Foto: Davor Kovačević
Razumijevanje i empatija prema drugačijima trebala bi započeti u svakoj kući, djecu bi trebalo educirati i senzibilizirati od najmanjih nogu, jednostavno kao što im dajemo i učimo ih dobrom kućnom odgoju
Podijelivši ove godine s Ivicom Ivaniševićem nagradu V.B.Z.-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman, Lada Vukić izazvala je veliko zanimanje književne javnosti koja o njoj gotovo ništa ne zna. Oni informiraniji znaju da je napisala nekoliko zapaženih kratkih priča za koje je dobila više nagrada – »Ulaznica« (2012) i »PichWise« iste godine, te da je ušla u uži izbor Večernjakove nagrade 2013. godine.
U razgovoru sa samozatajnom dobitnicom, koja je svojim debitantskim romanom »Specijalna potreba« osvojila jednu od značajnijih regionalnih književnih nagrada, pokušavamo doznati koji su joj književni planovi te hoće li joj u daljnjem životu i karijeri dominirati brojke ili slova.
Nakon dodjele Nagrade V.B.Z-a i Tisak medije šira se kulturna javnost pita tko je Lada Vukić. Možete li se predstaviti, posebice u svjetlu interesa za književnost i pisanje?
– Rođena sam u Zadru gdje živim i radim. Zaposlena sam u Fini gdje radim na poslovima računovodstva, dakle bavim se poslom koji nema nikakve dodirne točke s pisanjem. Znam da se svi pitaju gdje sam bila do sada i zašto nisam pisala prije. Ne mogu ni samoj sebi objasniti gdje je zapelo, osim da sam se bavila drugim poslovima i imala druge preokupacije u životu.
Gluhoća svijeta
Kako je tekao put nastanka »Specijalne potrebe« od kratke priče, objavljene, ako se ne varam 2011., do nagrađenog romana pet godina kasnije?
– U pravu ste – roman je nastao po predlošku jedne početničke priče. Da budem iskrena, zanatski je ta priča bila loše odrađena, ali je imala jednu dobru stvar postavljenu u startu, a to su likovi. Znala sam i osjećala da bi se mogla širiti, ali tada nisam znala kako to uraditi. Ostavila sam je po stani i pisala druge priče. U jednom sam trenutku osjetila da sam za nju spremna, da posjedujem vještine pretvaranja u roman. Proces je trajao pune dvije godine u kojem sam se prilično udaljila od njene početne verzije, a likovima sam, pa i samom dječaku, podarila osebujniji karakter.
Zašto ste za naratora svog romana prvijenca izabrali baš desetogodišnjeg dječaka čudesnog sluha koji ima govorni poremećaj, sekundani mutizam i problem s nogama? Što ste njegovom perspektivom željeli posebno naglasiti?
– Dječak je kreiran prema nekoliko stvarnih likova u mojoj najbližoj okolini. U pitanju su moja osobna iskustva s djecom koja imaju poteškoće u razvoju. Dajući dječaku poseban sluh željela sam naglasiti i potencirati gluhoću svijeta u kojem živi.
Žiri je svoju odluku obrazložio, između ostaloga, i time da se čitajući Vaš roman »automatski svrstavamo na pravu stranu, čitajući ga postajemo bolji ljudi jer roman pokušava afirmirati ono nešto autentično ljudsko u nama«. Je li to moguće ili smo uglavnom beznadno lišeni empatije, pa i surovi prema drukčijima, kako vi u romanu sugerirate likovima poput učiteljice, tetke Zrinke, susjede Vjeke, susjeda Franje…?
– Ne bih rekla da su ljudi beznadno lišeni empatije. Nego se ljudi u principu boje nepoznatog. U jednom sam drugom intervjuu rekla, da bi razumijevanje i empatija prema drugačijima trebala započeti u svakoj kući, da bi se djecu trebalo educirati i senzibilizirati od najmanjih nogu, jednostavno kao što im dajemo i učimo ih dobrom kućnom odgoju.
Neostvareni talenti
Kako ste se pripremali ne biste li ušli u svijet jednog introvertnog dječaka i vjerno prikazali njegov unutarnji glas, njegov talent i senzibilnost koji se u njegovom okruženju uglavnom svode na kvalifikacije »Emil debil«?
– Kao što sam već rekla, likovi su bili tu, u mojem okruženju, bilo ih je nekoliko, trebala sam samo sva iskustva sažeti i kreirati ih u liku dječaka. Nadam se da sam dobro izmiješala fikciju i stvarnost vodeći računa da se nitko ni u čemu ne prepozna i da svi događaju budu dobro zamaskirani. Jednom kad sam uhvatila dječakov glas, poslije je išlo glatko. Neka posebna priprema išla je više u smjeru čitanja medicinske dokumentacije koja se odnosila na ciljane zdravstvene poremećaje.
Ono što sam između ostalog htjela naglasiti, činjenica je da naši talenti i darovi koje dobivamo rođenjem, u većini slučajeva ostaju neotkriveni i zanemareni. Život nas gurne na neke druge staze. A darove, svedene tek na hobije, zaboravljamo i potiskujemo. U slučaju dječaka s posebnim potrebama to naročito dolazi do izražaja jer tek od njega nitko ništa i nije očekivao.
Protagonist romana »Specijalna potreba« desetogodišnji je dječak Emil koji živi s majkom u unajmljenom stanu u nekom neimenovanom gradu. Samohrana majka teško sastavlja kraj s krajem iako se ubija od posla. Sinu, koji ima problema s nogama i k tome boluje od mutizma (poremećaja govorne komunikacije), daje svu ljubav i bori se da se, u nesklonoj sredini, što bolje socijalizira.
U vrlo vješto i precizno vođenoj priči o hendikepiranom dječaku koji se na svakom koraku, osobito u školi, susreće s nerazumijevanjem i nedostatkom empatije, zbiva se i jedan kratkotrajni ljubavni zanos, dramatični lomovi među likovima, neobični susreti s dilerom, filozofska razmišljanja starog slijepog profesora i Emilovo natjecanje s njim u slušanju šumova…
– »Specijalna potreba« hrabro je napisan roman koji nam omogućuje da čujemo jedan autentičan i sasvim specifičan glas, glas dječaka koji je prilično različiti od drugih i koji se s najrazličitijim svjetovima u svojoj glavi nikako ne može uklopiti u svijet oko sebe. Radi se o dobro napisanoj, ali hrapavoj literaturi, onoj koja nam ne nudi zabavu ili bijeg, nego težinu života glavom i bradom, stoji u obrazloženju žirija
Jeste li tako i vi potisnuli talent i želju za pisanjem budući da ste roman prvijenac napisali u pedestima?
–Da, tu sam mislila i na sebe, ali i na sve ostale s neostvarenim talentima. Ne određuju vas godine u tome, već vaša vlastita uvjerenja i okolina koja tvrdi da ste ostarjeli, prerasli ili jednostavno nesposobni. Ali istina je i to da je talent ništa, mrtva riječ na papiru ako ga ne hranite, ne dajete mu pogonsko gorivo koje ga će ga pokrenuti. U mom slučaju to je značilo puno, puno, puno čitanja i pisanja.
A što se tiče kasnog početka, mislim da se romani ne pišu tek tako da samo sjedneš i pišeš. Osim ako nisi profesionalac, a ja to sigurno nisam. Trebalo je najprije svladati tehniku pisanja kratkih priča da bi se kao logičan slijed izrodio roman. Nekad vam priče stoje godinama tu negdje u glavi, u mislima, ali vam nedostaje iskustva i znanja da ih uspješno prenesete na papir.
Svrab u prstima
Osim bogatog uvida u unutrašnji svijet dječaka, oslikati ste i društvo u kojem živimo od lažne karitativnosti, rada na crno, borbe za egzistnciju, anakronog školskog sistema… Pišete li novi roma i o čemu se radi?
– Stvara se pomalo i tek je u povojima kao zamisao u mojoj glavi. Jedva čekam da se sva uzburkana nagradom smirim, da uronim u svoj svijet tišine i počnem s radom. Ovaj se put imam namjere baviti propadanjem naših otoka i to na svim razinama. Marginalizacijom ljudi. Uništavanjem dobara i nebrigom državne vlasti.
Kako komentirate hrvatsku književnu scenu i koje biste od autorica i autora i zašto izdvojili?
– Ha ha, ovo vam je dobro za kraj – komentiranje scene. Nemate pojma kako je dobar osjećaj biti na marginama te iste scene i ubrati nagradu iz te nadasve osamljene i udaljene pozicije. Mogu samo reći kako mi se čini da tamo, na sceni, vlada velika gužva. Puno ih je i svi se bore za titulu »najjači sjaj hrvatskog reflektora«. A ja, niti sam književni kritičar, a nisam sigurna ni da me jedna knjiga čini piscem u pravom smislu te riječi, stoga ovaj odgovor odlažem za neku drugu priliku.
Što Vam znači ova nagrada? Hoće li ona nešto promijeniti u vašoj karijeri i životu, iako je notorna činjanica da se u Hrvatskoj od pisanja živjeti ne može?
– Nagrada mi svakako znači neku vrst priznanja da sam, neću reći dobra ni odlična, već na dobrom putu. Jer uvijek se može bolje. I kad pišem, ja se ne natječem s drugima, jer svatko bi trebao imati svoj glas, svoj stil i ne biti tuđa kopija. Znači, natjecati se sa samim sobom i nadvladavati samog sebe, krajnji je cilj. U mom se životu promijenilo jedino to da me pojedinci gledaju drugim očima. Velika većina u najbližoj okolini, nije imala pojma da pišem. Ja sam o tome šutjela. Oni nisu pitali. Ja nisam znala na što će izaći rukopis poslan na natječaj. Dakle, bilo je bolje ne oglašavati na sva zvona da ga imam u slučaju da ne prođe i završi u košu. Što se tiče karijere, pretpostavljam da će me i dalje hraniti brojke. A ne moje riječi, mašta.
Hoćete li se nakon ove nagrade, uz računovodstvo, ipak malo više baviti pisanjem?
– Rekla sam vam, jedva čekam da nastavim s pisanjem. Već mjesec dana nisam napisala niti riječ. Strašno me svrbe prsti.
