sam volio Simenonove romane s inspektorom Maigretom, prije svega zbog sugestivno dočaranog ugođaja Pariza, što sam u svom romanu pokušao postići sa Zagrebom. Tu su i Graham Greene i John Le Carré sa svojim pomalo melankoličnim, nesavršenim i autorefleksivnim junacima, koji su poslužili kao predložak za mog Tibora Dombaja. Na koncu, i Nesbova humorom začinjena verzija Chandlerovog »tvrdo kuhanog« detektiva vjerojatno je imala nekog utjecaja, jednako kao i lik Lisbeth Salander iz Larssonove trilogije.

Postoji li mogućnost pretvaranja romana u film? Kad bi se to dogodilo, koga biste voljeti vidjeli u ulozi Tibora, a koga u ulozi Kaje?

– Ta mogućnost postoji, ali nužno bi bilo znatno sažeti radnju. Možda bi roman zato bio pogodniji za televizijsku mini-seriju u kojoj bi, primjerice, jedna čitava epizoda mogla biti posvećena dnevniku iz 1941. godine. Smatram da bi zbivanja opisana u tom dnevniku trebalo prikazati u cjelini i kontinuitetu, umjesto u izabranim segmentima i flashbackovima, no to bi u filmu bilo teško izvedivo zbog opsežnosti radnje. U svakom slučaju, ako se pokaže interes, rado bih se pozabavio adaptacijom romana u scenarij, ali ne i režijom. Volio bih da tekst prođe kroz autorsku optiku nekog drugog redatelja, te da on ili ona iz njega izvuče ono što ja, kao pisac, možda ne vidim. Zato i ne bih govorio o podjeli uloga, osim teoretski, uzimajući u obzir samo strane glumce. U ulozi Tibora u tom slučaju vidim, nažalost već pokojnog, Robbieja Coltranea, koji je glumio Hagrida u serijalu o Harryju Potteru. Coltraen, ali desetak kila mršaviji… Kaju bi mogla glumiti Zendaya, glumica i pjevačica koja je zasjala u TV-seriji »Euforija« i za tu ulogu dobila nagradu Emmy.

Neriješen odnos

Kako ste došli na ideju da detektivski par čine otac i kći? To baš i nije uobičajena kombinacija ni u književnosti ni na filmu.

– Činilo mi se zanimljivim imati dvije istražiteljske perspektive koje se nadopunjuju, a istovremeno su u blago konkurentskom odnosu. Mogao je to biti bračni par istražitelja, ili dvoje prijatelja, ali zaključio sam da je izazovnije ako su to otac i kći koji imaju neriješen odnos i koji su po karakteru potpuno različiti. Otac je opterećen sumnjivom prošlošću i ne pati od formalnosti, ali su mu istražiteljske metode ipak konvencionalnije od kćerinih, a ona je rubno bipolarna dvadesetogodišnjakinja, pripadnica supkulture grafitera, sklona pomalo prijestupničkom ponašanju. Njih dvoje jedno vrijeme žive zajedno, jer se Kaja preselila k Tiboru, nakon što se posvađala s očuhom. Ona službeno ne smije djelovati kao zaposlenica Tiborove detektivske agencije jer za to nema licencu, pa se na razne načine dovija, ne bi li uspostavila kontakte i doprijela do informacija. Napetost između njezinog odnosa s Tiborom i slučaja koji istražuju čini stvar zanimljivom, pri čemu oboje imaju i nešto treće što ih intimno tišti.

Tibor Dombaj i njegova kći Kaja riješili su svoj prvi slučaj. Hoće li biti nastavka?

– Da, nastavka će sigurno biti, ali možda ne odmah u sljedećem romanu. Budući da sam toliko godina izbjegavao književno pisanje u korist filma, prvo bih se želio oprobati u nečem novom. Kako sada stvari stoje, bit će to izvjesna mješavina žanrova u kojoj će film ponovo biti u prvom planu, ali neće biti zločina. Sličnost s krimićem možda će biti samo u tome što će postojati neka vrsta detekcije, ili rješavanja problema, ali u svojevrsnoj hipotetičnoj stvarnosti. Film je u toj stvarnosti mnogo stvarniji od života, u njemu je moguće obitavati kao u nekoj vrsti Gospodinovljeva utočišta, no ne vremenskog, već filmskog, a moguće je u njemu biti i zarobljen. Možda će se ta ideja u daljnjoj elaboraciji pokazati neostvarivom, pa ću se okrenuti nečemu drugom, ali zasad se kanim njome pozabaviti.

Dužina romana

Kakve su do sada reakcije na roman i u kolikoj ste mjeri zadovoljni njima?

– Roman je objavljen ljetos, promocija je pred vratima, pa je ciklus tek započeo. Ali mogu reći da je interes medija ohrabrujući, pa se nadam da će doprijeti i do čitatelja. Šteta je što dnevne novine, s ponekim izuzetkom, više ne objavljuju književne kritike, barem ne redovno. Rezultat toga je da većina objavljenih knjiga u nas prođe ispod radara javnosti, pa se samo čitatelji koji znaju što i gdje tražiti po internetu ili se pouzdaju u vlastiti ukus mogu u tome orijentirati. No reakcije koje su dosad dospjele do mene bile su vrlo pozitivne. Možda je bilo malo gunđanja oko dužine od gotovo četiri stotine stranica, no jedna je blogerica napisala da se unatoč tome roman pročita u trenu. Zanimljivo je, ako pogledamo listu međunarodnih bestselera u žanru krimića, da mnogi od njih imaju preko tri stotine ili čak i preko četiri stotine stranica, pa se čini da dužina ne odbija čitatelje onoliko koliko bismo mogli pomisliti. Osobno sam vrlo zadovoljan romanom, čini mi se da dobro funkcionira na više razina.

Što trenutno radite i možemo li štogod novo očekivati, bilo da se radi o filmu bilo o književnosti?

– Trenutačno pišem kazališnu dramu, za mene opet prvijenac, na temelju jednog mog nerealiziranog scenarija. Takvih nerealiziranih scenarija u zadnjih desetak godina naslagalo se poprilično u mojem računalu, pa je korist od njih barem u tome da mi mogu poslužiti kao odskočna daska za književnu ili kazališnu fikciju. Inače, paralelno s pisanjem pripremam dugometražni dokumentarni film o prijamnim ispitima na Akademiji dramske umjetnosti, na Glumi i Filmskoj i TV režiji. Pratit ću četvero kandidata tijekom njihovih priprema, nekoliko mjeseci prije ispita, a zatim i na prijamnom ispitu, gdje ću zaviriti i na drugu stranu, u povjerenstva koja raspravljaju o kandidatima i na koncu odlučuju o – nije pretjerano reći – njihovim životnim sudbinama. Vjerujem da će za takav film biti interesa, jer profesije glumca i filmskog redatelja prilično visoko kotiraju u javnosti, pa će biti zanimljivo vidjeti kako taj selekcijski mehanizam funkcionira te kakav emocionalni ulog kandidati, ali i članovi povjerenstava, ulažu u proceduru.