Roman »Prolivena krv« Åse Larsson druga je knjiga iz serije o odvjetnici Rebecki Martinsson kja je prevedena u nas i objavljena nedavno u Nakladi Ljevak. Priča se nastavlja dvije godine nakon okrutnih događaja koje je Rebecka proživjela u »Sunčanoj oluji« i koji su na njoj ostavili neizbrisive traume. Igrom slučaja ona se opet vraća na sjever Švedske, u Kirunu, gdje saznaje da se par mjeseci ranje opet dogodilo jedno okrutno ubojstvo. Žrtva je i ovoga puta pronađena u crkvi u obližnjem selu.

Ubijena svećenica Mildred Nilsson bila je feministica i dobrotvorka koja nije prezala ni pred čim kako bi učinila dobro u koje je vjerovala, zbog čega je, jasno, imala i puno neprijatelja. Njena briga i skrb nije bila ograničena samo na ljude, pa se tako svom energiju zauzela za zaštitu još jednog krasnog »ženskog lika« u ovoj priči, usamljene vučice Žute Noge, koja nesvjesna činjenice da je jedna osoba pokušava spasiti od ostatka ljudskog čopora, pokušava preživjeti u vlastitom miljeu i oduprijeti se okrutnim zakonima prirode.

Dobri i loši ljudi

Pitanjem tko je bio prvi u priči – svećenica Mildred ili vučica Žute Noge, počeli smo ovaj kratki razgovor s autoricom Åsom Larsson.

– Žute Noge. To je bila priča koju mi je tata jednom ispričao dok sam još bila dijete. Dok su jednom pecali ribu na rupama u ledu, on i njegov otac, moj djed, prvi su put u svom životu vidjeli vuka. Ta je priča zauvijek ostala u mom sjećanju, priča o vuku samotnjaku.

Mildred je fascinantan ženski lik – ona se čak i mrtva nastavlja boriti za ono što je naumila. Gdje ste pronašli inspiraciju za njezin lik?

– Ja sam vrlo kritična prema Crkvi i mnogo sam toga o tome napisala jer mislim da su Boga kidnapirali fundamentalisti, političari i ostali moćnici. No unutar Crkve srela sam i mnogo prekrasnih ljudi – svećenika koji su zaista bili angažirani i radili dobro, pomagali izbjeglicama i jednom rječju, koji su bili taj tip ljudi kao što je i Mildred. Takvi ljudi unutar Crkve bili su povod za stvaranje Mildredinog lika.

Zašto ste opet smjestili vašu priču u crkvenu sredinu?

– Za to gotovo da nisam imala drugog izbora. Na početku sam, zapravo, sama sebi rekla »ne opet Crkva!« Ja jesam vjernica, ali više nisam aktivna u crkvi. No, rođena sam i odrasla sam u crkvenoj sredini, u svemu oko mene radilo se o religiji i vjeri, posebno u mom najranijem djetinjstvu, i mislim da sam imala još mnogo toga za reći o Crkvi kada sam započela svoj drugi roman. Crkva je veliki faktor moći u društvu, a o takvim institucijama je uvijek zanimljivo pisati.

U Vašem romanu posebno su zanimljivi opisi prirode i životinjskog svijeta. Također, većina likova je usamljena i više u kontaktu s prirodom nego s ljudima. Što priroda znači Vama?

– Meni je teško vjerovati da bih ikada mogla duže razdoblje živjeti u nekom velikom gradu. Za mene beskrajno mnogo znači mogućnost da budem u šumi. Kada sam u šumi s mojim psom ili na konju, osjećam da se moj mozak odmara. Za mene to je mjesto na kojem se mogu pribrati i skupiti novu energiju. Teško je biti tužan dok se promatra razigranog i sretnog psa koji trči kroz šumu u snijegu. Za mene, biti u šumi najbolja je vrsta terapije.

Svake godine u Švedskoj ima mnogo problema s vukovima i krivolovcima koji ih ilegalno ubijaju. Kako Vi stojite po tom pitanju?