FILM

Kieslowski srijedom u Art-kinu: Crveno i sivo

Dragan Rubeša

Valentine živi nekoliko paralelnih egzistencija u jednom tijelu. Proganjana Truffautovim sablastima.



Crveno nije samo jedna od boja francuske zastave. Onu hrvatsku poznatiju kao šahovnica ionako smo ovih dana vidjeli u nepodnošljivim videospotovima. Milovala je guzove i grijala spolovila na gaćama naših vaterpolista koji su paradirali riječkim Korzom. Prekrivala je usta naših navijačica kao fina zamjena za maramicu, da u nju hračkaju i pljuju. Naravno, crvena boja je u Kieslowskog više od simbola francuskog bratstva. Ona postaje razorni figurativni element, prisutan na uličnim plakatima, u nazivima kafića, na zidovima stanova i odjeći. U ležernoj simfoniji u kojoj je voajerizam zvučan. Zato Slučaj i Sudbina ostaju fundamentalni elementi interakcije njegovih protagonista.


Kao što i altruizam Valentine (Irene Jacob) postaje idealni antipod egoizma Suca (Jean-Louis Trintignant), koji se voli igrati boga.
Zato od svih boja iz autorove trilogije »Crveno« ostaje jedan od najautentičnije očajničkih komada. Krajnje strastveni film nalik buđenju. U idealnoj sintezi misli i pokreta, ali i ožiljaka bolne ljubavi. Nema tu više Veronikinih dualiteta. Valentine živi nekoliko paralelnih egzistencija u jednom tijelu. Proganjana Truffautovim sablastima.


U nekoj vrsti savršene sinteze između »Dekaloga« i filma koji se otvara prema svijetu. Zato ima neke proklete simbolike da je Krzysztof Kieslowski preminuo dvije godine nakon što se »Crvenom« 1994. dogodila svjetska premijera u Cannesu. Jer, »Crveno« nije samo maestralno »nedovršeni« autorov komad, već je tek riječ o njegovu prekinutom filmu. A sve je započelo tamo negdje nakon Drugog svjetskog rata, s Krzysztofovim ocem koji je bolovao od tuberkuloze, zbog čega je čitavo autorovo djetinjstvo bilo vezano za boravak u dječjim sanatorijima u kojima su on i njegova sestra mogli računati na besplatni smještaj i hranu. I sam Kieslowski je poput oca imao problema s plućima.


Kava s Loachom




Nakon očeve prerane smrti, Kieslowski upisuje varšavsku Školu za kazališne tehničare koju je vodio njegov daljnji rođak. Iako je Kieslowski više preferirao filmsku režiju, pri čemu je dvije godine zaredom bezuspješno pokušavao upisati prestižnu filmsku školu u Lodzu. To je onaj isti enigmatični grad koji nije bez vraga obožavao Lynch (šifra: »Unutarnje carstvo«). Tada je fingirao psihičku nesposobnost, da bi izbjegao vojnu službu, zaposlivši se kao kazališni krojač. Jer, Lodz je bio jedan od rijetkih poljskih gradova koji je izbjegao ratna razaranja.


Njegova legendarna filmska škola osnovana je 1948. kao sredstvo staljinističke propagande, iako je ubrzo postala znamenita po svom liberalnom kurikulumu, koji je uključivao ilegalne projekcije zabranjenih stranih filmova i studije filmske teorije.
Tada će Kieslowski reći da nikad nije želio biti ničiji asistent, iako bi rado skuhao kavu Kenu Loachu da ga je potonji to zamolio, nakon što je na jednoj od tih istih zabranjenih projekcija vidio njegov »Kes«.


Doduše, Loach je više od Kieslowskog inspirirao Jerzyja Skolimowskog, naročito nakon njegova egzila u Veliku Britaniju (šifra: »Moonlighting« aka »Rad na crno«). Tijekom filmskih studija u Lodzu, napisao je diplomski rad »Stvarnost i dokumentarni film« u kojem navodi da je stvarnost čudnija i dramatičnija od fikcije. Na završnoj godini studija oženio se Marysiom s kojom je živio do smrti i 1968. snimio 17-minutni diplomski film »Iz grada Lodza«. Nekoliko godina kasnije snimit će doks »Bio sam vojnik« za filmski studio Czolowka specijaliziran za filmove o poljskoj armiji, u kojem je pitao vojnike koji su tijekom rata izgubili vid da mu ispričaju vlastite snove.


Parafinske suze


Na početku tih istih sivih sedamdesetih snimio je svoj možda najpolitičniji komad »Radnici ‘71: Ništa o nama i bez nas«. Iako naš osobni favorit iz autorove najranije doku faze ostaje »Željeznička stanica«, čiji je sirovi footage zaplijenila policija kao svjedočanstvo koje bi navodno moglo inkriminirati osumnjičenog za ubojstvo. Iako će autorove frustracije kulminirati 1978. trijumfalnim posjetom pape Ivana Pavla II. njegovoj domovini, koji je utro stazu poljskog turbokatoličkog nacionalizma, ali i njegovim imenovanjem potpredsjednika Udruge poljskih redatelja, kad je pristao na određene kompromise (»Nikad nisam bio spreman za takva revolucionarna vremena«).


Možda je to bio kotač zamašnjak autorova »Dekaloga«, iako njegovo istinsko teološko značenje ima tek njegov prvi dio, s famoznom scenom parafinskih suza na Gospi. Iako je autorov »Veronikin dvostruki život« s dvije fizički identične djevojke, Weronike i Veronique (Irene Jacob) koje žive u Poljskoj i Francuskoj, posve distanciran od političkih realiteta, fokusiran na studiju duhovnih nemira. Iako je autor u trilogiji o bojama postajao sve nemirniji, paralelno montirajući »Plavo« s oslobođenom Juliette Binoche, snimajući »Bijelo« s Julie Delpy koja na trenutke priziva satiru zadnje epizode »Dekaloga« i radeći na scenariju za »Crveno« s Irene Jacob. Čak i kad je govorio da film kao medij za razliku od literature nikad nije bio u stanju portretirati unutarnje živote, jer »nije dovoljno inteligentan, a samim time i nedovoljno dvosmislen«.