Najmlađa je to kategorija natjecateljskog programa Sarajevo Film Festivala, a tako je značajna. Ne samo nagrada, već i projekcija u sklopu kategorije Studentski kratki film služi kao ogromna odskočna daska mladim autorima, ali i iznova podsjeća na važnost društvene grupe čiji su glasovi snažni, a motivacija intrinzična. Više od 260 studentskih filmova pristiglo je u sandučiće predselektora, a selektorica Asja Krsmanović odabrala je onih 11 koji najbolje predstavljaju kreativnost, talent i stručnost nove generacije.

U ovogodišnjem žiriju za studentske filmove, našli su se iskusni snimatelj i direktor fotografije Vladimir Trivić te mlade nade regionalnog filma – glumica Jara Sofija Ostan i redatelj Adem Tutić.

Upravo smo s ovo dvoje umjetnika u ranim dvadesetim razgovarali o velikoj ulozi u kojoj su se našli, studentskim filmovima koji su pristigli, ali i velikoj društvenoj odgovornosti njihove generacije – onu koji sami osjećaju i onoj koja im je nametnuta.

“Biti u žiriju studentskog filma lijep je poziv. Pričati o umjetnosti i filmovima koji su glas neke nove generacije”, kaže Adem. Neki od autora filmova stariji su od njega pet ili čak 10 godina, ali svejedno čine tu istu skupinu, istu generaciju.

Adem je rođen 2002. godine u Novom Pazaru, studira režiju na Fakultetu dramske umjetnosti u Beogradu te pripada novom valu talentiranih autora mlađe generacije na ovim prostorima. Do sada se istaknuo radom na kratkometražnim igranim i dokumentarnim filmovima, a njegova se ostvarenja prikazuju na regionalnim i studentskim filmskim festivalima. Prošle je godine i sam osvojio nagradu “Srce Sarajeva” za najbolji studentski film – pobjednički film “Tarik” drama je o odrastanju petnaestogodišnjeg dječaka suočenog s problemima pripadnosti i obiteljskim promjenama.

Tim koji se nadopunjuje

Budući da je žiri sastavljen od redatelja, glumice i snimatelja, radi se o lijepoj dinamici koja se nadopunjuje.

“Mislim da je to već dobar početak koji će nam pomoći s različitim razmišljanjima i znanjem pri odlučivanju o svim aspektima filma”, zadovoljna je Jara Sofija koja je bila jako uzbuđena kada je dobila poziv od direktora festivala. “To je velika odgovornost. Znati da ti toliko vjeruju i cijene mišljenje jedne dvadesetogodišnjakinje — bila sam zatečena i presretna. Naravno, s time dolazi i trema jer se želiš dokazati, ali zapravo se samo radi o praćenju vlastitog nagona i raspravi s ostalim članovima žirija”, kaže mlada glumica.

To što je njihov kolega Vladimir Trivić dosta stariji od njih, vide kao prednost. Ne samo da timu daje profesionalni kredibilitet, već i svijest o promjenama kroz koje je društvo tijekom njegovog života prolazilo te kako se razvijala filmska umjetnost u odnosu na te promjene. “Meni osobno taj pogled puno znači. Mislim da je izuzetno važno da postoji međugeneracijska komunikacija, inače imamo samo jedan pogled. To je velika odgovornost, ali i pozitivno je što imamo i stariju i mlađu generaciju koja dolazi u tu ulogu”, poručuje Adem.

Jara Sofija Ostan glumica je iz Ljubljane. Iako se scenskim umjetnostima bavi od malih nogu, debitantski dugometražni film redateljice Urške Djukić “Dobre djevojke” (Kaj ti je deklica) donio joj je međunarodna priznanja. Film je premijerno prikazan na 75. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u sklopu natjecateljskog programa Perspektive, a Jara je za ulogu Lucije osvojila nagradu Adriatic Film Awards za najbolju glumicu. Ipak, iako joj je 20 godina, a iza sebe ima lijepu nagradu, ostaje skromna.

“Nezamislivo sam sretna jer sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sanjala sam o tome i dogodilo se. Klišej je reći da se snovi ostvaruju, ali meni jesu. Teško je ići naprijed kad nemaš puno iskustva i odjednom imaš visoko postavljene standarde te moraš ostati relevantna. Ali ja imam samo 20 godina i zapravo ne znam što radim”, kaže uz smijeh.

Jara ne studira glumu čime pokazuje da formalno glumačko obrazovanje nije toliko bitno ukoliko je prisutno ono što se ne može naučiti – talent.

“Ne mislim da je obavezno za film, dok za kazalište vjerojatno jest. Mnogi moji prijatelji koji glume u Netflixovim serijama nikada nisu išli u glumačke škole jer su bili drugačiji i išli su svojim putem. Ako znaš kojim putem želiš ići, trebaš ići njime”, poručuje mlada glumica.

Film je politički akt

Kod odabira najboljeg studentskog filma, Jara traži da je film dotakne na emotivan način. “Bilo da se osjećam frustrirano, tužno ili sretno. Važno je ispričati te priče na način koji pokreće ljude. Želim osjetiti nešto metafizičko.

Naravno, tu su i tehničke i teorijske stvari: priča, radnja, gluma i fotografija”, kaže, a ona nit koja povezuje pristigle filmove je društvena osviještenost i senzibilnost prema svijetu u kojem nastaju, dodaje Adem. Najveća je karakteristika umjetnika da bude osjetljiv na stvari koje se događaju, a ovi autori pokazuju visoku razinu te osjetljivosti. To mi daje nadu”, kaže redatelj.

Na pitanje kakvu društvenu odgovornosti imaju studenti, a pogotovo studenti filma, oboje mladih umjetnika smatraju da je ona velika.

“Volim pričati priče za koje osjećam da su važne u današnje vrijeme. Studenti nemaju što izgubiti, imaju puno strasti i nisu još odustali od svijeta. Zato je važno dopustiti im da ispričaju te priče. Mislim da stvaratelji filmova razumiju ljudske odnose i život. Radoznali su i žele nešto promijeniti, pa u tome pronalaze hrabrost”, smatra Jara, dok Adem, budući da je i sam bio dijelom studentskih prosvjeda u Srbiji, ipak ima malo ciničniji stav. “Rekao bih da je na nas stavljena velika odgovornost. Veliki dio društva odjednom je stao iza studenata da ih podrži, ali samim time i da sebe pokrije kako ne bi bio na prvoj liniji udara. Vjerojatno zato što su generacije prije nas odrastale u drugačijem sustavu u kojem je bilo bitno imati kruha, posao i šutjeti.

Nemoj dizati glas jer ćeš izgubiti i to što imaš. Ali ne mislim da ih zbog toga treba kriviti. Mislim da je to nesvjesna pozicija u koju te stavlja sustav u kojem se razvijaš”, objašnjava. Mlada generacija jest cinična, ali još nije frustrirana kao one starije. “Ljuti jesmo, ali mislim da smo postali svjesni da to nije jedini način da promijenimo stvari, nego smo se mnogo više približili jedni drugima. U komunikaciji smo postali izravniji, lakše se povezujemo i možda smo tu ljutnju iskoristili da bismo se uputili jedni na druge, pa je iz te ljutnje izašla neka velika ljubav. Volio bih da tako i ostane”, objašnjava.

Na film gleda kao na veliku refleksiju stvarnosti te smatra da film ima strašno veliku društvenu odgovornost i ulogu – čak i film koji pretendira da ne bude društveno angažiran, sam po sebi već jest. “I kad nemaš političku temu, dovoljno je vidjeti baca li tvoj lik opušak na ulicu ili u kantu — to je već politička artikulacija. Mislim da ne postoji neutralan ili apolitičan film. Ja radim ovo što radim da bih upro prstom i pritisnuo živac za koji mislim da je bitan”, kaže mladi autor.