Prije mjesec dana (23. rujna) u dobi od 93 godine preminula je u svom domu u Ramatueleu kod Saint-Tropeza (sahranjena je na pariškom groblju Montparnasse) ikona francuske šansone i kulture, ali i egzistencijalistička muza Saint-Germain-des-Présa; jedinstvena figura ne samo glazbene, već i svekolike novodobne globalne civilizacije koja je svojim izvedbama, glumom, ali i životnim stilom i stavom obilježila jednu etapu naše epohe i povijesti. Juliette Gréco je po svemu i u svemu bila iznimna žena, čak i onda kada je griješila (a griješila je često); znala je biti silovita, čak agresivna, ali u pravilu uvijek prema gluposti i glupanima, licemjerima i spletkarima; znala je biti nepravedna, ali uvijek se ponašala prirodno, jer je slobodu i istinoljubivost, kao i nepriznavanje bilo kakvih malograđanskih skrupula i puritanskih stavova i pogleda smatrala najvišim moralnim vrijednostima bez kojih ljudski život nema smisla. Često je znala reći: »Mrzim sve fašistoidne tipove, kada ih vidim, dobijem neodoljivu želju da ih udarim«. I to je često činila.

Dama u crnom

Rođena je 7. veljače 1927. u Montpellieru; otac (Gerard) joj je bio policijski inspektor na Korzici, a majka Juliette (rođena Lafeychine) bila je podrijetlom iz Bordeauxa, tako da je nakon razvoda od supruga svoju djecu, Juliette i njenu stariju sestru Charlotte, smjestila kod svojih roditelja da o njima skrbe i tek ih je 1933. odvela u Pariz gdje su nastavile školovanje. Za vrijeme rata, kao pripadnica Pokreta otpora (Resistance) s djecom je otišla po zadatku u Dordogne (Juliette je u Montaubanu počela pohađati poznati licej Royal d’ Education Saint-Jeanne d’ Arc), gdje su je gestapovci 1943. uhitili, a njenu djecu prebacili u Pariz i zatočili u Fresnes, u po zlu glasovitu tamnicu gdje je tijekom saslušanja policijskom službeniku koji ju je ispitivao, a potom i opalio šamar, istom mjerom i uzvratila. Takva kakva je bila u mladosti, divlje je hrabra ostala do kraja života.

Kasnije je u svojoj autobiografiji zapisala kako je u ćeliji s prostitutkama, dok je bila zatočena, otkrila što znače istinska solidarnost i humanost i kako su tzv. prijateljice noći bile daleko ljudskija bića negoli mnogi koji su o tome samo visokoumno naklapali, a nikada ništa dobro nisu učinili.
Ubrzo je potom Gestapo Juliettinu majku i sestru deportirao u nacistički koncentracijski logor u Ravensbrück, ali srećom, obje su preživjele. Budući da je Juliette u to doba bila još maloljetna, gestapovci su je pustili iz zatvora, a ona sama, bez igdje ikoga i bez sredstava za život, uputila se u Pariz majčinoj prijateljici pješačeći dvadesetak kilometara po najvećem mrazu, lagano odjevena, ali od sreće što je puštena cijelim je putem pjevala poznati američki song »Over the Rainbow« (»Negdje iznad duge«), što je dakako bilo u to vrijeme zabranjeno, ali ona za to nije marila.

U Parizu se javila Heleni Duc, majčinoj prijateljici (inače profesorici francuskog jezika i glumici) koja je počela o njoj skrbiti; smjestila ju je u pansion u blizini Saint-Germain-des-Présa, ulica i četvrti koje je kasnije proslavila u svojim pjesmama, a koje su 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bile žarište svjetske kulture. S obzirom na to da je imala nešto baletnog iskustva, počela je pohađati glumačke tečajeve, a kako bi se mogla prehranjivati, počela je igrati u kazališnim komadima u raznim glumačkim grupama koje su svoje predstave izvodile uglavnom po caffeima i cabaretima Latinske četvrti.

Kao glumica u pravom smislu te riječi debitirala je 1943. u Parizu (neposredno po izlasku iz zatvora) u drami Paula Claudela »Le Soulier de Satin«. Istodobno, recitirala je i poeziju na radiopostajama u emisijama posvećenim kulturi i ubrzo je njezin dubok, pomalo hrapav glas koji je svojom specifičnom bojom tako asocirao na napuštenost i izgubljenost, ali i na čežnju za iskrenom ljubavlju, postao prepoznatljiv i široj javnosti čime si je otvorila prostor za ulazak u društvo s brojnim tada mladim, a kasnije svjetski istaknutim filozofima, književnicima, glazbenicima, uopće umjetnicima raznih profila.

Praktički je preko noći postala femme fatale egzistencijalističke pariške boeme, koja je bitno obilježila njen život i stvaralaštvo, ali kojoj je i sama dala neizbrisiv pečat. Prije svega jedan urbani štih, modni šik, zavodljiv francuski šarm i tako se postupno sve više razvijala u »damu u crnom«, u »crnu muzu Saint-Germain-des Présa«, jer je svojim odijevanjem i izgledom nametnula novi modni trend.

Feministička perjanica

Nosila je preširoke hlače (nabavljene iz njemačkih vojnih skladišta), u pravilu crni džemper, muški sako zavrnutih rukava, a svoju dugu crnu kosu oblikovala je u frizuru nalik Kleopatri (što je još više isticalo u profilu grčko podrijetlo njene majke), lice joj je bilo intenzivno našminkano, tako da ju je pisac Raymond Queneau koji je za nju napisao pjesmu o prolaznosti »Si tu t’imagines« (»Ako zamisliš«) koja ju je proslavila, opisao kao »grčku crnu ružu iz dvorišta uplakane školske djece«. Zapravo, cijeli taj modni trend bio je iznuđen siromaštvom i neimaštinom, u pravilu je posuđivala iznošenu odjeću svojih prijateljica, a kosu je nosila spuštenu kako bi joj tijekom (po)ratnih godina bilo toplije, budući da je Pariz dramatično oskudijevao u ogrjevu.

Kako su to kasnije zapisale u svojim studijama o pariškoj kulturnoj ljevici 50-ih godina Agnes Poirier i Sara Bakewell (posebno ističem njenu knjigu »Art the Existentialist«), takav način odijevanja činio je velik kontrast s njenim licem za koje je Pablo Picasso rekao da je okupano mjesečinom. U tom duhu poznati fotografi toga doba Robert Doisneau i Henri Cartier Bresson bili su opčinjeni njenim profilom; u svojim su atelijerima napravili njene brojne portrete, oponašajući umjetničke radove slavnog kipara Giacomettija. U svakom slučaju, ova i likom i duhom fascinantna žena postat će svojevrsnim simbolom poratnog intelektualnog buđenja Francuske, posebice egzistencijalizma koji ju je kao pokret i filozofija privukao, jer je pokretačku snagu života vidio i tražio u ljubavi i ljepoti, odnosno hrabrom upuštanju u avanturu traženja nemogućeg, a upravo je to ona i živjela.

Primjerice, slavna Simone de Beauvoir, koja je u to doba pisala svoj glasoviti spis »Drugi spol«, smatrala ju je feminističkom perjanicom toga doba i govorila kako predstavlja »apoteozu ženskog oslobađanja«. U spomenutom spisu citirala je pjesmu francuskog simbolističkog pjesnika iz 19. stoljeća Julesa Laforguea »L’ Eternal Feminin« (»Vječna ženstvenost«), kojeg je upravo Gréco obožavala i često recitirala i pjevala. Zahvaljujući prijateljstvu sa Simone de Beauvoir, Grécoovoj su se otvorila mnoga do tada zatvorena vrata, što je naravno samo ubrzalo razvoj njene karijere i pogodovalo maksimalnom razvoju talenta koji je posjedovala.

Prijateljstvo s Duras

Neposredno po svršetku rata, kada je saznala da su joj majka i sestra žive, svakog dana je na željezničkoj stanici dočekivala kompozicije s logorašima; prvo je srela sestru, a nekoliko mjeseci potom je dočekala i majku. Međutim, majka ih je ponovo ubrzo napustila, otišla je u Indokinu, a dvije sestre su nastavile živjeti u jeftinim hotelima, preživljavajući novcem što im ga je majka slala. U svojoj autobiografiji Juliette je zapisala: »Bile smo siromašne, ali i slobodne, dijelile smo sve što smo imale s drugima i bile sretne. Naša je soba svima i uvijek bila otključana; nikada nismo bile same i to je bilo jedinstveno i očaravajuće doba, najbolje godine mog života«.

Tada se i upoznala sa književnicom Marguerite Duras s kojom je uspostavila čvrsto prijateljstvo. Istodobno, pisala je i o svom odnosu s majkom: »Čitavog djetinjstva tražila sam njenu pozornost, a ona me zapravo nikada nije vidjela. Bila je to jednostrana ljubav… Na koncu, čini se da su i sve moje kasnije ljubavi bile takve«. Ali, za sve to vrijeme uporno je učila, slušala i pamtila i na svoj način primjenjivala naučeno. Za njen ulazak u svijet umjetnosti i kulture možda je bio najzaslužniji slavni filozof Maurice Merleau-Ponty, koji je bio poznat po tome što je ludo volio plesati i često je posjećivao plesne lokale.

U jednom od njih susreo je Juliette i postali su plesni par; bila je izvrsna plesačica, a voljela je slušati kako je poznati profesor, uz plesne figura, u čemu je bio velemajstor, podučava filozofiji. Peripatetika je najbolji način učenja filozofije, a ples nije ništa drugo do »virtouzna šetnja«, govorio je profesor. Kasnije, kada je bio postavljen za šefa katedre za filozofiju u College de France, stalno se hvalio studentima kako je uživao plešući s »fantastičnom Juliette«, od koje je naučio više nego iz mnogih knjiga. Slavni Boris Vian, »svestrani genijalac« (glazbenik, književnik, slikar…) za njih je govorio da su bili savršen par jer su na sličan način bili uronjeni u život; za Mauricea su filozofija i život, a za Juliette šansona i život bile jedno te isto.

U svojoj autobiografiji (»Jujube«, 1982., a tridesetak godina kasnije izdala je proširenu verziju naslovljenu »Je suis faite comme ca«) napisala je, kako je odmah nakon što je upoznala Merleau-Pontyja otišla u knjižaru i kupila jednu od njegovih knjiga kako bi ga mogla »pratiti«. Uostalom, za jednu od njenih prvih uspješnica, na samom početku karijere, Maurice je zajedno s Borisom Vianom napisao tekst tzv. Egzistencijalističke Marseljeze (»Marseillaise existentialista«), tužne, ali i lijepe skladbe o siromašnoj osobi koja jedva sastavlja kraj s krajem, ali je slobodna, ne očajava i voli život, bez obzira na probleme u koje stalno upada.

Literarni vodič kroz Pariz

Neposredno poslije rata Pariz je bio pun Amerikanaca; među mladim Parižanima sve američko (odjeća, filmovi, glazba) bili su iznimno popularni, a po klubovima svirao se blues, ragtime i jazz, a zvijezda kluba »Le Tabou« bio je poznati trubač i pisac Boris Vian i tu je Juliette 1946. počela svoju pjevački karijeru promuklim, »puknutim«, dramski intoniranim glasom privlačila je pozornost slušatelja i posjetitelja i ubrzo je imala širok i bogat repertoar koji je bio nalik »svojevrsnom literarnom vodiču kroz Pariz«, jer je u svojim pjesmama dala glas Jacquesu Prevertu, Guillaumeu Apollinaireu, Francois Sagan, Albertu Camusu, Jean-Paulu Sartreu, Borisu Vianu, ali recimo i Bertoltu Brechtu. Sartre osobno je napisao tekst za jednu od njenih najuspješnijih pjesama »La rue des Blances-Manteaux« (»Ulica bijelih halja«), a nakon te izvedbe često je ponavljao kako u Juliettinom pjevanju njegove riječi postaju drago kamenje.

Kao niti jedna interpretatorica, Juliette je u šansone unosila novu izražajnost; uzdizala se u metafizičke visine, a istodobno je imala neuhvatljivu, svakodnevnu poetsku notu i poručivala kako život treba živjeti punim plućima, odbaciti tugu i bol i u sebi osloboditi ono najbolje i najljepše. Ujedno, gotovo svaka njezina šansona bila je svojevrsno putovanje kroz prostor i vrijeme, uz obale Seine, Champs-Élyséesom, preko Latinske četvrti do Bulonjske šume; bila je svojevrsnim trubadurom francuske prijestolnice i svih onih koji su bili zadivljeni francuskom poezijom i literaturom. Ali, zapravo u svim tim pjesmama uvijek je bilo i riječi o ljubavi, više sanjanoj negoli ostvarenoj, tako da su se kroz kompozicije provlačili osjećaji beznađa i napuštenosti i šansona je bila »obrambeni bedem koji nas treba spasiti od ništavila«.

Veza s Milesom Davisom

Ova naizgled snažna i samosvojna žena ustvari je bila iznimno krhka i ranjiva, a da je tome tako svjedoči činjenica da je u jednom trenu očaja pokušala samoubojstvo (1965.); popila je veću količinu tableta za spavanje, ali ju je srećom našla F. Sagan i tako spasila.

Nakon toga, srela je slavnog glumca Michela Piccolija, koji ju je svojim humorom i nonšalancijom toliko šarmirao da se ubrzo za njega udala, ali nažalost, nakon deset godina su se razveli, i to onda, kako je govorila, kada više nisu imali razloga za zajednički smijeh. Kada je otvoren avangardni cabaret »La Boeuf sur la Toit« (»Bik na krovu«) Juliette je već imala bogat repertoar i u svojoj je autobiografiji zapisala da je tada nastupala ispred takvih osoba kao što su Jean Cocteau, Darius Milhaud, Francis Polence koji su tada »nosili« glazbeni život Pariza; imala je strašnu tremu, ali to je bio i izazov na koji je morala odgovoriti jer se radilo o ljudima od kojih je učila, koje je cijenila i voljela. Gostujući po raznim lokalima, slušala je poznate američke glazbenike kao što su Charlie Parker, Dizzy Gillespie i Miles Davis, za kojima je ludio cijeli, »tout« Pariz.

A, kada je u čuvenom Salle Pleyel upoznala Milesa Davisa, genijalnog »crnog trubača« planula je velika ljubav i počela je jedna od njenih najburnijih emotivnih veza. Miles je u to vrijeme već bio oženjen i imao je dijete, nije znao ni riječi francuskog, a Juliette niti riječ engleskog, ali zbog njega je bila spremna napustiti sve i otići zajedno s njim u Ameriku. Davis je to odbio, a kada ga je Sartre upitao zašto se s njom nije oženio, odgovorio je: »To što sam crnac, u Francuskoj nije važno, ali u SAD-u bi na nju gledali kao na crnačku kurvu; previše je volim, a da joj uništim karijeru i učinim je nesretnom. Ona zaslužuje bolje«.

Vezu su prekinuli, ali ponovo su se našli u Americi 1957. gdje je u New Yorku imala brojne nastupe i oduševljavala Amerikance izvedbama slavnih francuskih autora; odnosno, ona ga je pozvala na ručak u Waldorf Astoriju, ali se tada uvjerila u istinitost njegovih riječi. Osoblje čuvenog hotela ih je posluživalo s takvim prezirom i naglašenom odbojnošću da je na koncu, odlazeći iz restorana bijesna, uvrijeđena i ponižena pljunula na šefa sale.

Sve njene ljubavi

Gréco se tri puta udavala; prilikom snimanja filma »Quand tu liras cette lettre« (»Kad budeš čitao pismo«) upoznala je komičara Philippea Lemaira, 1953. su se vjenčali i s njim je dobila svoje jedino dijete, kći Laurence-Marie, ali brak se nakon tri godine raspao. Drugi brak je bio s već spomenutim Piccolijem, a uz ljubav, vezala ih je i pripadnost francuskoj ljevici (Michel je bio jedno vrijeme i član KP Francuske) i sudjelovali su u prosvjedima protiv rata u Vijetnamu, a posebno su se angažirali u predsjedničkoj kampanji socijalista Francoisa Mitteranda 1974.

Prije toga, angažirala se u prosvjedima protiv rata u Alžiru, a 1981. nastupila je u Čileu, u Santiagu, za vrijeme diktature generala Augusta Pinocheta, ali samo stoga kako bi na koncertu mogla otpjevati zabranjene pjesme u znak prosvjeda protiv tamošnjeg krvavog režima, tako da su je vojnici odmah nakon koncerta direktno utrpali u zrakoplov i protjerali iz zemlje.

Treći joj je suprug bio (od 1988.) poznati pijanist i kompozitor Gerard Jouannest, koji ju je sve do svoje smrti (2018.) pratio na koncertima diljem svijeta. Međutim, dok nije bila u braku, ili u vrijeme kad su joj se brakovi raspadali, imala je kraće ili duže veze s nizom istaknutih ličnosti svoga doba; zapravo, prva ljubav joj je bio poznati automobilski as Jean Pierre Wimille za kojim je, po osobnom priznanju, teško patila nakon što je tragično poginuo 1949. u Argentini na autoutrkama. Navodno, u nju je bio zaljubljen i Albert Camus, a ljubovala je i s poznatim francuskim pjevačem Sachom Distelom; govorilo se o flertu s Marlonom Brandom koji ju je pokušavao zavesti nakon što ju je upoznao u cabaretu Rose Rouge u kojem je nastupala.

Veliki američki producent Darryl Zannuck, s kojim se upoznala kada je u Hollywoodu snimala film u režiji Henryja Kinga »Le soleil se leve aussy«, toliko je bio njome opsjednut da joj je dao glavne uloge u filmovima Johna Houstona »The Roots of Heaven« (1958.) i »Crack in the Mirror« (1960.) Richarda Fleischera u kojem je glumila s Orsonom Wellesom.

Filmska karijera

Zapravo, kada govorimo o njenoj filmskoj karijeri, a snimila je tridesetak filmova, moramo napomenuti da je debitirala 1948. u ulozi opatice u drami »Les Freres Bouquinquant«, i od tada je neprestano bila na meti raznih producenata i redatelja, a filmski mogul David Selznick je njome bio toliko fasciniran da je po nju poslao privatni zrakoplov kako bi mu se pridružila na večeri u Londonu te sklopila ekskluzivni sedmogodišnji ugovor i isključivo snimala u njegovim studijima, što je ona s osmijehom odbila. Naime, koliko god je voljela nastupati i putovati po inozemstvu, život bez Pariza na duže vrijeme joj se činio nezamisliv.

Treba spomenuti i film u režiji slavnog Otta Premingera »Bonjour tristesse« (»Dobar dan, tugo«, 1958.) u kojem je pjevala naslovnu pjesmu; međutim, film po romanu Francoise Sagan nije polučio veći uspjeh ni kod kritičara, niti kod publike, ali je Jean-Luc Godard njime bio toliko oduševljen da je po predlošku likova iz tog filma snimio svoj slavni uradak »Do posljednjeg daha« (1960.) u kojem je briljirala Jean Seberg i koji se smatra djelom koje je revolucioniralo francusku kinematografiju i pokrenulo tzv. novi val francuskog filma.

Svakako treba spomenuti i da je Jean Cocteau po njenom liku osmislio šeficu bande odjevenu u kožnu jaknu, koju je upravo Juliette 1949. odigrala u njegovom čuvenom filmu »Orfej«. Može se pohvaliti kako je glumila i s takvim zvijezdama kao što su bili Ava Gardner, Tyron Power, Errol Flynn, a već u poznim godinama nastupala je u drami »Jedermans Fest« s genijalnim Klausom Mariom Brandauerom u režiji Fritza Lehnera (1996.), a posljednji nastup imala je u francusko-poljskoj koprodukciji (2011.) »Dans les Pas de Marie Curie«. Kada govorimo o njenim nastupima u inozemstvu, dugo je odbijala nastupati u Njemačkoj jer nacistima nije mogla oprostiti strahote holokausta; iako je imala brojne prijatelje među Nijemcima (primjerice Marlene Dietrich), tek je 1959. smogla snage za javne nastupe u Hamburgu i Berlinu, a 2005. izdala je i album na njemačkom jeziku »Abendlied« (»Večernja pjesma«), da bi 2012. u prepunoj dvorani u Stuttgartu bila dočekana ovacijama kakve nikada nigdje nije doživjela. Nakon što je 1951. dobila prestižnu nagradu SACEM za pjesmu Charlesa Aznavoura »Je hais les dimanches« (»Mrzim nedjelju«), otvorila su joj se vrata i čuvene pariške Olympije, gdje je prvi put nastupala 1954., a posljednji 2015. kada je tu i otpočela svoju veliku oproštajnu turneju.

Glazbene interpretacije

Za svoje glazbene interpretacije pomno je birala ono najbolje što je francuska šansona nudila; posebno je cijenila pjesme J. Preverta i tražila je kompozitora koji će ih najbolje uglazbiti; po preporuci J. P. Sartrea (koji je za nju rekao da ima milijun pjesama u glasu), povezala se s kasnije slavnim skladateljem Josephom Kosmom, koji je napisao glazbu za film Jeana Renoira »Helena i muškarci« u kojem je i sama igrala uz Ingrid Bergman, Mela Ferrera i Jeana Marraisa. A, kada je zapjevala šansonu o ljubavi (klasik iz 1930.) »Parlez-Moi d’ Amour«, definitivno se vinula među zvijezde glazbene scene Pariza, Francuske i čitavog svijeta. Svoju prvu ploču snimila je 1951. (»Je Suis Comme Je Suis«), a prvi album je nazvala »Juliette Gréco-Chante Ses Derniers Succer«.

Nakon toga uslijedile su uspješnice »Sous Le Ciel de Paris« (»Pod nebom Pariza«), zatim šansona »Deshabillez-moi« (»Svuci me«), zbog koje je 1967. izbio skandal zbog navodno neprimjerenog »erotskog naboja«, »La Javanaise« (»Žena s Jave«, 1963.) Sergea Gainsbourga ili poznata himna Amsterdamu Jacquesa Brela u kojoj se pije u zdravlje »kurvi iz Amsterdama, Hamburga i ostalih luka«, ali i svih žena i iznevjerenih ljubavi zbog kojih se plače.

Ali, uvijek je na prvom mjestu bio Jacques Prevert, njegovo čuveno »Uvelo lišće« (»Les Feuilles Mortes«), kao i »Les enfants qui s’aiment« za koju je glazbu napisao Kosma, a sama je Gréco smatrala kako su joj to bile »ulaznice za čitav život«, jer iako su često bile izvođene u različitim interpretacijama, upravo su kroz njezinu izvedbu i glas dobile svoju jedinstvenu i prepoznatljivu boju. Izvodila je i šansone J. Brela (»Le Diabl«, »La chanson des vieux amants J’arrive«…), Lea Ferrea (»Paris canaille«,«Jolie mome«, »Paname«…), Georgesa Brassensa (»Les Temps passe«…), Charlesa Treneta (L’ ame des poetes«, »Coin de rue«…) ili Guya Bearta (»Il n y a plus d apres«…), a interpretirala je i repertoar slavne Edith Piaf.

Posebno je bila vezana za J. Brela jer je njezin treći suprug. J. Jouannest bio aranžer, ali i koautor glazbe brojnih njegovih šansona, uključujući i slavnu »Ne Me Quitte Pas«. Za Brela je rekla: »Upoznala sam ga 1954. i bio je to nježni genij. Njegov je svijet, za razliku od mog, nasilan i grub, ali sjajna stvar je u tome što sam žena i što ga ne moram oponašati. Mogu biti svoja«.

Oproštajna turneja

Na koncu, kako bi dočarala ono najbolje i najviše što francuska šansona može iznjedriti iz dubine svog bića, J. Gréco je svoj posljednji album naslovila »Gréco Chante Brel«. Za svoj rad primila je brojne nagrade i priznanja: još 1984. primila je Legiju časti, a 2007. Victoire d’honueur za životno djelo. A, kada je 1985. objavila svoj album u kojem je slavila Pariz, njegove ljepote i povijest, tadašnji gradonačelnik Bertrand Delanoe dodijelio joj je Veliku srebrnu medalju grada i pritom je rekao: »Došlo je vrijeme da zahvalimo ovoj ženi za sve što nam je dala. A dala nam je puno, više nego što zaslužujemo… Ona je Pariz danas, ona je Parižanka koja utjelovljuje svekoliku slavu najljepšeg grada na svijetu«. Očito ganuta, Juliette je uzvratila: »Nisam se rodila u Parizu, ali u njemu sam došla na svijet; Pariz mi znači više nego što ja značim Parizu«.

U ožujku 2015. počela je svoju veliku oproštajnu, svjetsku turneju nazvanu »Merci«, ali morala ju je prekinuti u Lyonu 2016. zbog moždanog udara, a kada se oporavila i shvatila kako više ne može nastupati, zaključila je: »Moj razlog života bilo je pjevanje, a sada je došlo vrijeme za svođenje računa«. Strast, ljubav, (o)smijeh i stalna borba protiv nepravde, to su riječi kojima je često opisivala svoj život, usprkos stalnim i brojnim udarcima koje je doživljavala: 2016. umrla joj je kći Laurence-Marie, a dvije godine potom i treći suprug Gerard. Međutim, buntovništvo, šarm, elegancija, ljepota, jasna socijalna uvjerenja i hrabrost bile su odlike J. Gréco koje su je karakterizirale, a ona je stalno ponavljala: živjela sam za ljubav, vječnu i bezuvjetnu, a dobila sam je samo u šansoni koja je čudo, uči nas životu i čini nas boljim ljudima.

Smatrala je da poezija i šansona nisu samo obične riječi i glazba, već način osjećanja i doživljavanja svijeta; u sebi nose i radost, i tugu, i očaj, i lepršavost, i melankoliju i nostalgiju, bezazlenost, ushićenje, nadu… Zapravo, šansona je život sam. Ipak, najmoćniji u svemu tome je onaj trenutak kada između riječi zavlada tišina i kada se kroz glazbu sublimira ono što je bilo i ono što je moglo biti. Upravo ta nas tišina gane, to je filozofija šansone koja u sebi sadrži solidarnost s ljudima i ljubav prema životu. Francuska je šansona imala dvije velike i neponovljive ličnosti: Edith Piaf i Juliette Gréco; toliko različite, a opet slične, i životi obje mogu se sažeti u naslov čuvene šansone Edith Piaf »Non Je Ne Regrette Rian« (»Ništa, baš ništa ne žalim ja«).

A, koliko je Juliette Gréco bila velika, koliko je dubok trag ostavila za sobom, ilustrirat će samo dva mala detalja: član Beatlesa, slavni Paul McCartney, za skladanje svoje danas kanonske pjesme »Michelle« bio je inspiriran upravo osobnošću J. Gréco, a drugi, možda još slavniji član iste grupe John Lennon napisao je kako je »uvijek sanjao ženu koja bi bila lijepa, inteligentna, samosvojna i slobodna kao što je bila J. Gréco«. I zar onda može začuditi da je jedna ruža (bodljikava, a lijepa) 1999. dobila ime po nezaboravnoj Juliette Gréco.