RIJEKA – Plesna predstava »Gilgameš« Filipe Bavčević, održana u riječkoj Filodrammatici, kako i sam njen naslov sugerira, kao ishodišnu točku odabire Ep o Gilgamešu, ujedno i jedno od najstarijih poznatih književnih djela, koje prikazuje životnu priču o životu i smrti, vladaru Uruka i njegovim pustolovinama u potrazi za besmrtnošću. Na svome životnom putu Gilgameš se susreće s trenucima radosti, tuge, prijateljstva, gubitka, ljubavi, lutanja i razočaranja i stoga ga u ovoj interpretaciji utjelovljuje plesačica koja kroz plesni performans rekonstruira ono što nam je u historiografskoj mitologiji (ne)poznato o Gilgamešu, propitujući kategoriju temporalnog, koja biva pretvorenom u samo još jedan krhki mehanizam tisućljetne organizacije povijesti.

Na samom početku jasno je da Gilgameš prestaje biti Gilgamešem – naime plesačica-naratorica ističe vezu novca i klase, koju transponira kroz vrijeme, pretvorivši Gilgameša, ili ideju o Gilgamešu, u prazno platno koje tek čeka da postane ispisano, pretvoreno u mit, fetišizirano u kult ličnosti. Polazeći od pitanja bezvremenskog u čovjeku, fokus je usmjeren na pokret, mimiku i disanje. Fluidna plesna forma – obilježena grčevitim i naglim kretanjem – koja na trenutke djeluje gotovo proizvoljnom, popraćena je gradacijom u osvjetljenju; postupnim prigušivanjem, ali i popratnim glazbenim aranžmanom čije intenziviranje dovodi do svojevrsnog prijeloma u Gilgameševoj karakterizaciji. Ono se očituje u sve grčevitijim mimikama, primordijalnim vriskovima i jecajima, ali i u tjelesnoj izvedbi koja figurativno popušta bitci s vremenom i ukazuje da su granice slave i smrtnosti – gotovo nevidljive.

Upravo u tome kontekstu nameće se sveprisutni ambigvitet odnosa iskonskog i materijalnog, koji se provlači kroz sve smjene Gilgameševih maski. Odbacivanje odjeće i obuće, ali i onoga što bi se u ovoj plesnoj predstavi moglo shvatiti i poput postumnog, »historiografskog« oblačenja, simboliziraju kritički, a gotovo i parodijski osvrt na nametnutu glorifikaciju i stvaranje mitskog hijerarhijskog odnosa. Taj čin ponajviše ukazuje na prikrivenu labilnost povijesnih narativa, koji pomoću izvitoperenih sustava vrijednosti grade univerzalne i zdravorazumske kategorije.

Manipulirajući vremenom, Bavčević dolazi do spoznaje da se sve »događa, konstantno, na neki način, opet iznova«, a svoju interpretaciju »Gilgameša« pretvara u svojevrsnu kritiku suvremenosti – izraženu u pokretu, emociji, ali i odnosu s publikom. Tim putem i samome gledatelju omogućuje misaono uključivanje u proces kreiranja »subjekta bez identiteta« – koji ujedno može predstavljati svakoga od nas.