Izdanje HDKKT-a

Predstavljena knjiga “Oscar Wilde izlazi iz zatvora” Nataše Govedić: Borbena knjiga u čast kritici

Ante Peričić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Naš autorski rad bez kritike nema smisla i najgore što se autoru može dogoditi je da izostane odgovor. Govedić kritičara i umjetnika tretira kao dva igrača unutar iste igre stvaranja, istaknuto je



Jedna od najvažnijih hrvatskih kazališnih kritičarki te dugogodišnja suradnica Novog lista Nataša Govedić predstavila je svoju novu knjigu »Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika«.


Knjigu je objavilo Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, pokrenuvši tako i novu biblioteku Polilog. O knjizi i o kritici, slušanju i zvuku, ritmu stvaranja, razgovarale su, pored autorice, i urednica i kritičarka Ivana Slunjski, knjigologinja i kritičarka Marija Ott Franolić, zvukologinja Ivana Đula, pjesnikinja Ana Brnardić, kao i pjesnikinja i glumačka umjetnica Ivana Buljan Legati.


Foto Davor Kovačević




»Ovim izdanjem pokrećemo biblioteku Polilog koja se idejno nastavlja na prošlu biblioteku Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa koja se utrnula 1994.


Ovo je novi pokušaj izdavanja teatroloških i kritičarskih knjiga, odnosno knjiga koje se bave promišljanjem i promatranjem izvedbenih umjetnosti.


Pokrenuta je s nastojanjem da se pokrene i teatrološka i kritička misao, a i kritičko mišljenje u svim djelatnostima, ne samo u kritici i teatrologiji.


Drago mi je da je Natašina knjiga prva koja se, u ovom nakladničkom nizu, bavi pitanjem kritike. Ne samo zato što je Nataša meritorna i intrigantna autorica, već zato što je bila moja prva urednica i glavni krivac zašto se bavim kritičkim pisanjem o izvedbenim umjetnostima«, kazala je, u samome uvodu, Slunjski.


Na nju se nadovezala Đula dodavši kako je Govedić jedna od rijetkih koje uvijek imaju vremena za odgovor, povratnu informaciju, razgovor i promišljanje, a to je upravo, posvjedočila je, i tema knjige.


Društveno važna publikacija


»Sve Natašine uloge uvijek su dijaloške, pa tako i kritika, tako i ova knjiga. Ova knjiga nije konačna, ona poziva na razgovor. Slušajući Natašinu interpunkciju, nikad ne čujem točke.


Naš autorski rad bez kritike nema smisla i najgore što se autoru može dogoditi je da izostane odgovor. Nataša kritičara i umjetnika tretira kao dva igrača unutar iste igre stvaranja.


Nataša povezuje kritiku sa slušanjem, a ovo i jest knjiga o direktnoj demokraciji čitanja i zahtjeva vraćanja knjizi, ponovno čitanje, jer ovakav tekst ne ostaje samo na papiru, već zvuči. Riječ je o borbenoj knjizi u čast kritici«.


Promocija knjige bila je upriličena u MM centru, u sklopu Studentskog centra; vizualno je istu obogatila i instalacija Mateja Legatija jer su, kako je rečeno i u najavi, Oscar Wilde i Antun Gustav Matoš na promociji sudjelovali in absentia.



Da je Nataša Govedić jedna rijetka biljaka na našem kulturno-intelektualnom nebu, posvjedočila je i Ott Franolić.


»Nataša je intelektualno hrabra, jako dobro artikulirana, a njezini su tekstovi, istovremeno, puni emocija i entuzijazma. Njezine nas se teorijske knjige direktno tiču.


Postoje teoretičari koji pišu knjige koje su intelektualno relevantne i koje nam mogu biti poticajne, ali one teorijske knjige koje su važne, koje nam intimno ostaju negdje u mozgu, odnosno u tijelu i osobnosti, to su knjige koje nam, uz misao, nude i emociju, a to se apsolutno može reći za ovu knjigu.


Nova knjiga Nataše Govedić teorijski je pametna, intelektualno poticajna, a istovremeno užasno osobna i entuzijastična. Meni je jako važna jer je kritika intuitivan i intiman događaj, a ne nešto racionalno i zadano«, rekla je Ott Franolić.


Dodala ej kako »Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili ono što volite u umjetnosti zove se kritika« i društveno važna publikacija koja dolazi u dobrom trenutku u kojem je, a to je možda već floskula, humanistika sve manje važna, trenutku u kojem financijski i duhovno tonemo i u kojem se za kritiku drastično smanjuje prostor.


Početak dijaloga


Ott Franolić je naglasila kako živimo u maloj sredini punoj sukoba interesa, sredini koja ne pogoduje kritičnosti, odnosno u demokratskoj buci u kojoj su svi glasovi jednako vrijedni.



»Nataša je napisala knjigu koja je, kao i uvijek, početak dijaloga i razmišljanja. Ona pogađa u srž stvari u svijetu koji je utilitaran, u kojem vjerujemo da pisci žive u epohama, u takvom konzumerističkom svijetu kritika je marketinški prolaz.


U knjizi se naglo, kao neka neočekivana oluja o kojoj je ovdje metaforički riječ, nalazimo suočeni s jednim subjektivnim ‘ja’ koje je vrlo izazivačko, čak i svađalačko i koje, svađajući se s autorima koje odabire, ili propitujući ih, ujedno pokušava i čitatelja uvući u tu raspravu.


To sam doživjela kao neku vrstu uspješne performativnosti ovog pisma. Ovo je knjiga s bezbroj tema, nije samo riječ o kritici, knjiga s mnoštvom sugovornika i cjelovito prenesenim kritikama iz Novog lista ili Zareza«.


Legati Buljan rekla je da je vodila dnevnik čitanja tijekom čitanja, a Natašu je nazvala i kroničarkom, sanjarkom, morem, oceanom, probuđenom zbiljom.


»Spočetka čitanja sam se prepala, ali sam se vrlo brzo opustila jer je ovo poetska knjiga i zato je preporučujem, jer je prepuna poezije«, kazala je pjesnikinja.


Autorica knjige zahvalila je kolegicama koje su knjigu predstavile, izdavaču te pozvala na konzumiranje kako kritike, tako i umjetnosti jer jedno bez drugog ne ide.


Pisanje za Novi list


Za kraj bi valjalo »ukrasti« jedan kratki odlomak iz knjige koji kaže: »Što se tiče pisanja za dnevni tisak, primjerice za lijevo orijentirani Novi list za koji kontinuirano pišem dvadeset godina, to su novine u kojima mi se nikada nije dogodila ni natruha cenzure.



Kritički prostor koji dijelim s kolegicom Kim Cuculić (koja uglavnom prati riječku izvedbenu scenu, dok ja uglavnom pratim zagrebačku) opisala bih kao iznimno kolegijalan i otvoren.


Svi moji urednici u Novom listu (Branko Mijić, Miljenko Marin, Davor Mandić, Kim Cuculić) iznimno su poštovali autonomiju kritičkog mišljenja; posebno onda kad sam isporučivala tekstove koji su bili radikalno osporavateljski.


U situacijama kada je Novi list bio u financijskim krizama, što nije rijedak slučaj kad su u pitanju progresivni mediji, nastavila sam suradnju zanemarivši pitanje adekvatnog honorara, jer mi je bilo potpuno jasno da kritičar mora dijeliti sudbinu novina za koje radi.


Novi list se oporavio, kritika kao vrsta diskurzivnosti unutar novina također je preživjela, a osobito mi je drago da nije narušen kontinuitet odnosa s čitateljima.


Suradnju s Novim listom smatram dokazom da je u Hrvatskoj moguće raditi u profesionalno i ljudski iznimno inspirativnom i tolerantnom kontekstu, u kojem čovjek može imati povjerenja u supilovsku savjest redakcije«.