Branka Petrić-Fehmiu

Prvakinja beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta: ‘Moj prvi susret s pozornicom zbio se na Sušaku’

Ante Peričić

Branka Petrić-Fehmiu s unukom Nikom Fehmiu u Americi

Branka Petrić-Fehmiu s unukom Nikom Fehmiu u Americi

Branka Petrić-Fehmiu svako ljeto provodi u svome rodnom Novom Vinodolskom



Prvakinja beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta i dobitnica dviju Sterijinih nagrada, kao i nagrade Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci – Branka Petrić-Fehmiu (83) svako ljeto provodi u svome rodnom Novom Vinodolskom. Šest desetljeća blistave karijere, što ih ove godine obilježava, povod je našem razgovoru o dosad nepoznatim detaljima iz glumičina obiteljskog i profesionalnog života.


Od male Primorke do dramske prvakinje. Kako je Branka Petrić dospjela na daske koje život znače?


– Moj prvi susret s pozornicom zbio se još na Sušaku. Majka me vodila u »Zajc«. Bilo je veliko gostovanje, prvo nakon rata, zagrebačkog HNK-a. Gledale smo »Madame Butterfly«. Glavnu je rolu imala čuvena Dragica Martinis. Imala sam tu sreću gledati jednu tako veliku umjetnicu. Znate, za nju se smatralo da ima jedan od najljepših vokala. Ja sam toliko plakala za vrijeme predstave da sam ometala publiku. Mama mi je rekla: »Ako ne prestaneš, nikad te više neću
voditi u kazalište«! Nije li to smiješno. Nikad me više neće voditi u kazalište, a ja sam samo s predstavom »Buba u uhu« tisuću i šest stotina puta stala na pozornicu!
Bila sam, na Sušaku, članica dramske sekcije Marije Crnobori koja će vrlo brzo nakon toga biti pozvana od Bojana Stupice i postati članica Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Dvanaest godina nakon toga i ja sam postala članica tog teatra te imala sreću glumiti sa svojom prvom glumačkom učiteljicom. Zvali smo je »drugarice«. Bila je vrlo ozbiljna. I sad mi je pred očima njen antički lik. U sjećanju mi je ostala ta njena rečenica »Sopile su divan primorski instrument. Naučite pjesmu »Dvi daske« Mate Balote«. S »Dvi daske« sam primljena na Akademiju. Slobodno napišite da su Mira Stupica i Marija Crnobori dvije najduhovitije, najzanimljivije, najpametnije glumice koje sam imala prilike upoznali i s kojima sam imala čast igrati.


Branka Petrić u čuvenom Novljanskom kolu

Branka Petrić u čuvenom Novljanskom kolu


 


Pisanje i Marija Crnobori


I danas ste vrlo predani poslu. Glumite u sedam predstava. Uspijevate li pratiti hrvatsku glumačku scenu?




– Može se reći da sam aktivna. Ovog 26. rujna sam pozvana da otvorim naš najveći kazališni festival – 65. Sterijino pozorje. Volim i pisati, pogotovo o predstavama. Sigurno imam više od 20 objavljenih tekstova u našem kazališnom časopisu. Znate, moram se vratiti na Mariju Crnobori – doista mislim da je se u njenoj rodnoj zemlji premalo cijeni. Uvijek sam priželjkivala da pišem slično kao Marija Crnobori. Niti jedna jedina riječ u njenoj rečenici nije bila niti višak niti manjak! Divna žena, pojma nemate kakvih sve talenata imate u Istri i Primorju.
Jako se radujem kad netko iz Hrvatske gostuje u Beogradu. Beogradska ih publika obožava, stvarno mogu biti zadovoljni kako bivaju primljeni. Jedan od omiljenih mladih glumaca u Beogradu je Ozren Grabarić. O Radi Šerbedžiji i Lenki Udovički, mojim dugogodišnjim prijateljima, ne treba puno pričati. Za njihovu se predstavu »Tko se boji Virginije Woolf?« u Beogradskom dramskom pozorištu obavezno traži karta više. Gledala sam i »Tri zime« Tene Štivičić i ono što Tena piše izuzetno cijenim i doista mi se dopada. Uvijek se obradujem kad sretnem Doris Kukuljicu, Uršu Raukar, Almu Pricu, Branku Cvitković, divna mi je mlada glumica Zrinka Cvitešić, a da ne govorim o mojim velikim prijateljima Nenadu Šegviću i Editi Karađole. A gospođa Mirjana Štivičić… Tenina majka… s njom sam se posljednji put čula poslije strašnog potresa u Zagrebu. Ranije me pozivala da dođem u Zagreb… a što da kažem, Uliks je dva mjeseca snimao seriju »Uspjeh« u Zagrebu, a ja nisam uhvatila vremena niti da ga posjetim. A izuzetno rado sam doživjela kad sam na jednom gostovanju u glumačkom salonu ugledala Tvrtka Stipića kojeg iz Novog znam odmalena i s čijim sam roditeljima prijateljevala. Zajedno smo pratili njegov razvoj. A vidite ga sad! Ima divnu suprugu, balerinu Tinu Vrtar-Stipić.


U Novom smo se rađali…


Otkud Petrići u Novom Vinodolskom?


– U svim porodičnim sjećanjima ima pomalo mitova. Sve počinje od Dragutina Smokvine, brata moje bake iz Drage, koji dolazi u Novi početkom 20. stoljeća. Barba Drago, kako smo ga nazivali, bio je katolički svećenik i doktor znanosti koji je završio najviše škole u Innsbrucku. Njegov najbolji prijatelj iz toga doba, po riječima moje bake, a njegove sestre, postao je kasnije i rimski papa. Ne sjećam se koji točno, no ona se time posebno dičila. Nakon fakulteta, barba Drago dolazi u Senj za profesora na sjemeništu te postaje glavni savjetnik Senjske biskupije. Godine 1909. odlikovan je čašću tajnog komornika sv. oca Pija X, a pet godina nakon postaje vikar Modruške biskupije kojom je i upravljao. Znam da mu je bilo nuđeno da postane beogradski biskup, no on se odlučio za novljansku župu. I tako je moja obitelj došla u Novi. O barba Dragi se u obitelji prepričavalo bezbroj anegdota. Djeca oko njega viču, a on glasno uzvikuje: »Dico, budite mirni!« i šoto voće dodaje: »Ako morete«. Divno!


Novi je leglo umjetnosti

Što Vam predstavlja Novi Vinodolski?
– Misli uz Novi vežu me za pokojnog Nedjeljka Fabrija i kako ćemo pričati o kazalištu, o tome što on radi, o tome što ja radim. Kako je sjajno bilo uprizorenje njegova romana »Vježbanje života« u riječkom HNK-u! Mislim na prvu izvedbu, onu iz prošlog stoljeća. Tu je i moj dragi doktor Ivica Maričić, također pokojni. Bio je on hodajuća enciklopedija. Moj profesor s Akademije, rođeni Novljanin Milenko Maričić, redatelj, kasnije voditelj katedre, dekan i prodekan. Vidite li koliko moj rodni grad ima umjetnika! Od slavnih Mažuranića naovamo.
Novi je leglo umjetnosti. Između dvaju ratova tu je bilo i Odmaralište kazališnih djelatnika Hrvatske, tzv. Glumačka vila. Tu su ljetovale legende hrvatskog glumišta, među njima i jedan od najvećih – Dubravko Dujšin. Kad me pitate što mi znači Novi… sjećam se, kad god bih iz Beograda došla u Novi, letjela bih našoj prvoj susjedi, teti Kati Piškulić, inače baki sadašnjeg novljanskog gradonačelnika. Ušla bih u njihovu kuću i rekla teti Kati: »Pričajte mi na čakavštini, samo mi pričajte da slušam taj divni govor«. I ona je govorila, ja sam slušala. Kakva divna obitelj! Za Majom i Dijanom, njenim unukama, uzdisala je cijela plaža. Mnogo tih dragih ljudi više nije među nama. Ali, živi su dok ih se sjećamo.
U Novom sam upoznala i Anu Vilenicu, glumicu čiji sam rad pratila s malih ekrana. Još kad mi je ispričala da je prvu glumačku nagradu dobila pod režijom Kaće Dorić – moje najbolje prijateljice sa studija! Tu je i moj prijatelj, novinar Željko Slunjski. Iščekujem svako ljeto sresti se i s Jagodom Kosović, mojom najboljom novljanskom prijateljicom. A zamislite splet okolnosti! Prvi zlatar do naše kuće jest Agron Zrza, Albanac s Kosova kojeg smo upoznali kada je došao u Novi i otvorio zlatarnicu. Najzad, Bekim, koji je po majci Zrza, otkriva kako mu je Agron vrlo bliski rođak. Kako je svijet mali!

 


Šoto voće, kažete. Volite dalmatinski, to jest primorski izričaj?


– Geni su to. Ipak su Petrići s Bola na Braču stigli na Sušak. Naravno da volim. U mojoj se kući govorila ikavica, ijekavica i ekavica; štokavština i čakavština.


U srodstvu ste i s hrvatskim umjetnicama Zdenkom Pexidr-Srića i barunicom Gretom Turković?


– Tako je. Sestra moga oca, Marija, udala se za Vladimira Pexidra-Sriću, brata dvije poznate hrvatske umjetnice. Zdenka je bila slikarica, a Greta kiparica i ilustratorica. Kum na vjenčanju moje tete i Deče, kako smo ga zvali, u Novom Vinodolskom bio je Ivan Ribar – jedan od moćnijih političara toga doba.


Kako je do tog kumstva došlo?


– Vrlo jednostavno. Supruga Ivana Ribara, odnosno majka narodnih heroja Ive Lole Ribara i Jurice Ribara – Tonica Petrić sestrična je moga oca.


Čime su se zanimali Petrići?


– Moj je nono Fran bio veleposjednik – imali smo kuću u Bukovcu, šume u Gorskom kotaru i pilanu. Sjećam se kako su, dok smo boravili u Bukovcu, sestru i mene spremili u krevet u koji su nam stavili ugrijane cigle. Pokrivene smo ogromnim perinama. Prije toga, gledale smo kroz prozor onaj divni krajolik, predivne jele pod snijegom, sjajni mjesec… i onda se začuje zavijanje vukova i nas dvije brže-bolje pod perine. To je doba života za mene bila prava bajka. Ne želim ići u sentiment. Moj je profesor Tanhofer sentiment držao za nižerazrednu emociju (smijeh). Po nagovoru već spomenutog barbe Drage, moj nono svojoj supruzi, mojoj noni Ljubi kupuje za rođendan vilu u kojoj ću se ja roditi. I eto nas tu. U Novom smo se rađali, u Novom su nam grobovi.


Majka Radmila, sestra Ivana i Branka

Majka Radmila, sestra Ivana i Branka



Otac završava ekonomiju u švicarskom St. Gallenu. Nono je smatrao kako je normalno da mu najstariji sin završi fakultet i naslijedi njega kao uspješnog poduzetnika. Moj se otac cijeli život morao baviti brojkama. Bio je toliko nesretan. Htio je biti farmaceut, svirati violinu. Kad god bih ga nešto pitala, on bi rekao: »Imaš problem? Uzmi olovku u ruke«! Onda baka: »Za izgubljenim Gradom se ne plače«! Tvrdoća primorska. A mama, u trenucima kada bih bila nesretna jer nisam imala ljepšu haljinu, kazala bi mi: »Budi skromna, a osjećaj se kao kraljica« (smijeh). Imala je moja nona Ljuba još jednu. »Chi guarda la sua vita – guarda un bel castello/Tko čuva svoj život – čuva jedan divan dvorac«. Kad sam to slušala, pomišljala sam kako u tome ima neke velike sebičnosti, ali kasnije, kad sam već došla u neke godine, shvatila sam koliko je ta izreka dobra. Taj je divan dvorac svetinja, hram Božji, nešto što ima mnogo veću duhovnu vrijednost od same forme. Imamo izbor. Hoće li naš život postati dvorac ili ostati jednokatnica. Što je rekao jedan Francuz: »Ovaj život ne vrijedi mnogo, ali opet, ništa ne vrijedi kao ovaj život«.


Uliks, Bekim i Branka u Puli / Foto OBITELJSKI ALBUM

Uliks, Bekim i Branka u Puli / Foto OBITELJSKI ALBUM


 


Sjećanja na rat


A majčina strana obitelji?


– Majka je rođena u Novoj Varoši, Sandžak, tada Turska Carevina. Završila je Filozofski fakultet u Beogradu. Moj je nono Fran moju majku upoznao u Beogradu, prijateljevajući s nekim značajnim ljudima iz Sandžaka. Odlučio je uložiti svoj novac i probiti tunel, tzv. Šargansku osmicu. On je to i uradio, međutim, nije došlo do sporazuma s tadašnjom vladom i moj je djed bankrotirao. Dobio je spor u Londonu, no ništa mu nije vrijedilo. Poslije toga vrlo brzo i umire u Novom. Mislim da je bio jako naivan. Mom se djedu izuzetno dopala moja majka i on joj je kazao kako ima sina koji stiže iz Švicarske i bilo bi super kad bi se upoznali.



Carstva su se raspala, moji su se roditelji zavoljeli. Moj djed po majci, pravoslavni svećenik Jevstatije Karamatijević, imao je pet kćeri, a govorio je: »Najviše volim svoga zeta Hrvata«! Ne znam kako i zašto su se vjenčali u sarajevskoj crkvi svetog Vinka. Godine prolaze, a mi mislimo kako će nam roditelji dugo živjeti, kako će vječno bdjeti nad nama. Najedanput – njih više nema, a onda shvatiš da si ih trebao pitati toliko stvari, a na koncu ostane samo žalost i praznina. I toliki ljudi, vjerujem, koji ovo sada čitaju, što ja govorim Vama, a koji imaju vremena pitati roditelje ono što ih zanima – oni to vjerojatno neće napraviti. Takva nam je ćud. Cijela mamina porodica bila je u partizanima, a od te velike porodice u ratu je nastradalo njih jedanaestero. Na koncu, iako su svi bili u partizanima, troje ih iz mamine obitelji završava na Golom otoku.


Kakva su Vam sjećanja na Drugi svjetski rat?


– Tatu su u veljači 1942. godine uhitili Talijani u Polić Kamovoj, gdje smo živjeli. Rat je odavno počeo, Italija je okupirala zemlju, moja sestra već ide u talijansku školu i donosi ocjene na talijanskom. Ona više nije Ivana, već je Giovanna. Tatu Talijani osuđuju na 20 godina i ostat će u zarobljeništvu do kapitulacije Italije. Godine 1943. jedna Novljanka trči prema našoj kući i viče: »Italija kapulirala! Italija kapulirala«! Tih su dana provođene kolone talijanskih zarobljenika kroz Novi i samo su vikali: »Acqua, acqua«, pa smo mi djeca krišom donosila vodu Talijanima u kolonu. Tako da sam vidjela kako se ponašaju pobjednici i kako poslije oni koji su izgubili. Kad se otac vratio iz zarobljeništva, mi obilazimo oko kuće i kopamo zemlju kako bismo našli neki korjenčić, mrkvicu… i najzad nađemo jednu repicu. Ah te sreće! Tog okusa! Sjećam ga se do današnjega dana. Ljudi danas pojma nemaju kakvo je to doba bilo, doba gladi i neimaštine.


Je li odlazak u tadašnju metropolu – Beograd, za Vas bio kulturološki šok?


– Znači, završila sam dva razreda osnovne škole u Novom, potom sam otišla na Sušak, gdje sam završila osnovnu školu i započela gimnaziju. Godine 1947. odlazimo u Zemun. Nije bilo onako kako mislite da jest. Bio je to obrnuti kulturološki šok. Najedanput umjesto u grad dolazimo u selo gdje nema vode, gdje idem pješke u školu 5 kilometara u jednom, 5 kilometara u drugom smjeru. Plakala sam majci i tužila se kako ne mogu više hodati. Govorila mi je da ću zbog toga imati lijepe noge. Jecala sam: »Ne želim lijepe noge, želim autobus!« Moja najbolja prijateljica u Beogradu postat će gimnazijska kolegica, Aida Zaninović iz Šibenika. Nije ni čudo. Našle se dvije Primorke. I dandanas se čujemo. Moji se roditelji najzad vraćaju u Novi, vila im je bila prevelika, prodaju je Gradu Pančevu. Polovinu novca otac poklanja tadašnjoj općini, a od druge polovice kupuje kuću u kojoj smo sada. Majka se zapošljava u Osnovnoj školi Ivana Mažuranića kao profesorica njemačkog i ruskog, kasnije je, do mirovine, radila kao knjižničarka u Narodnoj knjižnici.


Kaća Dorić i Branka Petrić

Kaća Dorić i Branka Petrić


 


Bekim


Ovdje, u ovom domu, rodila se ljubav između Bekima i Branke?


– Ja sam bila druga godina na Akademiji kada je Bekim upisao prvu. Pomagala sam mu da savlada srpski, kao i engleski, jer sam ja u gimnaziji imala engleski, dok je on učio francuski i bili smo sjajni prijatelji. Bilo je uvijek iskrica, simpatija. Kod većine svojih kolega, a i kod profesora, uživao je Bekim veliko poštovanje jer je bio veoma posvećen radu. Mi smo sebi, kao studenti, dozvoljavali mnogo više i slobode i razonode koju je on sebi vrlo često baš uskraćivao, a s druge strane, njegova su dva brata također studirala u Beogradu i jedno su vrijeme istovremeno živjeli od samo jedne stipendije. Krenuli smo u Opatiju snimati film »Ušica«, s kojim sam na kraju bila u Oberhausenu, na festivalu. Nekoliko dana prije snimanja odsjeli smo u Novom, u mojoj obiteljskoj kući. Bekim je baš tad došao iz vojske. Uvijek je bio s mjerom, fin, mršav. Jedared, moj otac kaže: »Bekime, ja bih želio da malo prošetamo.« I izašli su van. »Što Vi mislite s mojom Brankom«?, bilo je pitanje moga tate. Bekim mu je odgovorio: »Pitajte Vi nju što ona misli sa mnom«.


: Bekim i Branka na početku veze

: Bekim i Branka na početku veze


Bekim postaje članom JDP-a i zajedno radimo sedam godina, dok on u jednom trenutku nije dao otkaz. Postaje slobodni umjetnik jer nije bio zadovoljan zadacima koje je dobio. Mislio je kako zaslužuje mnogo više. Uvijek je imao svijest o tome što može i o svom talentu. On je htio Ameriku, a ja sam bila zaljubljena u Italiju. Poslije čuvenih »Skupljača perja« i uspjeha u Cannesu, on dobiva poziv za snimanje »Odiseja« u Italiji. Sjećam se kako se »Odisej« i dva dana snimao u Zagrebu, pa smo i tamo bili. Uliks nam je na putu i ja odlazim u Rim kako bismo se vjenčali. Od kazališta sam dobila 7 dana otpusta za tu prigodu. U Rimu, u Jugoslavenskom veleposlanstvu nas pitaju jesam li donijela dokumente. Uhvatila sam se za glavu. Nisam donijela ništa jer se uopće nisam raspitala što treba donijeti. Sedam smo dana tulumarili po Rimu. Najzad sam se vratila i službeno kazala kako smo se vjenčali. Brže-bolje pišem u Novi da mi pošalju izvod iz Matične knjige, a moja majka, moja divna majka, samoinicijativno odlazi u Sarajevo i u nekom uredu pronalazi original dokaz Bekimova rođenja. Opremljena s ta dva dokumenta, jednog sam se vikenda ponovo uputila u Rim i tad smo se konačno vjenčali. Moja je kuma bila sestra Jovanke Broz, a jugoslavenski ambasador Srđan Prica bijaše Bekimov. Nemam niti jednu jedinu fotografiju s vjenčanja! Bekim je upriličio ogroman tulum u starom dijelu Rima, u restoranu »Piccolo Budapest«. Svirao je mađarski orkestar. Razbili su sve do jedne čaše u lokalu. Sjećam se kako mi je došla Beba Lončar, u svom najljepšem izdanju i nagovarala me: »Ajde, razbij i ti jednu čašu«. A ja imala takve mučnine od trudnoće…


U doba poslije »Odiseja«, Bekim dobiva glavnu ulogu u filmu »Avanturist«. Odlazi u Rim, naveliko snima, a ja ležim u bolnici. Imala sam težak porođaj. Onda će doći, bit će s nama nekoliko dana i odmah se vraća u Rim. Ja, kao prava Primorka, kažem mami, kad je Uliks napunio dva mjeseca: »Moje dijete mora ići na more i da bude na morskom zraku«! Tako smo 1. rujna mi već bili u Novom i tek što smo stigli, pojavljuje se jedna susjeda i viče mami: »Gospođo Petrić! Bekim se vjenčao u Rimu!« jer je valjda u Novom listu izašla velika slika Bekima s Candice Bergen. Moja se majka sledila. Rekla sam joj: »Mama, to je s filma« (smijeh). Često me pitaju jesam li ljubomorna na sve svjetske zvijezde i najljepše žene toga doba s kojima je Bekim surađivao. Nisam ja imala vremena ni razmišljati o tome. Trudnoća, dijete. Uvijek smo se ponašali kao profesionalci. Služba je bila služba, a družba – družba.


Branka Petrić-Fehmiu- »Sibirska Lady Macbeth«, režija Andrzej Wajda, 1961.

Branka Petrić-Fehmiu- »Sibirska Lady Macbeth«, režija Andrzej Wajda, 1961.


Uliks i Hedon


Kad ste u Novom, u kući u kojoj je sve počelo, kako se osjećate danas, deset godina nakon Bekimova odlaska?


– 43 godine koje smo proveli zajedno u braku stvorile su osjećaj jedne ispunjenosti što sam imala tu sreću. I kao što se događa da velike ljubavi nekako nemaju sretan kraj, naša ljubav ima, unatoč svemu. Deset godina, ili dvije godine, ili dva dana, naravno da te emocije nemaju isti intenzitet, ali su u suštini iste. On je bio sidro moga života… ne mogu… Teško mi je o
ovome govoriti jer uvijek osjetim kako ne mogu naći pravu riječ. Nađite mi pravu riječ. Neka mi je netko nađe.


Uliks je danas popularan glumac, a Hedon?


– Uliks je završio kazališnu akademiju i postao je vrlo brzo mlada zvijezda. Njegova supruga, glumica Snežana Bogdanović, iza sebe ima pulsku Arenu, bila je nominirana za nagradu Europske akademije (ili europski Oscar), radila je na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama… i zaljubiše se! Iz njihove se ljubavi rodila moja jedina unuka Nika koja je u SAD-u završila političku ekonomiju, ali, zahvaljujući genima, nju sad zanima film. Da bismo ga spasili od rata, Uliksa smo uspjeli poslati u Ameriku. Tamo će početi, sa svojim prijateljima, pekarski biznis. I dandanas u New Yorku vode taj posao. Uliks trenutno snima u Beogradu seriju, i Sneža i ja ga iščekujemo u Novom. Mlađeg smo sina, Hedona, također spašavali od rata i on je za bratom otišao u SAD. Danas u Beogradu peče kruh po Uliksovim francuskim receptima.


Kako utječe mediteranska klima na Vas?


– Znate što, utječe tako kao što utječe, htjeli ili ne, na sve ljude ovog podneblja. Znate kako kažu Dalmatinci, fjaka je jedno uzvišeno psihofizičko stanje težnje ni za čime. Upravo se tako osjećam u ovom trenutku.


Jedini hrvatski film


Pričamo već satima, a imam osjećaj kako smo se dotakli jedne osmine Vaše priče. Previše je toga. Morate mi obećati i još jedan intervju, iduće godine. Kužite, stara moja?


– Ha, ha. Aludirate na film Vanče Kljakovića »Kužiš, stari moj?«, u kome su igrali pokojni Ivica Vidović, Relja Bašić i Eva Ras. A glavna mi je partnerica bila Marija Kohn – legenda hrvatskog glumišta. To je jedini hrvatski film koji sam snimila. A za sljedeće razgovore – uvijek.


Znam da mnogo čitate. Za kraj, u čijim djelima sada uživate?


– Trenutno uživam u djelima Thomasa Manna. U Beogradu sam dugo tražila knjigu »Josip i njegova braća« i najzad sam je uspjela naći ovdje. Nije baš ljetna, ležerna literatura, naprotiv. Ali klasike uvijek toplo preporučam! Spremam se posjetiti knjižnicu, pa da mi naša Barbara Kalanj-Butković preporuči nekog dobrog hrvatskog pisca. Još ima vremena, tu sam do
polovine rujna.


Hvala Vam!


– I drugi put.