Nije mala stvar: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja prvi je muzej u Hrvatskoj koji je pokrenuo proces izravnog uključivanja javnosti u svoj rad, o čemu smo pisali. Muzej je to učinio osnivanjem Građanskog muzejskog vijeća, koje ima 15 članova i koji dolaze iz redova zaposlenika muzeja, partnerskih udruga i zaposlenika Primorsko-goranske županije kao osnivača PPMHP-a. Time Vijeće pokriva razne segmente društva, a svoj glas u radu te institucije sada imaju i umirovljenici, nadareni učenici, osobe s invaliditetom… Osnovni dugoročni cilj Građanskog muzejskog vijeća, kako to ističu u Muzeju, kreiranje je kulturnih programa namijenjenih zajednici kroz suradnju s tom istom zajednicom, odnosno odgovarajući na njene potrebe.

Metoda razvoja publike

Ravnateljica PPMHP-a Nikolina Radić Štivić smatra da se na ovaj način građane uključuje u procese upravljanja kulturnim programima i da je to dio procesa otvaranja kulturnih institucija prema zajednici, što postaje prirodno i neophodno. Jer uostalom, kako to dobro primjećuje, upravo građani plaćaju muzeje i dobro je da su onda uključeni u njihov rad.

Jedna od važnih suradnica na projektu je i viša kustosica PPMHP-a Vana Gović, koja osim potrebe jačanja suradnje s organizacijama civilnog društva naglašava i da je trend u muzejima pomicanje fokusa djelovanja od fundusa i čuvanja zbirki prema ljudima i interakciji. Time se, prema njenu tumačenju, kreće od pasivnog korisnika prema aktivnom, čime se razvija i odnos građanstva prema baštini i kulturi. Ujedno je to i metoda razvoja publike, jer smatra se da će onaj koji sudjeluje u stvaranju programa pokazati i veći interes za ono što se događa u muzeju.

Građansko muzejsko vijeće sudjelovat će u kreiranju najmanje jednog muzejskog programa godišnje, brinuti se o prvoj Civilnoj zbirci muzejskih predmeta, za koju građani predlažu i odabiru predmete iz njihove svakodnevice, a za koje su procijenili da imaju vrijednost i identitetski potencijal postati baštinom u budućnosti. Pritom je želja razviti model dobrog upravljanja u kulturi i to upravo kroz sudjelovanje građana.

Nekoliko koraka je u cijelom tom procesu važno. Osim što je formirao Građansko muzejsko vijeće, Muzeju valja postaviti i funkcionalnu digitalnu platformu, koja bi mogla biti jedan od alata komunikacije sa zajednicom. Pritom se naglašava i edukacijski segment; želja je Muzeja dovesti stručnjake iz Hrvatske i inozemstva iz domene sudioničkih procesa da bi članovi vijeća, partneri, ali i šira javnost bili upoznati s dobrim modelima ovakve suradnje. A ako projekt doista zaživi, bit će uputa i drugima kako do boljeg suradničkog muzeja.

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja / Foto V. Karuza / NL arhiva

Demokratizacija kulture

Ono što bi pritom moglo pomoći je i Priručnik o Građanskom muzejskom vijeću kao modelu sudioničkog upravljanja u kulturi, autorice Vane Gović, koji je napravljen kao svojevrsni vodič ideje Građanskog muzeja te je na respektabilnih 60-ak stranica i razlaže. U priručniku, koji će biti distribuiran svima onima koje zanima, donosi se odgovor na pitanje zašto i kako do sudioničkog upravljanja u kulturi, razmatraju se kulturne politike, muzej budućnosti, edukativna i društvena komponenta projekta, kao i pouke za budućnost.

Uvodno priručnik tumači genezu sudioničkog upravljanja u kulturi, navodeći da zato što u kulturi u većem broju participiraju grupacije s određenim komparativnim prednostima, iz njihovih se redova u većem broju obrazuje i zapošljava stručni i upravljački kadar, koji onda u većem broju donosi odluke te stvara kulturne sadržaje u skladu s potrebama grupacije kojoj i sam pripada. Prema priručniku, riječ je o začaranom krugu u kojem se podjele samo perpetuiraju, a da bi se to prekinulo, nude se dvije perspektive.

Prva je općedruštvena, koja bi morala svima osigurati pristup, a onda i ravnopravne pozicije u upravljanju javnim resursima. Riječ je pritom o principima direktne demokracije, na čijim se temeljima javlja i koncept sudioničkog upravljanja. Druga perspektiva odnosi se na demokratizaciju kulture, koja podrazumijeva oblikovanje kulturnih politika u skladu s kulturnim potrebama populacije u svakodnevnom životu, a ne u skladu s izvanjskim estetskim standardima.

Ravnateljica PPMHP-a Nikolina Radić Štivić smatra da se na ovaj način građane uključuje u procese upravljanja kulturnim programima / NL arhiva

Razradni dio priručnika promišlja sudioničko upravljanje u praksi. Da bi vijeće profunkcioniralo, Muzej je organizirao edukativni program za članove, ali i šire građanstvo, u kojem su mogli naučiti o sudioničkom upravljanju i teorijsko-praktičnim postavkama funkcioniranja takvog tijela. Promišljale su se aktivnosti vijeća, njegovo financiranje, međusobna suradnja, suradnja sa zajednicom, a spomenute su i slične uspješne prakse, domaće i inozemne, pri čemu je učinjen i studijski posjet jednom takvom: zagrebačkom Pogonu Jedinstvo.
Dio Priručnika o Građanskom muzejskom vijeću u ovom razradnom dijelu konkretno donosi povijest i hodogram Vijeća od njegova osnutka, uz dokumente koji mu čine temelje.

Primjeri iz prakse

Razradni dio priručnika završava primjerima prakse, jer su vijećnici mogli i testirati nova teorijska znanja. A to su učinili sudioničkim planiranjem i provedbom nekoliko izložbenih i edukativnih programa te prikupljanjem muzejskih predmeta. Počelo je formiranjem Civilne muzejske zbirke, kao nove zbirke predmeta u fundusu PPMHP-a te prve muzejske zbirke u Hrvatskoj koju kuriraju isključivo građani.
Na prvu, pak, godišnjicu djelovanja, 15. siječnja 2020., Vijeće je javnosti predstavilo i svoju prvu autorsku izložbu »Nevidljive granice«, pretprogram izložbe »Granice – između reda i kaosa«, centralnog događanja PPMHP-a u kontekstu Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020. Kako se kaže u priručniku, poput formiranja Civilne muzejske zbirke, i izložba je koncipirana te pripremana kroz razmjenu ideja te diskusiju članova i članica GMV-a, dok su se sve odluke donosile većinom glasova.

– Stavovi i glasovi dviju kustosica u Vijeću bili su ravnopravni stavovima i glasovima preostalih 13 članova i članica. Kustosice su preuzele ulogu moderatora diskusija te su svoje profesionalno iskustvo stavile u službu što uspješnijeg ostvarenja potreba i interesa udruga članica, odnosno zajednice – kaže se u priručniku.

Zaključno, priručnik donosi i pouke za budućnost, ne bježeći od kompleksnosti ideje sudioničkog upravljanja, koja nosi i svoje poteškoće. Naime cijeli je taj proces, kako se kaže, eksperimentalan i neizvjestan. Prvo po tome što društvo potiče i financira sudioničko upravljanje u kulturi, a da za to nije pripremilo svoje operativne sustave i legislativu. Tako Zakon o muzejima ne predviđa participaciju kao mogući oblik upravljanja muzejem, pa se Odlukom o osnivanju Građanskog muzejskog vijeća na njega nije bilo moguće niti pozvati.
Jednako tako, postavlja se i pitanje unutarnje motivacije članova Vijeća za rad u Vijeću te njegova dugoročna održivost. Jer, naime, rad u Vijeću se ne honorira i njime su članovi isključivo posvećeni pitanjima javnog dobra.
Nije puno jednostavnije ni s kustosima i muzejskim djelatnicima, jer kad se ljude potiče da prakticiraju svoje suvereno pravo predstavljanja, muzeji kao ustanove specijalizirane za predstavljanje drugih postaju suvišni.
– Sve to pretpostavlja dvije stvari, da muzejski djelatnici moraju imati iskrenu potrebu poslušati svoje korisnike i s njima graditi dugoročne odnose te da su voljni s njima podijeliti autoritet i kontrolu prilikom produciranja muzejskih sadržaja. Kustosima i kustosicama, educiranima na paradigmi profesionalne skrbi o baštini, nije prirodno podijeliti autoritet nad njome – kaže se u priručniku, no ujedno i zaključuje da bi se uslijed bojazni što se takvim pristupom baštini može izgubiti, propušta promisliti o onome što se može dobiti, a to je relevantnost kulture i baštine za život zajednice i pojedinca.