Piše Kim Cuculić

Predstava “I Cyrano i djevojčica” otvorila temu koja dosad nije bila mnogo prisutna u hrvatskom teatru

Kim Cuculić

Foto Dražen Šokčević

Foto Dražen Šokčević

Riječki HNK otvorio je jednu u našem društvu još uvijek tabu temu, ukazujući na postojanje različitih oblika ljubavi i raznolikih identiteta koji se počinju graditi u vrijeme odrastanja



RIJEKA – U Dram(m)a centru, komornom scenskom prostoru HNK-a Ivana pl. Zajca u zgradi bivšeg Ivexa, premijerno je izvedena predstava »I Cyrano i djevojčica« Edmonda Rostanda – Guillerma Balda. Riječ je o predstavi Hrvatske drame, koja je nastala u koprodukciji sa zagrebačkim Teatrom Poco Loco i u suradnji s Riječkim kazalištem mladih »Kamov«. Redatelj, autor adaptacije i dramaturg Guillermo Baldo argentinski je režiser, dramaturg, glumac i učitelj, koji je za tekst »I Cyrano i djevojčica« dobio Nacionalnu nagradu za mlade dramaturge Nacionalnog kazališnog instituta Argentine.


U svojem tekstu Baldo na poetski i suptilan način, u zanimljivom intertekstualnom dijalogu s dramom »Cyrano de Bergerac« francuskog književnika Edmonda Rostanda (1868. – 1918.), u kazalištu za djecu i mlade pristupa temi drukčijih ljubavi, onih koje izlaze iz okvira heteronormativnosti.


Dijalog s »Cyranom«


U kroatiziranoj verziji, u prijevodu Nikoline Zidek, djevojčice Jelu i Roxanu igraju mlade glumice Romina Tonković i Ana Marija Brđanović, a predstava je namijenjena za uzrast 14+. Radnja predstave odvija se retrospektivno – Jela, koja više nije djevojčica, u sjećanjima se vraća u prošlost, u gradić svoga djetinjstva, kako bi ispričala priču o djevojčici koja je ponekad djevojčica, a ponekad preuzima identitet dječaka.




I tu dolazimo do Cyrana, Rostandova naslovnog lika koji je vješti mačevalac i pjesnik, golema nosa i nagle naravi, ali plemenite i osjećajne duše. Fabula »Cyrana« prati romantičnu ljubav lijepe Roxane i Christiana, čijem ostvarenju Cyrano pomaže i sam u nju zaljubljen, no svjestan svoje ružnoće piše i čita ljubavna pisma Roxani u Christianovo ime.


U Baldovom komadu događa se to da se djevojčica Jela zaljubljuje u svoju novu susjedu, djevojčicu Roxanu. Igrom slučaja Jela navlači odjeću dječaka, pa Roxana pomisli da je to momak koji joj se počne sviđati. Jela još nema hrabrosti razotkriti svoje osjećaje, pa Roxani, poput Cyrana, praveći se da je dječak počinje pisati pisma. Sadržaj Rostandove drame prisutan je u predstavi i na druge načine – Jelina susjeda, usamljena teta Gordana, ne voli baš knjige, ali joj se svidio upravo »Cyrano de Bergerac«, čija je radnja u duhovitoj maniri ukratko ispričana u tehnici »teatra sjena«. Predstava »I Cyrano i djevojčica« ima i lijepu vizualnu komponentu – scenografi Agostina Barbarini i Guillermo Baldo izgradili su scenografiju od mnoštva kartonskih kutija koje su postale zgrade Jelina djetinjstva, kojima oblikovanje svjetla Daniela Malufa pridaje bajkovitost.


Kartonske kućice maštovito su iskorištene i kao svojevrsne kazališne maske, koje glumica Romina Tonković navlači na glavu transformirajući se u razne likove. Osim što igra djevojčicu Jelu, ona vješto utjelovljuje i različite glasove odraslih – Jelinu majku, spomenutu tetu Gordanu, učiteljicu, obitelj Gamulin i njihove kćeri u obliku papirnatih lutkica…, koje Tonković interpretira donekle karikaturalno, glumeći ih na različitim dijalektima te ih oživljavajući onako kako ih je Jela doživjela u djetinjstvu.


Poetično uprizorenje


Ana Marija Brđanović utjelovila je Roxanu kao senzibilnu djevojčicu, pomalo sanjarku uz gitaru, koja prihvaća Jelinu igru i tek pred svoj odlazak iz grada otkriva da je cijelo vrijeme znala da joj je Jela pisala ljubavna pisma. No, kao i u »Cyranu«, rastanak je neizbježan… Poetičnosti uprizorenja pridonijela je i glazba koju potpisuju Lusiana Lipchak i Franco Dall’ Amore, sa stihovima i na španjolskom jeziku. Kostimografkinja je Yanina Pastor, kostime je prilagodila Manuela Paladin Šabanović, a scenografiju Ivan Botički. Premijerna publika ispratila je mlade glumice i redatelja snažnim pljeskom i povicima odobravanja. Riječki HNK tako je otvorio temu koja u hrvatskom teatru, naročito za djecu i mlade, do sada nije bila toliko prisutna, ukazujući na postojanje različitih oblika ljubavi i raznolikih identiteta koji se počinju graditi u vrijeme odrastanja. Predstava, koja i tematski (pisma, knjige) i scenografski sadrži element papira, mogla bi biti poticaj mladim čitateljima da i sami posegnu za Rostandovom dramom, ako to već do sada nisu učinili.